Nakon dvanaest godina, tijekom kojih su od srednjoškolskog benda polako, ali sigurno prerasli u koncertnu atrakciju koja puni klubove od Njemačke i Nizozemske do Kuala Lumpura i Filipina, nabrijana alter-rock trojka Punčke odlučila je prestati raditi.

Tomu je prethodila odluka pjevačice i gitaristice Lucije Ivšić da život nastavi na drugom kraju svijeta, a među preostalim nastupima na oproštajnoj turneji je i onaj koji će 24. svibnja održati u Vinkovcima, tamo gdje je sve i počelo. Osim o svemu navedenom, s Lucijom, basisticom Anjom Tkalec i bubnjarom Goranom Nježićem porazgovarali smo i o najvažnijim trenucima u karijeri grupe, medijskom ‘hypeu‘ koji ih je svojedobno pratio te planovima za "život nakon Punčki".

Priča o Punčkama bliži se kraju, razlog je što se "seliš na drugi kraj svijeta". Reci nam nešto više o tome, gdje ideš i čime ćeš se baviti?

LUCIJA: Selim se u Melbourne, ali ostajem u glazbi. Točnije u pozadini glazbene industrije, nastavljam se baviti bookingom i menadžmentom. Jedna od stavki mog plana je i bend, ta stavka još nije sigurna, ali planiram napraviti nešto i o tom pitanju.

Vijest da prestajete raditi stigla je doista iznenada, mnogi vam nisu ni vjerovali s obzirom na to da ste za trenutak objave odabrali prvi travnja. Je li do raspada došlo tako iznenada? U stilu, došla si na probu jedan dan i rekla: "Odoh ja u Australiju"...

ANJA: Što je najbolje, tu vijest smo objavili 31. ožujka, ali je na newsfeedu izišla sljedećeg dana.

GORAN: Sve se dogodilo dosta spontano...

LUCIJA: Sama odluka je bila spontana, iako već godinama pričamo o situaciji u Hrvatskoj, odlasku van... Dugo sam razmišljala da odem, premda mi nije loše ovdje. Mislim da u Hrvatskoj za mene više nema izazova.

Pripremate li možda kakvo oproštajno izdanje? Koncertni album, kompilaciju neobjavljenih snimaka...

GORAN: Možda, ako bude vremena.

LUCIJA: Radimo na tome. Sve opcije su nam otvorene, moguće je da napravimo nešto i "na daljinu", kao i da iduće godine krenemo na turneju po Australiji i Aziji. U ovoj postavi je stvarno sve sjelo na svoje mjesto i dovoljne su nam dvije probe da budemo spremni za koncerte. To se potvrdilo i uoči aktualne turneje, Goran se vratio iz Švicarske, odradili smo samo jednu probu i nakon toga odsvirali dvadeset koncerata. Dogovorili smo i drugu, ali smo umjesto toga otišli na hamburgere. Jedino što nismo stigli previše raditi na novim stvarima.

GORAN: Bend funkcionira jako dobro i može ga se u svakom trenutku probuditi iz ‘hibernacije‘ radi nekog projekta ili ideje.

LUCIJA: Mislim da nitko od nas troje ne može funkcionirati a da nema bend. Dvanaest godina sam u Punčkama i nemam pojma kako izgleda život bez benda. Doznat ću uskoro.

Prošlog tjedna odradili ste europski dio oproštajne turneje, Njemačku, Nizozemsku, Prag... Kako je prošlo, koje koncerte biste posebno izdvojili?

GORAN: Bilo je super, najljepše je biti na turneji. Osobno su mi najbolji koncerti bili u Ljubljani i Record Store Day ‘gig‘ u Nizozemskoj. Sjajno je bilo i u Leipzigu.

LUCIJA: I klubovi u kojima smo svirali bili su puni, osim u Berlinu. To je jedini nastup na kojem nije bio neki ‘feeling‘. Dva tjedna turneje prošla su nam kao jedan dan, sve je teklo besprijekorno. Bilo je i dosta emotivno.

Često ste nastupali vani, postoji li neka fanovska baza Punčki izvan bivše Juge? Gdje ste najbolje prolazili?

GORAN: Svakako u Leipzigu. Tamo smo upoznali tipa koji je ‘potegnuo‘ dvjesto kilometara da dođe na koncert, još je doveo i ekipu sa sobom. Nije čak gledao ni predgrupe, došao je samo zbog Punčki.

LUCIJA: Bilo je i ljudi koji su kolekcionari naših stvari. Čuli su nas na prošloj turneji, javili nam se i rekli da žele imati sva naša izdanja. Tražili su čak i "Live in MM Centar", EP koji smo davno spržili u trideset primjeraka i zapakirali u ‘škrniclu‘. To izdanje fizički zapravo i ne postoji. Treba izdvojiti i München. Na prošlom ‘touru‘ nam je to bio prvi koncert i pratilo ga je stotinjak ljudi. Ovaj put prebacili su nas u veću prostoriju i bilo je prepuno. Mislim da se određena fanovska baza stvorila, čini mi se da se posvuda povećao broj ljudi koji nas prate.

Postoji li kakva jezična barijera? Primjerice, Radule iz Atheist Rapa mi je pričao da su na koncertima po Njemačkoj uoči izvedbe "Wartburg limuzine" publici objašnjavali o čemu se radi u pjesmi...

GORAN: Kada ljudi vide da smo natopljeni znojem, da Luciji krvari ruka i da smo doslovno sve ispucali iz sebe, postane im potpuno svejedno na kojem jeziku pjevamo.

LUCIJA: Nisam imala dojam da nas ne shvaćaju, bili su dosta topli i otvoreni prema nama. Na taj način već u startu dobiješ nekakav prirodni feedback, da te razumiju i da se poistovjećuju. Jednom davno mi je cura u Austriji prišla i rekla da osjeća tu energiju i da joj uopće nisu potrebne riječi. I kada gledaš koncert nekog engleskog benda, primjerice na InMusicu, nećeš uhvatiti većinu tekstova i jedino što razumiješ da li te udara, je li ti dobro. Mislim da Dubioza kolektiv ili, primjerice, M.O.R.T. ne bi mogli funkcionirati na taj način jer se s njihovim stihovima ipak mogu poistovjetiti samo ljudi iz istog podneblja.

Punčke pripadaju među bendove koji su najviše nastupali po inozemstvu, jeste li u nekom trenutku pokušali nešto ozbiljnije napraviti vani?

LUCIJA: Bilo je nekih pregovora s inozemnim booking agentima, ali nikada se nismo baš ozbiljno posvetili tome. Mislim da bi upravo sada bio pravi trenutak, vjerujem da bismo imali dobar ‘pre-sale‘ jer ljudi znaju tko smo, dolaze iz koncerta u koncert, mogli bismo već dogovoriti i fiksni honorar.

Bili ste i puno više fokusirani na svirke vani nego po regiji?

LUCIJA: Zato što nam je dosadilo svirati po regiji, a vani smo uvijek imali i bolji feedback, bolje nas razumiju.

GORAN: Bude ti malo čudno kada shvatiš da te bolje prihvaćaju u Leipzigu nego u Zagrebu.

LUCIJA: Čini mi se da imamo neki problem s Hrvatskom i regijom. Zapravo nemamo mi problem s njom, nego ona s nama.

Realno, sve je manje i mjesta za svirke?

LUCIJA: Prije šest ili sedam godina Punčke i Vlasta Popić bili su dva najjača nova benda i imali smo najviše nastupa. U to vrijeme mogao si svirati u Sisku, Osijeku, Đakovu, Županji, Novskoj... Samo u Hrvatskoj smo održali šezdeset-sedamdeset koncerata. Danas imaš Zagreb, Rijeku, Split, Zadar i ponekad Pulu i Dubrovnik. Za svirku koju spremamo u Vinkovcima unajmila sam prostor jer mjesta za koncerte više nema.

Također, jedni ste od rijetkih s ovih prostora koji se mogu pohvaliti serijom nastupa po Aziji. Kako je došlo do te turneje i kakva je scena tamo? Ako je uopće ima...

GORAN: Scena je zapravo dosta jaka i živahna. Tajvan posebno ‘brije‘ na bendove i klubove, imaju razvijenu infrastrukturu i sve je vrlo profesionalno. Čak i nekoliko razina iznad Europe. Isto vrijedi i za Kuala Lumpur, Japan... u pitanju organizacije stvarno ‘ubijaju‘, znaju što rade i rade to jako dobro. Tonci, osoblje kluba... sve je super osim tamošnjih bendova.

ANJA: Sjajna je i publika, svi koncerti su bili puni.

LUCIJA: A ideja je krenula od mene, i to prije "sto godina". Goran je inače veliki ljubitelj azijske kulture i "pokemon majstor", pa smo odlučili otići vidjeti što se tamo događa. Djelomično i njemu u inat jer nije vjerovao da ćemo stvarno to napraviti.

ANJA: Dapače, obećao je i Luciji podići spomenik u Sisku ako nas odvede u Aziju.

GORAN: Odvela nas je, obećao sam, to ću i napraviti (smijeh).

LUCIJA: Išla sam malo kopati i iskopala hrpu mjesta za svirke. Zanimljivo, na koncerte dolaze jako mladi ljudi, pogotovo na Filipinima i u Maleziji. Za razliku od naših krajeva, gdje je prosjek trideset plus. Filipini su u svemu tome još dosta friški - publika, primjerice, ako sluša hardcore još je uvijek na osnovama, na razini Black Flaga. Imam dojam da je muzika tek došla među njih, iako su vrlo otvoreni i super reagiraju. Mislim da smo u Aziji utabali neki put, puno ljudi mi se javlja i zove nas na koncerte.

Nakon izlaska "Sunčano s povremenom naoblakom" Punčke su doista iskakale iz paštete, čak i u medijima koji nemaju pretjerane veze s glazbom. Nekako mi se čini da vam je čitav taj ‘hype‘ donio više štete nego koristi, u smislu da su vas mnogi počeli shvaćati pomalo neozbiljno?

LUCIJA: Da, dogodilo se da je priča o tri žene u bendu ispala važnija od glazbe.

ANJA: Stvari su krenule u krivom smjeru, djelomično i zbog intervjua u nekim medijima, jer je u fokusu završilo to što smo ‘all-girl‘ bend.

GORAN: U to vrijeme sam bio fan Punčki i sjećam se da sam s članovima mog drugog benda ###, u kojem je i Anja, komentirao da nam je jako krivo zbog njih jer se o odličnom prvom albumu i sjajnim live nastupima govorilo jako malo, a u prvi plan se guralo ono nebitno. Neprestano ih se etiketiralo i smještalo u određene ladice.

LUCIJA: Mislim da nas je čitava priča zatekla. Sve se događalo spontano, nismo mogli utjecati na to. Ni u jednom intervjuu nitko od nas nije pričao ni o čemu drugom osim o glazbi. Ali stalo je s drugim albumom - očekivalo se da nastavimo s pjesmama poput "Petra Pan", a mi smo otišle u mrak. Nama je taj album trideset puta bolji od prvog, ali je uslijedilo zatišje jer se nitko od takvih medija nije znao nositi s tim. Lijepa priča o tri cure koje rade ‘mjuzu‘ je prestala.

Glazbeno, svako sljedeće izdanje bilo je kompleksnije, žešće, manje hitoidno. Je li taj radikalniji pristup, bar u nekoj mjeri, bio reakcija na sve što se događalo u vrijeme debija?

LUCIJA: Kada radimo pjesme, radimo ih spontano, ali sigurna sam da je bilo i bunta. Singl "Ocean" bio je prvi primjer tog bunta jer pjesma govori o tome da me boli ona stvar što mislite o meni, pustite me da radim što želim. Neću biti dio vaše priče jer to nisam, a ne znam ni kako sam upala u nju.

Budući da su pred vama posljednji nastupi, idealno je vrijeme za rekapitulaciju. Što biste u ovih dvanaest godina istaknuli kao vrhunce karijere Punčki? Na što ste najponosniji?

ANJA: Što se mene tiče, svakako drugi album, svirke s Queens of the Stone Age, nastup na Szigetu, Azija i ova posljednja turneja.

GORAN: Meni je u ovih nešto više od dvije godine koliko sam u Punčkama definitivno vrh bila Azija, kao i lakoća s kojom smo ulazili u studio i snimali pjesme. I ovaj posljednji ‘tour‘.

LUCIJA: Ne želim ispasti nekorektna prema prijašnjim postavama, ali mislim da su ovo bile najbolje dvije godine Punčki. Ne bih mogla ni poželjeti bolji bend. Inače se uglavnom slažem s Anjom - koncert s Queensima na Križankama, Sziget... ima toga još puno, ali ove dvije stvari bih izdvojila.

S druge strane, postoji li nešto za čime ćete žaliti, neka propuštena prilika ili nešto što biste napravili drukčije?

LUCIJA: Možda smo neke odluke mogle donijeti drukčije...

ANJA: S vremenskim odmakom sagledaš stvari na drugi način, ali u tom trenutku smo radili ono što se činilo ispravnim, što smo mislili da je najbolje. Žao mi je što nismo snimili još koji spot.

GORAN: Baš spot? (smijeh)

ANJA: Da, to mi je baš zabavan dio!

GORAN: Osobno, da sam znao da će Lucija tako brzo otići u Australiju, ne bih proveo prva tri mjeseca ove godine u Švicarskoj. Žao mi je što nisam ostao ovdje da snimimo još jedan album, jer znam da ga imamo u sebi.

S obzirom na to da su o Punčkama snimljena dva dokumentarca, postoje li neke snimke s azijske ili ove posljednje turneje koje bi mogli pretvoriti u treći?

LUCIJA: Imamo puno materijala, eksplicitnog, možda i preeksplicitnog. S nama cijelo vrijeme putuju naši prijatelji Ira i John, koji su nam radili i videospot za "Ako se rumenim". To je jedini pravi, ujedno i najbolji materijal za one koji žele znati više o Punčkama. Njih dvoje će pregledati sve snimke i vjerujem da će u sljedećih godinu dana izići takvo nešto. Ne nužno dokumentarac samo o Punčkama, nego više kao priča o svemu što se događalo.