Kemal Monteno u jednoj svojoj pjesmi pjeva da je "sve bila laž, svaka tvoja riječ…" Na temu laži kao jednom od temeljnih odnosa u našim životima, posebice u muško-ženskim odnosima, pjeva i Tony Cetinski, a o zavodljivosti toga motiva svjedoči nam i Alka Vuica, koja čak pomalo i uživa u tome da joj trenutni partner laže, jer on to ipak radi najbolje.
Naravno da ovim neobvezujućim nabrajanjem katalog "laži" u našoj zabavnoj glazbi nije iscrpljen. Možemo samo zamisliti koje sve varijacije o toj temi postoje u narodnoj/turbofolk glazbi, koju srećom ne slušam. No i u onoj ozbiljnijoj poeziji mogli bismo pronaći čitav niz primjera kojima bismo potvrdili prisutnost ove vječne teme u našoj (ne)kulturi.
Doduše, treba biti iskren i reći da su o "laži" pisali i ozbiljni filozofi. Još uvijek su mi u sjećanju seminari iz grčke filozofije kod profesora Branka Bošnjaka, koji je svoje seminariste, između inoga, uvodio u misaoni svijet antičkih filozofa, pa smo tako imali prilike čuti da je i Sokrat, u određenim situacijama, odobravao "laž"! Pa je tako navodio onaj slavni primjer kada nam se prijatelj želi ubiti i pita nas gdje se nalazi mač kojim bi počinio samoubojstvo, a mi, iako nam je poznato gdje se taj nesretni mač nalazi, svjesno biramo laž i kažemo da nam taj podatak nije poznat.
POVRATAK U PROŠLOST
O jednoj takvoj "određenoj situaciji" možemo čitati u najnovijem romanu britanske spisateljice Ruth Ware, knjizi naslovljenoj
"Igra laži" (Mozaik knjiga, 2018.), koja nije nepoznata našim čitateljima. Naime, već sam za čitatelje Magazina Glasa Slavonije recenzirao romane "U mračnoj, mračnoj šumi" i "Žena u kabini 10", koji su također objelodanjeni kod zagrebačkog nakladnika Mozaik knjiga. Zanimljivo da i u ovome romanu, "Igra laži", koji neki najavljuju kao kombinaciju Agathe Christie i "Djevojke u vlaku" (i taj sam svjetski poznati roman recenzirao prošle godine!), autorica i dalje ostaje vjerna klaustrofobičnoj atmosferi. A sve počinje kada tri bivše nerazdvojne prijateljice nakon punih sedamnaest godina dobiju kratku sms-poruku od četvrte prijateljice: "Trebam vas"… Isa, Thea i Fatima, bez suvišnih pitanja, spremno su se odazvale na sms-poruku svoje stare prijateljice Kate pa napuštaju svoje udobne londonske domove, svoje "nove živote", i vraćaju se "na mjesto nesreće/zločina", mjesto njihove mladosti, u englesku provinciju koja ih nikada nije nešto previše privlačila, ali ta "ljubav" bila je obostrana, jer ni njezini stanovnici nisu o njima imali pozitivno mišljenje. Jedan od razloga te neskrivene, otvorene nesnošljivosti vjerojatno treba tražiti i u njihovoj igri, koja se sastoji u "proizvodnji svakojakih laži." Moram reći da mnoge od tih njihovih laži uopće nisu bile bezazlene, jer uopće nije lijepo kada, iz čista mira, o školskom kolegi proširite glas da je seksualno nastran. Stoga je i više nego očito da postoji vrlo jak razlog koji ove sada mlade žene tjera da se nakon toliko vremena, bez ikakvih dodatnih pitanja, vrate u mjesto svoga školovanja, svojih mladenačko-školskih uspomena, prvih životnih, seksualnih i inih iskustava, koja su toliko svojstvena samo tom razdoblju života.
KONAČNA ISTINA
Naravno, sukladno razumljivom zahtjevu našega mudroga urednika, ne pada mi na pamet sada otkriti što se, zapravo, u toj provinciji dogodilo prije sedamnaest godina. No ono što mogu spomenuti, to je da je tema/problem "laži" u našim životima nešto što nije moguće ignorirati, odnosno da je "laž" u određenim situacijama uistinu nužna ljudska reakcija. Doduše, isto tako, treba biti iskren i reći da to još uvijek ne znači da nas "laž" čini sretnijim, slobodnijim. Štoviše, ovaj roman pokazuje kako nije jednostavno živjeti sa svim tim lažima:
"Freyi ću kada poraste ispričati priču. Priču o zapaljenoj kući, o nezgodi koju su uzrokovale nepropisno postavljene žice i uljanica koju je netko slučajno prevrnuo tijekom noći.
Priča je to o čovjeku koji je riskirao svoj život kako bi spasio njezin, i o mojoj najboljoj prijateljici koja ga je voljela i koja se vratila u kuću po njega, dobro znajući da je sve već izgubljeno i da spasa neće biti.
Priča je to o hrabrosti, nesebičnosti i požrtvovnosti - o samoubojstvu oca i boli njegove djece.
A ujedno je to priča o nadi - o tomu kako moramo nastaviti sa životima, čak i nakon što se nešto nepodnošljivo dogodi. (…)
To je priča koju smo Thea, Fatima i ja ispričale naredniku Wreu došavši tog dana u policijsku postaju, a on nam je povjerovao, jer je to bila istina.
Ali ujedno je bila i laž.
Nas tri provele smo gotovo dvadeset godina lažući. Ali sada barem znamo zašto. Sada, naposljetku, znamo istinu", piše Ruth Ware na 451. stranici ovoga vrsnoga i poučnoga romana.
Sve u svemu, i ova posljednja rečenica na najbolji način predstavlja sukus mnogih naših života: do istine se, vrlo često, dolazi "malim sitnim lažima"!
Piše: Zlatko KRAMARIĆ
Britak i inteligentan triler. Štivo koje istinski tjera strah u kosti i nemoguće ga je ispustiti iz ruku. (Sunday Mirror)
Užas se vraća...
UVOD U PRIČU: Poruka pristigne u sitne noćne sate. Samo dvije riječi: Trebam vas! Isa smjesta ostavlja svoju svakodnevicu za sobom i uzima šestomjesečnu kćer pa se zaputi u Salten. U ondašnjem je internatu, smještenom onkraj pustopoljine, provela presudne dane svojeg života, dane čija se sjenka još uvijek nadvija nad njome. U školi je sa svoje tri najbolje prijateljice običavala igrati igru laži. Natjecale su se tko će ljude bolje uvjeriti u najnečuvenije priče i laži. Sada, nakon sedamnaest godina tajni, na plaži je pronađeno nešto užasno. Nešto što će prisiliti Isu da se suoči sa svojom prošlošću, zajedno s tri žene koje nije vidjela godinama, ali koje nikada nije zaboravila. Njihov ponovni sastanak nije nimalo ugodan: Salten nije sigurno mjesto za njih, ne nakon onoga što su učinile. Vrijeme je da četiri prijateljice usklade svoje priče…
Roman “Igra laži” prema pisanju svjetskih medija mogao bi se gledati i na malim ekranima. Snage su za snimanje filma udružili Entertainment One (eOne) i The Gotham Group.