Nedavno je održana "debata stoljeća" između slovenskog ljevičarskog filozofa Slavoja Žižeka i kanadskoga konzervativnog sociologa Jordana Petersona. U troipolsatnoj raspravi o temi "Što zaista vodi sreći - kapitalizam ili marksizam?" rabile su se riječi poput - redefiniranje komunizma, staromodni marksist, politička korektnost, identitetske politike ljevice, kulturni marksizam, kapitalizam, klasični liberalizam, pojedinac koji se treba prije brinuti o sebi, ne treba se zamarati društvenim ili ekonomskim odnosima, najprivilegiraniji pojedinci u društvu...

Pozornost je privukla misao S. Žižeka: Što je s kineskim neokolonijalizmom? Zašto ljevica šuti o tome? Ključna je riječ neokolonijalizam, oblik gospodarske prevlasti industrijski razvijenih država nad nekadašnjim kolonijama, zavisnim teritorijima i drugim posjedima. U širem smislu, neokolonijalizam se veže uz gospodarsku prevlast pojedinih moćnijih država ili njihovih kompanija nad gospodarski slabijim i siromašnijim državama (Hrvatska enciklopedija).

Objašnjenje razvoja Kine od industrijski neprepoznate zemlje do druge gospodarske sile u svijetu, novog neokolonijalista, zahtijeva opis političkog razvoja te mnogoljudne zemlje od 1979. do sadašnjosti. Starije generacije u svojoj su mladosti Kinu povezivale s njezinim čelnikom, Mao Ce Tungom, i njegovim idejama. Primjerice, kulturnom revolucijom, skokovitim razvojem ili kolektivizacijom sela. Tijekom 1978. i 1979. u Pekingu i više drugih gradova pojavili su se zahtjevi za demokratizacijom. Službeno je bio kritiziran ekstremizam kulturne revolucije. Za preorijentaciju, ključna osoba bio je Deng Xiaoping, uz pomoć njegovih sljedbenika. Poticalo se gospodarsku decentralizaciju, dekolektivizaciju poljoprivrede, snaženje vanjske trgovine i druge oblike ekonomske liberalizacije te međunarodnu afirmaciju Kine. Kao temelj takvog usmjeravanja postavljen je industrijski razvoj (robni kapitalizam).

U travnju 1979. kinesko je vodstvo najavilo novu gospodarsku privrednu reformu; bila su stvorena eksperimentalna poduzeća s ograničenom ekonomskom samostalnošću. Godine 1980. premijerom je postao Zhao Ziyang, koji je provodio politiku "jedna zemlja dva sustava"; stvorene su prve tzv. posebne ekonomske zone, u kojima se gospodarstvo organiziralo na tržišnoj osnovi (u te se zone nizom olakšica privlačio strani kapital, pretežno iz kineske zajednice u iseljeništvu). Za razumijevanje nove orijentacije treba navesti najvažnije odrednice političkog sustava.

Prema Ustavu od 4. prosinca 1982., Kina je unitarna republika s jednostranačkim sustavom. Predsjednik republike na čelu je države, bira ga parlament za razdoblje od pet godina. Državno vijeće - vlada, obavlja izvršnu vlast; predsjednika i članove vlade predlaže CK KP Kine, a imenuje ih i opoziva Državni narodni kongres. Kako CK KP Kine predlaže članove vlade, a u njemu je u jednom trenutku bilo gotovo polovina inženjera, razumljivo je usmjerenje na industriju.

Poveže li se rasprava S. Žižeka i J. Petersona s navedenim odlikama političkog sustava Kine, proizlazi zaključak: Vladajuća politička stranka je Komunistička partija, koja određuje strateške smjernice. A što će se konkretno raditi, prepušteno je poduzetnicima. Brojni kineski milijarderi svjedoče ispravnost takvog pristupa, koji narod Kine prihvaća. Moguć je zaključak o Kini kao novoj neokolonijalnoj sili. Kina je završila fazu robnog kapitalizma i snažno ušla u državni, robno-informacijski kapitalizam.

Razvoj novih proizvoda rezultat je kreativnosti pojedinca ili tima. Za to je potrebno znanje prethodnih generacija (povijest). Dvije najmnogoljudnije zemlje, Indija i Kina, to su izvrsno shvatile i poslale "u svijet" svoje brojne studente. Evo primjera iz vlastite prakse.

Godine 2003. održao sam na Sveučilištu u Lowellu, SAD, inače najstarijem studiju u svijetu, predavanje "Proizvodnja plastičnih i gumenih dijelova". Tema: "Izmjena topline u kalupima za injekcijsko prešanje tvari". Sadržaj je bio usavršena verzija moje istoimene disertacije iz 1972. Predavanju su nazočili svi studenti tog kolegija. Njih sedam. Svi Indijci. Tako su putovali po svijetu i Kinezi te stjecali potrebna znanja i vještine.

Godine 2001. Kina je imala BDP od 5500 milijardi USD. BDP po stanovniku iznosio je 4330 USD. U godini 2018. BDP (uključivo Hong Kong i Makao) iznosio je 13 800 milijardi ili po stanovniku 9500 USD. BDP po stanovniku porastao je u tom razdoblju za 2,2 puta i sada je blizak srednjem svjetskom prosjeku. Ono što obilježava suvremenu Kinu stvoreno je u samo četvrt stoljeća!

Prema prirodnim resursima Kina je jedna od najbogatijih zemalja. Posebno se izdvajaju izvori ugljena, željezne rude, nafte, zemnog plina, žive, kositra, mangana, aluminija, cinka, uz najveći hidropotencijal u svijetu. Posebno treba naglasiti najveće svjetske rezerve rijetkih ruda potrebnih za suvremenu elektroniku.

Glavni poljodjelski proizvodi su: riža, pšenica, kukuruz, ječam, soja, krumpir, sezam, uljana repica, lan, konoplja, šećerna trska, duhan. Uzgajaju se goveda, svinje, ovce, bivoli, jakovi i perad, a važan je i ribolov.

Postoji vrlo snažna industrija za sve oblike ratovanja. Glavni industrijski proizvodi su: željezo: čelik i lijevovi, zatim cement, strojevi, elektrooprema, brodovi, građevinski materijal, kemikalije, obuća, porculan, hrana, igračke, namještaj, tekstil i konfekcija, obuća, igračke, papir i plastika (oko 29 % svjetske proizvodnja). Tvrtka Haitian International, koja proizvodi ubrizgavalice za injekcijsko prešanje, započela je suradnju s njemačkom tvrtkom Demag još davne 1974. Jedan od visokih rukovoditelja Demaga otišao je u jednom trenutku u Haitian Int. Samo u 2018. Haitian je proizveo 28 tisuća ubrizgavalica tipa Mars. ukupno do sada 230 tisuća (haitianpm.com/en). Posebno su impresivni rezultati postignuti u području proizvodnje mobitela. Kineska tvrtka Huawei povećala je proizvodnju mobitela u 2018. za 80 % i sada je druga u svijetu iza Samsunga, a ispred Applea.

Jednom je prilikom Deng Xiaoping izjavio: "Svejedno je li mačka crna ili bijela, važno je da lovi miševe!" Industrijska orijentacija Kine omogućila je da postane neokolonijalna zemlja, koja je svojim izvozom stvorila dovoljno sredstava da kupuje diljem svijeta sve što vrijedi. Deng Xiaoping je bio u pravu.


(Profesor emeritus Igor Čatić/ Hrvatski fokus, 10. svibnja 2019.)