Gledajući s pozicije progresističke elite, desetljećima uspješno pozicionirane u Bruxellesu i Strasbourgu, ovo zaista jesu sudbonosni izbori. Smjena zasigurno neće biti trenutna, ali riječ je o nezaustavljivom procesu promjene europske paradigme koji je započeo već na prethodnim izborima 2014., na kojima su do tada neupitne pro-EU političke opcije izgubile dio mjesta u parlamentu, kaže doc. dr. sc. Jadranka Polović, te dodaje:

- Ishod ovih izbora teško je predvidjeti, ali može se očekivati da će tri, do sada vladajuće grupacije: Europska pučka stranka (kršćanski demokrati koji promiču politiku neoliberalnog desnog centra), europski socijalisti (neoliberalni lijevi centar) i liberalna grupacija (neoliberali), koje su do sada bile neupitni stupovi europskog poretka, moguće slabiti zbog pomicanja političkog spektra udesno. I za građane Europe ovo su nesumnjivo važni izbori. Naime, posthladnoratovske generacije europskih birokrata duboko su odgovorne ne samo za ekonomski i socijalni status velike većine europskih građana nego i za moralnu krizu koja razara suvremena zapadna društva, a iz čega proizlaze sasvim konkretni problemi s kojima se Unija danas suočava. Sadašnje političke elite zapravo simboliziraju krizu Europe, one su izgubile mogućnost utjecaja na građane, što je loša stvar jer to neizbježno vodi anarhiji i konfliktima u društvu. Naime, riječ je o generaciji političara koja je potpuno izgubila vezu s društvom, te koja je izgradila vlastiti svijet u kojemu vladaju dvostruki standardi, norme političke korektnosti i demagogija liberalnih vrijednosti.

Uz izbore se veže nezaobilazni populizam. Je li on prijetnja stabilnosti EU-a?

- Ovo su prvi izbori koji se održavaju u novom okruženju rastućeg populizma. Populizam je samo ideološki zakamufliran pojam koji se lijepi političarima i njihovim biračima koji žele promjene ekonomskog i političkog sustava, kojemu je vidljivo istekao rok i koji se može održavati samo represijom. Nacionalističke, desničarske, euroskeptične stranke, koje su se nekada nalazile na rubu europske politike, znatno su napredovale u mnogim zemljama EU-a, potaknute primjerima Brexita i izborom predsjednika Donalda Trumpa u SAD-u. Međutim, riječ je o stvarnoj pobuni građana protiv autoriteta i europskih, te copy-paste nacionalnih institucija koje hladno, uime neoliberalne agende i golog profita, europsku srednju klasu pretvaraju u prekarijat bez budućnosti. Unatoč očajničkim pokušajima europske liberalne elite da istovremeno uguši i ekonomsko nezadovoljstvo većine stanovnika najmoćnijih, vrlo bogatih i utjecajnih država EU-a te, s druge strane, spriječi sve snažniji politički pritisak suverenističkih snaga u borbi protiv nadnacionalnog EU projekta, na europskim prostorima događaju se znatne promjene. Sada kada se pobunjeni građani polako pretvaraju u neprijatelje demokracije, demonstracije se suzbijaju silom i brutalnom političkom akcijom. Ono što osobito upada u oči je to da revolucionarna zbivanja potresaju ključne zemlje Europe "stare" demokracije - Francusku, Veliku Britaniju i Njemačku, koje nas desetljećima nasilno podučavaju demokratskim standardima. Pokret ‘‘žutih prsluka‘‘, konfuzni događaji oko Brexita ili neuspjeh stranaka vladajuće koalicije u Njemačkoj, uzdrmali su temelje vlasti triju najjačih lidera Europe - Emmanuela Macrona, Therese May i Angele Merkel - te jasno ukazali na istrošenu matricu europskih političkih sustava. Naime, ni njihove etablirane političke stranke, kao ni vladajuće političke grupacije unutar struktura Europske unije, nemaju rješenja ni odgovore za brojne socijalne i ekonomske izazove u tim zemljama, ali i šire unutar EU-a. Ovi izazovi uključuju ne samo Brexit nego i socijalne posljedice ekonomske krize 2008. godine, veliku migrantsku krizu, koja od 2015. godine neprekidno ugrožava Europu, ali i unutarnje europske migracije o kojima se vrlo malo govori, a koje devastiraju istočnu, i južnu Europu te ekonomiju, koja je tijekom godina mijenjala svoje oblike, s tim što se industrijska baza sve više gubila i prelazila na uslužnu ekonomiju.

EU je suočen i s problemima migranata, terorizma, sigurnosti granica...?

- Upravo sve što ste naveli, dakle, migracije, terorizam, zaštita granica, unutarnji nemiri, ali i sve očitija podjela na europsku bogatu jezgru i sve siromašniju periferiju te nestabilnost zapadnog Balkana jesu sigurnosni izazovi s kojima se Europska unija neuspješno nosi. Nažalost, odavno institucionalizirana forma zajedničke vanjske i sigurnosne politike zapravo je bez sadržaja, što se pokazalo bezbroj puta do sada. Naime, zbog nejedinstva zemalja članica i sasvim različitih interesa, EU je bio vrlo neuspješan u rješavanju krize na prostoru bivše Jugoslavije, ali i sada vrlo nestabilne situacije u regiji koju su joj ‘‘u amanet‘‘ ostavile Sjedinjene Države. Vidjeli smo neuspjeh EU institucija u rješavanju migrantske krize, nakon čega su zemlje članice posegnule za vlastitim rješenjima protiv kojih se danas bori briselska elita. Primjera ima mnogo. Europa je nesigurna jer više nema čvrste i pouzdane saveznike na koje se može osloniti. Naravno, Bruxelles nije isključivi krivac, ali su političke elite koje su nas proteklih desetljeća vodile trebale razumjeti promjenjene geopolitičke relacije. Napušten od Sjedinjenih Država, ali i Velike Britanije, o kojima i dalje izravno ovisi, EU pod utjecajem korporativnih zahtjeva i interesa bezglavo traga za novim saveznicima, od Rusije ili Kine, ali razvija i vrlo agresivne politike na prostoru Afrike (Sahela) o kojima se malo piše i malo zna.

Koji su glavni faktori nestabilnosti Europske unije posljednjih godina?

- Europska unija suočava se s divovskim nestabilnostima na bar dvije razine. Na jednoj je sraz između neoliberalne ekonomije i europskih tradicionalnih vrijednosti (ili bolje reći zdravog razuma), a na drugoj je otpor suverenističkih nacionalnih snaga protiv agende centralizacije Europske unije i stvaranja nadnacionalne integracije s imperijalnim ambicijama i težnjom geopolitičkog te potom stvarnog entitetskog povezivanja sa Sjevernom Afrikom i Bliskim istokom. Neuspjeh retorike i narativa liberalnog mainstrema proizilazi iz projekta neoliberalne ekonomije, odnosno premoći ekonomskog interesa nad procesom političkog odlučivanja, stoga je trenutnim vladarima u Bruxellesu vrlo teško, gotovo nemoguće zaustaviti dezintegraciju, ali i moralnu eroziju Europske unije koja je započela Brexitom.

Kakva je budućnost Europske unije, uzimajući u obzir i predstojeće izbore?

- Nova europska postnacionalna globalistička aristokracija ekonomskom je represijom europsku srednju klasu pretvorila u prekarijat bez budućnosti, a dehumaniziranim društvenim eksperimentima uspjela je proizvesti nejednakost nezabilježenu u povijesti! Svjedočimo nizu velikih izazova s kojima se danas suočava EU, od usporavajuće ekonomije, migracijske krize koja nije riješena, trgovinskih ratova do starenja stanovništva i zagušenja okoliša. Postoje i druga, vrlo opipljiva, pitanja za mnoge birače, poput izrazite nejednakost u dohotku, teritorijalnih disproporcionalnosti ili zahtjeva za pravednijim poreznim sustavom. U nekoliko država članica jedna trećina stanovništva živi ispod granice siromaštva, da podsjetim u Hrvatskoj je to 20 % građana. Više od 11 % Europljana bori se protiv energetskog siromaštva, neadekvatni troškovi stanovanja izraziti su problem. Nedavna "velika debata" ‘spitzenkandidata‘, dakle, novih pretendenata na mjesto predsjednika/ce EK-a samo se marketinški dotakla ovih tema. To nisu izazovi koji se rješavaju "poduzetničkim" stavom pojedinog kandidata, ova pitanja zahtijevaju uspostavljanje konsenzusa i dugoročnu predanost rješavanju, ali toga nema.

Može li i što promijeniti hrvatsko predsjedanje EU-om?

- Hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a, tijekom šest mjeseci 2020. godine, malo će toga moći promijeniti. Naime, naše političke elite nemaju sluha za rješavanje istovjetnih problema u Hrvatskoj, pa kako će onda na razini EU-a. U svakom slučaju, ishod ovih izbora neće detronizirati postojeće elite, ali će ipak ustoličiti nove, kako kažete "populističke", koje će nametnuti novu agendu. Tzv. populistički otpor svjesni je izazov ne samo neoliberalizmu, na koji se oslanja cijeli projekt Europske unije, nego i kulturnim normama, političkoj korektnosti te uopće političkoj praksi novih elita u Europi 21. stoljeća. Nažalost, ovaj turbulentni trenutak Europe dodatno urušava europski mirovni poredak koji je vladajuća liberalna europska elita već razgradila.

Gotovo je nemoguće procijeniti u kojemu će se pravcu ovako pokrenuti procesi dalje odvijati, međutim, sasvim je sigurno da građani Europe dobro znaju da se njihovo odlučivanje o vlastitom identitetu, naciji, državi, klasi te naposljetku obitelji, može postići jedino suspenzijom postojećeg političkog sustava, što objašnjava jačanje opozicije neoliberalnom projektu Europske unije. (D.J.)