U nogometnim kuloarima slavonsko-baranjskog podneblja, tijekom proteklih pola stoljeća, bilo je dovoljno reći Štigljo i sugovornici bi u tom nadimku u trenu prepozna(va)li Branka Sabljaka. Rođenog Osječanina (21. prosinca 1942.) koji je u ponedjeljak, izgubivši bitku s teškom bolešću, završio 77-godišnju ovozemaljsku misiju ostavivši neizbrisiv trag ne samo među svojim najbližima nego i u sveukupnoj osječkoj sportskoj obitelji.

Kao cijenjen i omiljen službenik u računovodstvu nekad moćnog OLT-a, gdje je i umirovljen početkom novog milenija, Sabljak je sve slobodno vrijeme posvetio najvećoj ljubavi – nogometu. Počeo je, potkraj pedesetih godina prošlog stoljeća, igrati u juniorima Proletera, nastavio u nekad popularnom "plavom timu‘‘ tada već Slavonije, također u Gradskom vrtu, da bi u seniorskoj dobi dokazao neprijeporne sposobnosti krilnog napadača, omalenog i samim tim neugodnog za čuvanje, odjenuvši dres Metalca, kojemu je OLT bio glavni sponzor. Štigljo je dio čuvene generacije "crno-bijelih‘‘, koja je ‘69. izborila drugoligaški status i tri sezone se natjecala za bodove, uz ostale, i s NK-om Osijek. Dakako, završivši igračku, ostao je u nogometu postupno izgradivši iznimno uspješnu karijeru. Uz Nogometni klub LIO, Sabljakovo ime vezano je uz dva povijesna iskoraka kluba s nekadašnjeg igrališta ‘‘Kraj Lanare‘‘: 1974. pod njegovim je nadzorom izboren plasman u Slavonsku nogometnu sezonu, a 1982. u završnici Kupa Jugoslavije prvoligaš Vardar eliminirao je LIO u Kup natjecanju tek poslije izvođenja dodatnih jedanaesteraca (momčad na slici), kad se, treba spomenuti i to, posebice istaknuo vratar Vlado Bilić. Štigljo, kao čovjek spreman na sve trenerske izazove, nije mogao odbiti ‘78. ponudu da preuzme vođenje Metalca, da bi, kao tada već trener s pedigreom na lokalnoj razini, vodio i nogometaše osječke Murse i NK-a Dalj, a putem potpune promocije objektivnih stručnih kvaliteta krenuo 1993. na ‘‘Mačkamami‘‘, gdje je postao trenerom ŽNK-a Osijek. Budući da su, već nakon samo godinu i pol dana, popularne "zečice‘‘ postale državne prvakinje, Sabljakov ugled došao je do izražaja i na hrvatskoj razini. Imenovan je tada izbornikom ženske reprezentacije Hrvatske, a u tradicionalnoj anketi "Sportaš godine‘‘ proglašen je najboljim osječko-baranjskim trenerom za 1994.! U ŽNK-u Osijek, s kraćim prekidima, bio je desetak godina i pod njegovim stručnim vodstvom, u suradnji s pomoćnikom Kazimirom Husićem i ne tako davno preminulim Brankom Perkovićem, u skromne prostorije na ‘‘Mačkamami‘‘ pohranjeno je osam naslova prvakinja i sedam pokala Kupa Hrvatske.

No suhoparnim nabrajanjem neprijeporne Štigljine uspješne igračko-trenerske karijere, ne bih, onima koji ga nisu poznavali, uspješno dočarao kakva nas je osoba zauvijek napustila. To bi, nadasve, mogli njegovi najbliži, prvo vjerna supruga Anica, koja je godinama (dugo u društvu s istoimenom Brankovom punicom, dj. Ifić, nap.a.) naslonjena na ogradu naših brojnih igrališta pratila i podržavala svaki njegov korak, kao i neutješne kćeri Sanja i Suzana, koje sigurno nikad neće zaboraviti nježnosti kojima ih je u životu obasipao sada pokojni djed, pa unučad, sestre Ankica Zdenka i Vlasta s obiteljima… U opisu Sabljakova simpatičnog, vedrog i duhovitog lika, dakako, mogli bi se kvalitetno priključiti njegovi brojni bivši suigrači, učenici i učenice…, doslovce svi koji su ga sretali na nogometnim terenima i oko njih.

Ovozemaljska misija Branka Sabljaka prekinuta je u trenutku kad se njegov organizam više nije mogao odupirati neopisivim bolovima. Štigljo nas je, eto, zauvijek napustio, ali ćemo ga danas (četvrtak) ispratiti na posljednji počinak na Gornjogradskom groblju (11.40) ponosni što smo imali sreću poznavati ga i dijeliti sve lijepe, kao i one manje lijepe trenutke u njegovu životu. S vjerom da sve to, kako kaže njegova supruga Anča, ‘‘nije kraj jer ćeš se vratiti u moje snove, sjećanja i uspomene‘‘…

D. Kerže