Kultura
ĐAKOVČANIN ADAM RAJZL OBJAVIO 12. KNJIGU

Nešto je tajanstveno u meni, još kao dječak sam upijao priče koje su pričali bake i didaci
Objavljeno 15. svibnja, 2019.
Djeca su iskrena, pisati za njih nije lako. Valja biti otvoren, maštovit, ponovo dječak

Adam Rajzl, književnik i novinar, rođen je 11. svibnja 1948. u Dragotinu. Piše priče, romane i pjesme za djecu i odrasle. Uvršten je u antologiju slavonskih pisaca Slava Panonije Vladimira Rema i Đakovačku čitanku. Za knjigu Ljubav pod kišobranom dobio je Povelju uspješnosti na Danima Josipa i Ivana Kozarca 2007. u Vinkovcima, a istu nagradu dobio je i za roman Zvonik Eve Šimunove 2009. Dobitnik je i nagrade Grada Đakova za književni rad. Prije odlaska u mirovinu radio je u OŠ "Matija Gubec" u Piškorevcima. Zahvaljujući uredniku Vjekoslavu Đanišu i bizovačkom Ogranku Matice hrvatske, iz tiska je izašla 12. knjiga Adama Rajzla, zbirka pripovjedaka Diljske priče.



Brojne su zbirke pjesama i priča za djecu iza Vas. Koju biste Vi izdvojili?


- Posebice mi je draga prva zbirka priča za djecu Topot bijesnih konja, koju je uredio pok. Ivan Kušan. Nakon toga sam objavio zbirke priča Kad su trešnje dozrijevale, Izgubljeno zlato i Vatrenjaci te zbirke pjesama Ljubav pod kišobranom i Kad bi ljubav u kutiju mogla stati. Iz te su mi zbirke, osim naslovne, vrlo drage pjesme Kad sam dobio brata i Nije jednostavno biti tata, koja je ušla u antologiju najljepših pjesama posvećenih ocu u knjizi Moj otac hrani ptice. Od priča, vrlo mi je draga Vatrenjaci iz istoimene knjige, koja je prevedena na engleski i nalazi se u udžbeniku za dječju književnost Učiteljskog fakulteta u Zagrebu u izboru Diane Zalar.

Poznati ste i kao tekstopisac pjesama koje su uglazbljene u izvedbi poznatih pjevača.


- S Osječaninom Marijem Mihaljevićem bio sam na Zagrebačkom festivalu 1983. Za skladbu Zar još želiš nešto više, koju je izvrsno interpretirala Zdenka Vučković, osvojili smo Srebrnu pticu stručnog žirija, a Zdenka Vučković je na Splitskom festivalu pjevala i našu pjesmu Pišem pismo tebe nema. Mario je na moj tekst uglazbio i pjesmu Kad ti jednom teško bude, koju je vrlo izražajno interpretirao Mišo Kovač, a rado je slušana i danas. S Marijevim ocem Brankom dosta sam surađivao u radijskim emisijama. Više puta bio sam na festivalu tamburaške glazbe Zvuci Panonije. Za pjesmu Nek se selo okrene na peti Branko Mihaljević za glazbu i ja za tekst dobili smo nagradu publike Zlatni klas Glasa Slavonije. Posebice mi je draga pjesma Bila si, koju je uglazbio i pjevao Ante Toni Janković, nekadašnji pjevač Divljih jagoda, na Zagrebfestu 2007. Pjesma je posvećena mojoj prerano umrloj supruzi Nadi. Pokojni maestro Julije Njikoš uglazbio je dvije moje pjesme, obje u nadahnutoj interpretaciji prve dame slavonske pjesme Vere Svobode: Čekamo Krista i Đakovački vezovi. Maestra Julija više nema, ali njegov osmijeh, toplina i ljepota njegove glazbe ostaju.

Koliko se sjećam, neke su Vaše pripovijetke objavljene i u Magazinu Glasa Slavonije.


- Objavio sam dosta priča u Glasu još prije 40-ak godina. Sve priče mojih kolega nailazile su na velik odjek kod čitatelja. Šteta što se s tim prekinulo.

U čemu je razlika kada pišete za djecu ili za odrasle?


- Djeca su vrlo iskrena i pisati za njih nije lako. Valja ući u njihov svijet, biti otvoren, maštovit, postati ponovo dječak, razmišljati kao i oni, a to je, priznajem, vrlo teško. Osim prvih tajnih ljubavi, vole kad se govori o odnosu starijih i mladih.

Sve Vaše pripovijetke i romani rađeni su prema istinitim događajima. Posebice u onima za djecu, prisutni su elementi fantastike, u vidu narodnih predaja. Kako uskladiti realizam i fantastične elemente da u konačnici ne budu naivni?


- Priče za djecu pune su akcije u kojima su djeca sami sudionici. Kako je zapisao pokojni Miroslav Slavko Mađer, moje priče su pune stvarnosnih događaja s livada, pašnjaka, šuma, seoskih sokaka, ali u njima ima i duhova, vještica, čudesnih bića i pojava. Priče su bajkovite i mistične, iz nekih davnih vremena koje su u dosadne snježne zimske večeri slušali od svojih baka i djedova. Povezao sam mistično i bajkovito s realnošću, što moji mladi čitatelji vole. U pričama za odrasle pišem istinita događanja, opisujem ljudske sudbine, često tragične ili neobične, ono što sam čuo od starijih ili i sam bio svjedok.

Kako je nastao i koliko ste dugo pisali svoj zaista opširan prvi roman Zvonik Eve Šimunove, kronika Vašeg rodnog Dragotina?


- Taj sam roman pisao šest godina, razgovarao s brojnim svjedocima, proučio niz dokumenata, dnevnika, kronika. Svaki tekst pisao sam sedam-osam puta, printao, iščitavao, popravljao, ostavljao da miruje i opet mu se vraćao. Bilo je naporno, roman ima 460 str., no nadam se da nije bilo uzaludno. Istinita je to priča o nesretnoj ljubavi Eve Šimunove i Mate Petrova koja teče poput rijeke, u koju se kao pritoci ulijevaju i druge istinite životne sudbine.

Nakon dvije godine izišao je nastavak Sjene na mjesečini. Kako su ta dva romana i općenito Vaše knjige primljene kod čitatelja?


- Oba su romana naišla na sjajan odjek kod čitatelja i službene kritike. I nakon 10-ak su godina rado čitani. Prvi govori o ljudima i vremenu prve polovine 20. st., a drugi se većim dijelom događa 60-ih, u vrijeme kada su u Njemačku odlazili brojni muževi, a žene i djeca ostajali u domovini. Sada je, nažalost, drukčija situacija. Sada iz Slavonije odlaze mladi s obiteljima, pa nam je Slavonija sve napuštenija i zaboravljena.

Napisali ste još dva romana Mornareva žena i Martin Tišljer, sa snažnim autobiografskim elementima. Drugi govori o Vašem ocu, a i sami se kao epizodni lik pojavljujete. Već na početku roman je pobrao dobre kritike. Zašto ste toliko dugo čekali da konačno ispričate očevu životnu priču?



- Mog oca Martina s nadimkom Tišljer, jer je bio stolar, često spominjem u svojim pričama i romanima. Bio je vedar, nasmijan, ali ponekad i pun melankolije, osobito u vrijeme Božića, Uskrsa ili kirvaja za Veliku Gospu. O svom djetinjstvu i momačkim danima otac je volio pričati, no ratne je godine rijetko spominjao, to je bila njegova velika tajna. Jednom godišnje kada bi na proštenje za Veliku Gospu stigao njegov ratni prijatelj Antun Zdravčević, zvan Tuna Ćurćija, oni bi nešto povjerljivo razgovarali, ponekad sa suzama u očima, a meni bi otac samo rekao: "Sine, ovo ne moraš slušat, veliko je zlo bilo iza nas.‘‘ Samo je jednu priču više puta ponovio, kako je zahvaljujući Božjoj providnosti ili nečem drugom ostao živ nakon izvođenja na strijeljanje, uvijek dodajući rečenice: "Bog je samo jedan!‘‘ i "Dobro se dobrim vraća!‘‘ Dvadeset godina nakon njegove smrti, Stanko Zdravčević, Tunin sin, donio mi je usmeni i pismeni iskaz o zajedničkim ratnim danima naših očeva. Tek sam tada saznao istinu. Zaključili smo da su naši očevi svoje tajne čuvali da bi sačuvali živote svoje obitelji. Ali i svoj život da, po ne znam koji put, ne dođu pred streljački vod. To i jest razlog zašto sam roman s očevom tajnom objavio 20 godina nakon njegove smrti. Tuninim iskazom uspio sam složiti dio do tada nedostajućih kamenčića u mozaiku života mog oca.


Narcisa Vekić
DVIJE GODINE RADI NA 5. ROMANU

Pripremate i svoj peti roman. O čemu je riječ i kada bi mogao ugledati svjetlo dana?

- Roman Debela šuma priča je o istinitom događaju ubojstva nepoznata čovjeka u Perkovačkoj šumi sredinom prošlog stoljeća, o vremenu dolaska ljudi iz Bosne da bi kupili imanja na diljskim brdima jer su domaći odlazili u bogatija sela ili gradove na rad. To je kriminalistička priča u kojoj pisac s čitateljima pokušava otkriti tko je ubijeni, a tko ubojica. Na njemu radim već dvije godine, konzultiram policijske stručnjake, književne kritičare koji pišu o toj problematici, iako roman govori i o povijesnim zbivanjima i migracijama sredine prošlog stoljeća i zanimljivim ljudima iz toga vremena. Izuzetno su mi korisni savjeti prijatelja. Ostavit ću ga da napisan još malo odleži, onda ga ponovo iščitavati i dotjerivati pa krenuti u potragu za izdavačem.

PRVA KNJIGA PRIJE 45 GODINA

Danas ste kao književnik najpoznatiji po svojim romanima, no počeli ste kao pjesnik u osječkoj ediciji Vrbaci.

- Prvu knjigu, zbirku pjesama za odrasle Odavde do obale objavio sam daleke 1974., dakle prije 45 godina u ediciji Vrbaci osječke Omladinske revije u kojoj su prve knjige objavili i Stjepan Čuić, Ivica Vrkić (današnji osječki gradonačelnik), Drago Hedl, Željko Hodonj, Drago Kekanović, Kruna First Medić, Blanka Held, Erna Wisentaner, Antonija Bogner, Ivan Marjanović, Željko Gašpert i dr. Poslije sam uglavnom pisao pjesme i priče za djecu i objavljivao u časopisima za djecu i na Hrvatskom radiju.

NEPRESUŠNO VRELO STVARALAČKE INSPIRACIJE

Romani i pripovijetke puni su detalja o životu u diljskim brdima i Slavoniji.

- Mislim da je to nešto tajanstveno u meni. Još kao maleni dječak upijao sam priče koje su pričali bake i didaci, ali sam i sam bio svjedokom brojnih događaja. Odrastao sam u selu među osebujnim, zanimljivim ljudima, jakim likovima, čije sam životne priče zapisao i objavio. To je još uvijek nepresušno vrelo moje stvaralačke inspiracije.

Vaša 12. knjiga razlikuje se od svih ostalih.

- Prije svega, jako sam zahvalan uredniku Vjekoslavu Đanišu što mi je predložio knjigu s izborom priča za odrasle i djecu objavljenih u brojnim časopisima i knjigama. Tako će čitatelji, stariji i mlađi, u jednoj knjizi dobiti uvid u moje prozno stvaralaštvo. U pričama se k tomu pojavljuju ozbiljniji likovi, mladi i stari, bake, djedovi, očevi i majke, ali i dječaci i djevojčice koji su s njima odrastali i živjeli, radovali se i tugovali. Vjeko mi je rekao da dugo prati moj rad, a, eto, sada smo se konačno upoznali i postali dobri prijatelji. Hvala mu što je imao strpljenja prelistavati već požutjele stranice časopisa i objavljenih knjiga, skenirati ih i prilagoditi za objavljivanje. Prihvatio sam ovu ponudu jer sam vidio sličnu knjigu Oporuka i druge novinske priče prijatelja, vrsnog književnika Stjepana Tomaša, koja je u biblioteci Klen izišla pod Vjekinom uredničkom palicom i naišla na velik odjek i kod čitatelja i kod književne kritike.

Možda ste propustili...

U POVODU OBILJEŽAVANJA MEĐUNARODNOG DANA MUZEJA

Muzejske zanimljivosti

DODJELA NAGRADE “ANTO GARDAŠ”

Knjiga za djecu i mladež

U VUKOVARU OTVORENA IZLOŽBA GRAFIKA I ASSEMBLAGEA VEDRANA KARADŽE TABULOVA

Djela bez skice, motiva i imperativa

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

NOVA PREMIJERNA PREDSTAVA OSJEČKOG HNK-A

Mjuzikl "Sugar" bit će popularan kao i film

2

KNJIŽEVNA NAGRADA

Ivana Šojat među finalistima

3

USPJEH UČENIKA GŠ MILKA KELEMENA

Damjanu Krupi dva zlata