Objavljeno 13. svibnja, 2019.
VALPOVO - Njemačka zajednica - Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj iz Osijeka i ove je godine na valpovačkom gradskom groblju organizirala komemoraciju u povodu obilježavanja Dana progona – Vertreibungstaga – njemačke nacionalne manjine od strane tadašnje nove komunističke vlasti 11. svibnja 1945.U nazočnosti izaslanstava Osječko-baranjske županije, izaslanstva gradova Osijeka, Valpova i Belišća te obitelji preživjelih logoraša predvođena je molitva za sve preminule, a prigodnim govorom nazočnima se obratio predsjednik Njemačke zajednice u Hrvatskoj Vladimir Ham, uz nastup komornog zbora "Alte Kameraden".
Valja podsjetiti da je upravo taj 11. svibnja 1945. bio jedan od najcrnjih dana u valpovačkoj povijesti kada su prema nalogu državne vlasti na tisuće pripadnika njemačke i austrijske manjine, među kojima su bili većinom žene, djeca i starci, bez ikakve osobne krivice, istjerane sa svojih ognjišta i smještene u konclogor, odnosno "Radni logor Valpovo". Riječ je logoru osnovanom od strane komunističkog režima u Jugoslaviji isključivo za Nijemce i Austrijanace u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata koji je funkcionirao od 1945. do 1946. godine. "Radni logor Valpovo" osnovan je na prostoru između stare valpovačke ciglane i sajmišta gdje su otprije bile barake njemačke službe "Arbeitsdienst" i bio je ograđen visokom bodljikavom žicom i s kulama stražarama.
Od svibnja 1945. do travnja 1946. godine kroz logor "Arbeitslager Walpau" prošlo je oko 5000 žena, djece i staraca njemačke nacionalne manjine kojima je pripisana kolektivna krivnja zbog nacističkih zločina, a službeno je evidentirano 1076 žrtava toga logora. No, drugi podatci govore da je ta brojka bila dvostruko veća te da su cijele folksdojčerske obitelji koje su bile u logoru ubijane ili umirale u krajnje neljudskim uvjetima - od bolesti, tifusa, premorenosti, zime i gladi. Prema izjavama svjedoka, bilo je mnogo i zlostavljanja i pojedinačnih ubijanja. Njihova imovina redovito je bila zaplijenjena i prisvajana, o čemu su vrlo često kasnije pričali preživjeli logoraši. Valpovčani nikada nisu prihvatili ovakav postupak "narodne" vlasti, pa su nerijetko i uz velike rizike za vlastiti život nastojali pomoći nedužnim ljudima u logoru donošenjem i dostavljanjem hrane, lijekova i drugih potrepština...
L. Aničić
U LOGORIMA
Neposredno pred kraj rata, točnije na isteku 1944. godine, oko 240 tisuća muškaraca, žena, djece i starijih osoba koje su bile pripadnici njemačke nacionalne manjine s teritorija tadašnje jugoslavenske države zaputilo se u izgnanstvo u druge zemlje Europe. Oni su to učinili prije dolaska snaga sovjetske Crvene armije i takozvane narodnooslobodilačke partizanske vojske jer su vrlo dobro naslućivali što bi ih moglo snaći ako padnu u zarobljeništvo. Preostalim osobama njemačke nacionalne manjine, kojih je, prema procjenama povjesničara, u to vrijeme na teritoriju tadašnje jugoslavenske države bilo približno oko 200 tisuća, zaplijenjena je sva osobna imovina, a najveći broj njih je poslan u sabirne logore diljem tadašnje jugoslavenske države. U tim sabirnim logorima je, što od posljedica različitih oblika zlostavljanja, što od zime, gladi i različitih bolesti, a u najčešćim slučajevima bila je riječ o tifusu i dizenteriji, umrlo ukupno oko 50 tisuća do 60 tisuća pripadnika njemačke nacionalne manjine, procjenjuju povijesni stručnjaci.