Magazin
KAD STARCI PROLUPAJU

Moralni sunovrat velikog znanstvenika
Objavljeno 11. svibnja, 2019.
TOTALNI PROMAŠAJ: “JUGOSLAVIJA. MIR, RAT I RASPAD”, PAMFLET NOAMA CHOMSKOG

Moje čitanje ove knjige Noama Chomskog, "Jugoslavija. Mir, rat i raspad", podudarilo se s nekoliko zanimljivih političko-pravnih događaja. Krajem ožujka u Srbiji su obilježavali 20. obljetnicu NATO intervencije velikim političkim skupom u Nišu. Iz nepoznatih razloga, bar meni, obećana vojna parada Vojske Srbije nije održana i navodno bi se uskoro trebala održati u Beogradu.

Vjerojatno organizatori traže jednako adekvatan datum i povod njezina održavanja, gdje bi se trebala demonstrirati sva raskoš nove srpske vojne sile, koja je prema mišljenju Aleksandra Vučića, "najmoćnija u regionu", ali još više ta parada trebala bi jednom zauvijek potvrditi neograničenu političku moć A. Vučića, pa je moguće pretpostaviti da će se tom vojnom paradom obilježiti završetak NATO intervencije, negdje početkom lipnja ove godine, kako bi se na simboličnoj razini nedvojbeno pokazalo da Srbija 2019. više nije Srbija 1999., odnosno da A. Vučić nije S. Milošević.

Nekako u isto vrijeme, Međunarodni sud u Haagu ne samo što je potvrdio prvostupanjsku presudu ratnom zločincu Radovanu Karadžiću već je kaznu od 40 godina zatvora supstituirao doživotnom robijom. Nažalost, i u ovoj odluci Međunarodni sud propustio je R. Karadžića osuditi i za zločin genocida i u ostalih sedam BiH općina (Prijedor, Foča, Sanski Most, Višegrad…), pa je i u ovoj presudi ostala samo Srebrenica. Jednako tako, i ovaj je put Sud propustio povezati zločinačke planove bosanskih Srba/R. Karadžića sa zločinačkim projektom S. Miloševića o Velikoj Srbiji, u koju su trebali ući i dijelovi Hrvatske, i najveći dio Bosne i Hercegovine. Doduše, postoji još nekoliko otvorenih procesa (Ratku Mladiću, Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću), pa postoji realna mogućnost da se ti traumatični i nedopustivi političko-pravni propusti bar donekle isprave.

TEŠKE ZABLUDE
Sve ove naizgled suvišne detalje (obilježavanje 20. obljetnice NATO intervencije, presuda R. Karadžiću u Haagu…) svjesno spominjem jer se najveći broj tekstova u ovoj knjizi Noama Chomskog, "Jugoslavija. Mir, rat i raspad" (Samizdat/B92, Beograd, 2018.), u originalu Yugoslavia. Peace, War and Dissolution, referira i na slučaj Srebrenice i na vojnu intervenciju NATO saveza na Srbiju/SRJ 1999. godine.

Ova knjiga pokazuje da veliki znanstvenici, a nema nikakve dvojbe da je Noam Chomsky jedan od najznačajnijih svjetskih lingvističkih umova uopće (u nekim mojim ranijim recenzijama pisao sam i o toj dimenziji njegova djelovanja, jer njegovi tekstovi o teoriji jezika i dalje su obvezna literatura na svim ozbiljnim svjetskim univerzama), ali to još uvijek ne mora značiti da veliki ljudi ne mogu u nekim drugim oblastima griješiti. A u ovoj knjizi o Jugoslaviji, o miru, ratu i raspadu u toj zemlji, Chomsky strašno griješi. Doduše, treba reći da je neke od njegovih zabluda dodatno osnažio i Davor Džalto (inače, riječ je o rođenom Travničaninu, kojeg intelektualna zajednica postjugoslavenskih prostora prepoznaje kao najznačajnijeg pravoslavnog teoretičara današnjice), priređivač ove knjige, koji je strukturom knjige i tekstova ideološki usmjeravao misao autora, tako što je tim tekstovima davao posvema novu perspektivu.

"Opisujući, u tekstovima upitne informativnosti, kontekst koji Chomsky nigdje ne spominje, Džalto interpretira pozadinu iznesenih stavova minimizirajući ulogu Srbije u krvavom raspadu Jugoslaviju te lukavo raspoređuje krivicu za raspad SFRJ na sve strane koje su učestvovale u ratnim sukobima. U njegovim ideološki neprimjerenim komentarima originalnih tekstova Noama Chomskog destruktivna uloga srpskog nacionalizma u potpunosti je izostavljena kao generator i glavni pogon sloma jugoslavenske federacije", osvrt je na knjigu Al Jazeere.

Treba upozoriti da ovdje nije suspektan samo D. Džalto, priređivač ove knjige, već i sam izdavač, koji je sebi jedan ovakav nepotreban izdavački gaf dopustio. Tim više što se radi o uglednom izdavaču, koji je u ediciji Samizdat B92 objelodanio čitav niz sjajnih autora, poput E. Gordyja, T.G. Asha, T. Judta, T. Merona, S. Drakulić, V. Suroia, M. Glennyja, I. Krasteva…, koji su u svojim knjigama na sjajan način destruirali čitav niz "općih mjesta" postjugoslavenske stvarnosti, koji su kiruški precizno detabuizirali mnoge "svete krave" naših nacionalnih, vjerskih i inih tradicija.

ZAVEDENI CHOMSKY
Bilo kako god, u ovoj knjizi, zbirci tekstova, Noam Chomsky se ponaša na način velikog njemačkog filozofa Hegela, jer kada mu opće poznate činjenice ne idu u prilog, onda on ne pokušava promijeniti svoje stavove, već jednostavno ignorira te činjenice, pa se tako, prema njegovom mišljenju, nije dogodio genocid u Srebrenici, niti pogrom nesrpskog stanovništva na Kosovu…, odnosno ako se takvo što i dogodilo, onda prave, autentične uzroke tih tragičnih događaja treba tražiti negdje drugdje, a ne u nekim srpskim političkim, imperijalnim scenarijima. Chomsky polazi od vrlo jednostavne i krajnje suspektne premise: za sve probleme u ovome svijetu kriv je "američki imperijalizam"! I unutar te premise kreću se, manje-više, sve njegove interpretacije. Kosovo se dogodilo jer Srbija (čitajte: S. Milošević) nije željela prihvatiti novu američku doktrinu, doktrinu imperijalnog prava. I budući da tu doktrinu Srbija/S. Milošević nije prihvatila, uslijedila je (nezaslužena) kazna, a sve ostalo, ubijanje nedužnih ljudi, civila, staraca, žene, djece, protjerivanje s njihovih ognjišta, besramno oduzimanje imovine, slučaj Račak, i mnogo toga drugoga, nije se uopće dogodilo. A ako se već nešto od toga i dogodilo, onda nas N. Chomsky podsjeća na odnos SAD-a prema zbivanjima u nekim drugim zemljama, pa će nas podsjetiti na odnos Amerike prema katoličkim disidentima u Salvadoru, prema zbivanjima u istočnom Timoru… U nekim momentima ovaj deduktivan pristup ozbiljnim temama podsjeća na one naše povjesničare koji zločin u Bleiburgu opravdavaju zločinom u Jasenovcu. I što se onda trebamo čuditi izjavi generala-zločinca Ratka Mladića kada kaže da je pad Srebrenice osveta za turska nedjela u I. srpskom ustanku. Uistinu, nije jednostavno objasniti ovu količinu političko-vojne perverzije, pa događaje iz 1804. godine povezati sa zbivanjima 1995. godine i stvarne zločine opravdavati onim koji su zabilježeni samo u epskim pjesama slijepih srpskih guslara.

Treba reći da je još 70-ih godina prošloga stoljeća Noam Chomsky javno demonstrirao svoj interes za sva ona političko-ekonomska zbivanja u socijalističkoj Jugoslaviji. I on je bio "zaveden" fenomenom socijalističkog samoupravljanja i antiimperijalističkim stavovima jugoslavenskih komunista, politikom nesvrstanosti. Chomsky je u tim fenomenima vidio najadekvatniju formu za ekspresiju biti marksističke političke doktrine. Doduše, nisam primijetio da je u svojim tekstovima Chomsky dovodio u svezu ove fenomene i pojavu jugoslavenskih/srpskih disidenata. Naravno, spoznaje Chomskog o stvarnim, lokalnim političkim i inim zbivanjima i odnosima u Jugoslaviji, o tome tko su, zapravo, ti disidenti (Lj. Tadić, M. Marković…), svoje će "pravo lice" pokazati krajem 80-ih, odnosno početkom 90-ih godina prošloga stoljeća, kada se to "disidentstvo" svodi na svoju pravu mjeru, goli srpski nacionalizam i imperijalizam!

NEGIRANJE ISTINE
Nažalost, uvid Noama Chomskog u sve te događaje i dalje je i više nego skroman. Chomsky doduše prati sve one dramatične događaje, rat, tragična razaranja koja su trajno obilježila 90-te godine prošloga stoljeća, koji su, u konačnici, i doveli do disolucije Jugoslavije, ali u tim njegovim (pre)širokim teorijskim analizama nigdje se, nažalost, ne vidi zločinačka uloga JNA, (veliko)srpskih političkih strategija, već se autor fokusira na proizvoljne interpretacije ponašanja međunarodnih političkih faktora. Na taj je način u potpunosti amnestirao od svake odgovornosti one ključne aktere krvavog raspada Jugoslavije, pa je tako za disoluciju Jugoslavije kriva njemačka politika, a ne recimo Veljko Kadijević ili Blagoje Adžić… Nadalje, u Hrvatskoj se 1995. godine dogodilo "etničko čišćenje", ali čitatelji Chomskog, posebice oni koji njegove tekstove čitaju isključivo na engleskom jeziku, iz tih tekstova ne mogu saznati ništa o svim onim događajima, balvan-revoluciji i dr., koji su prethodili vojno-redarstvenoj operaciji "Oluja", a još manje o tome da je "progon" hrvatskih Srba, po svemu sudeći, bio isplaniran u Beogradu!

Naravno, to ne znači da opravdavamo sve one incidente koji su se u toj operaciji dogodili. Naime, ne želimo pristati na logiku da su se oni dogodili, jer su prije toga pobunjeni Srbi, na tom teritoriju, također vršili određene zločine protiv nesrpskog stanovništva. Na tu vrstu relativizacije odgovornosti, za razliku od Noama Chomskog, mi nikako ne možemo i ne želimo pristati. Stoga se uopće ne moramo čuditi što je Chomsky spreman ne samo prešutjeti i neke evidentne historijske istine već ih je spreman u potpunosti negirati. Taj moralni sunovrat velikog znanstvenika najbolje se očituje u tekstu "On the Serbian Massacre", u kojem tvrdi da se u tom istočnobosanskom gradiću nije dogodio nikakav genocid, a za ono što se dogodilo poslije pada Srebrenice krivi su Naser Orić, Alija Izetbegović i američki predsjednik Bill Clinton!

Istovjetne silogizme Chomsky primjenjuje i na zbivanja na Kosovu, krajem 90-ih godina prošloga stoljeća - da nije bilo terorističkih aktivnosti OVK-a, na Kosovu bi politička i ina situacija bila primjerena. No, bez obzira na sve ove primjedbe, knjigu bi svakako trebalo pročitati. Ako ništa drugo, onda da se uvjerite kako i "veliki ljudi" često griješe. Posebice ako ih u njihovim analizama (za)vodi ideologija, a ne želja da se spozna istina.

Piše: Zlatko KRAMARIĆ
Još 70-ih godina prošloga stoljeća Noam Chomsky javno je demonstrirao svoj interes za sva ona političko-ekonomska zbivanja u socijalističkoj Jugoslaviji.
Ovdje nije suspektan samo D. Džalto, priređivač ove knjige, već i sam izdavač, koji je sebi jedan ovakav nepotreban izdavački gaf dopustio.
Moralni sunovrat Chomskoga najbolje se očituje u tekstu “On the Serbian Massacre”, u kojem tvrdi da se u Srebrenici nije dogodio nikakav genocid.