Novoj, najmlađoj generaciji čeških pisaca pripada i Marek Šindelka (1982.), književnik, ali i filmski dramaturg i scenarist, a u najnovije vrijeme i autor stripova. Ta nova češka generacija, kako primjećuje i Šindelka, ima političke i građanske “hrabrosti pisati drukčije. Koja više ne kopira Hrabala ili druge velike uzore iz prošlosti. Otkriva novi jezik i nove teme. Svijet se radikalno mijenja, a mijenja se i način na koji se o njemu govori, pripovijeda i piše.”

I ova se konstatacija o novom jeziku, o novim temama u češkoj literaturi, u cijelosti može primijeniti na knjigu “Zamor materijala” ovoga autora. Riječ je o romanu, i to prvom na češkom jeziku, u kojemu se tematizira ona čuvena migrantska kriza, koja je 2015. godine potresala Europu. Samo da podsjetim čitatelje kako je te godine kroz Hrvatsku prošlo više od 700.000 migranata. No, koliko mi je poznato, taj svjetski događaj, svojevrsna “seoba naroda”, nije nešto previše uzbudio hrvatske književnike. Za razliku od hrvatskih književnika, Marek Šindelka odlučio je reagirati i napisati roman ”Zamor materijala” (Naklada Ljevak, 2019.). Sam autor o tome zbori: “Odlučio sam reagirati na situaciju u Češkoj, potaknut posljedicama takozvane izbjegličke krize iz 2015. godine. U Češku je sveukupno pristiglo 12 (!) izbjeglica, no moj je narod čak i usprkos tome poludio. Ljudi su se počeli pripremati za smak svijeta, počele su nicati nove ultradesničarske političke stranke koje su parazitirale na strahu građana, a taj su strah same stvarale i hranile”, piše Šindelka.

I više je nego zanimljivo da u Hrvatskoj nema takvih pojava, iako nas mnogi političari uvjeravaju da živimo u zemlji u kojoj još uvijek živi “ustaška guja”, u kojoj je u porastu fašizacija i radikalizacija društva, neki od tih političara, kolumnista, povjesničara uvjeravaju nas da su “ustaše svuda oko nas”, da je na djelu “puzajuća ustašizacija”. O tome više u samome romanu na stranici 135 i dalje, gdje se na jedan krajnje brutalan način opisuje ponašanje “prosječnog Europljanina”, koji jednostavno ne može smisliti “drugoga”, stranca kojeg se doživljava isključivo kao neprijatelja europske kulture, kao terorista, kao onoga koji želi “ševiti bijele žene...” Šindelka dalje piše: “Prijelomni trenutak za mene je bio taj kad su na austrijskoj granici pronašli kamion hladnjaču u kojemu se ugušio 71 imigrant, uključujući i nekoliko djece. Moja starija kći tada je imala osam mjeseci i sve me to neočekivano snažno pogodilo. Osjećao sam da je nužno o tome pisati. Tom knjigom nastojao sam na temelju priča dvojice mlađe braće, gotovo još djece, pokazati kako izgleda kad Europu gledaš s druge strane ograde kojom se zatvaramo pred svijetom.”

A o svemu ovome, na nešto drukčiji način, i sam sam nešto pisao u recenzijama knjiga Ivana Krasteva “Europa poslije” i Douglasa Murrayja “Čudna smrt Europe. Imigracija. Identitet. Islam”, u kojima se neke od ovih “velikih europskih tema” artikuliraju, između inoga, i kroz prizmu neokonzervativnih političkih teorija. I mora se priznati, Marek Šindelka napisao je zanimljiv roman. Doduše, upravo zbog oporosti i surovosti teme o kojoj piše, uopće ga nije jednostavno čitati: “U snijeg je pao ruksak, a za njim dječak. Večer. Na obzoru svjetlost. Sirovi komad neba izrezan u sivilu. Dah je vidljiv. Metalna ograda svjetluca od mraza. Svjetluca i betonski zid. Iza zida niz stakala, plohe svjetla, sjaj stambene zgrade. Dječak brzo ustane, otrese snijeg s koljena. Preko svinute bodljikave žice visi deka s otisnutim inventarnim brojem. Sve ovdje ima svoj broj, proleti mu kroz glavu (...) U džepu mu je pažljivo složen komad papira, na njemu je ime grada negdje na sjeveru. Mora na sjever. Ondje negdje mu je brat. (...) Prvo mora skinuti deku s ograde, inače će ga pronaći. A i zbog hladnoće (mogli bismo reći da ovaj roman pripada korpusu tzv. sibirske literature, op. Z.K.). Još nikad nije doživio takvu studen. Deka mu je potrebna da se ne smrzne”... (str. 5).

Autor u ovome romanu ni na jednom mjestu ne imenuje o kojoj se zemlji radi, riječ je o nepoznatom teritoriju, koji tom bezimenom dječaku, bez doma, bez identiteta, djeluje hladno i neprijateljski, i u kojemu se “kreće poput sjenke po periferiji zemlje i po rubu društva.”

Sama činjenica da je glavni junak ovoga romana dječak, logično je da je i naš odnos prema njemu, njegovoj nesretnoj sudbini, kao i sudbini i onih drugih migranata koji se spominju u romanu, i više nego benevolentan. Nema nikakve dvojbe da se u ovome romanu autor i više nego vješto poigrao određenim političko-literaturnim strategijama, koje trebaju a priori djelovati na političku svijest potencijalnog čitatelja. Naime, prema sudbini “slabog subjekta”/dječaka nitko ne može biti (pre)kritičan: Ili kako Šindelka piše: “Našao je nekoliko pakiranja keksa i nekakvih kolačića, pločicu čokolade, staklenku marmalade od nepoznatog voća, odvinuo je poklopac i duboko udahnuo miris iz staklenke. Uzeo je još komad kruha, trgao je male komadiće i stavljao ih u usta” (str. 210).

Sve u svemu, nije nimalo čudno što je recepcija ovoga romana u Europi, prije požara u Parizu, prije ovih posljednjih zbivanja u Šri Lanci, i više nego pozitivna. Osobno ga također preporučujem čitati, ali s jednom malom napomenom - pokušajte umjesto dječaka zamisliti da se radi o nekom mladiću, koji je spreman zaletjeti se kamionom u masu šetača, turista u nekom mjestu na našoj obali, baš poput onog slučaja u Nici, ili koji je spreman, iz čista mira, napasti vas u vlaku, busu, marketu, ili sudjelovati u kolektivnom silovanju...