Konji koji su galopirali Zemljom prije samo tisuću godina vjerojatno su izgledali bitno drukčije od današnjih potomaka, objavili su prošlog tjedna znanstvenici nakon što su dovršili najsveobuhvatniju genetsku povijest neke životinjske vrste.

Najveće iznenađenje velike studije, koja je obuhvatila međunarodni tim od 121 znanstvenika i objavljena je u časopisu Cell, zapanjujući je gubitak genske raznolikosti u proteklih 200 do 300 godina koja je pratila moderni uzgoj konja.

Inače je konj jedna od posljednjih životinja koju su ljudi pripitomili, i to dugo nakon psa, stoke i svinje. Prije nekih 5500 godina ljudi su počeli jahati, musti i zatvarati konje u staje, i nakon toga odnosi između čovjeka i konja više nikad nisu bili isti.

"Konj je imao izniman utjecaj na ljudsku povijest", kaže Ludovic Orlando, direktor istraživanja na CNRS-u i sveučilištu Toulouse, koji je koordinirao studiju. "Zahvaljujući konju mogli smo se kretati brže, dalje i osvajati nove teritorije. U ratove smo išli drukčije. Mogli smo orati polja i baviti se poljoprivredom", rekao je Orlando te naglasio: "Konj Aleksandra Velikog bio je toliko izniman da znamo i njegovo ime - Bukefal."

No znanstvenici još uvijek ne znaju odgovor na ključno pitanje - tko je predak današnjeg domaćeg konja? Stoga je tim analizirao genome 278 primjeraka (uglavnom konja, ali i magaraca i mazgi otkrivenih slučajno) iz proteklih 5000 godina diljem Europe i Azije. "To je najveći registar drevnih genoma ikad prikupljen o životinjskoj vrsti", kaže Ludovic Orlando.

Istraživanje genske prošlosti konja omogućeno je velikim tehnološkim iskorakom 2010. godine, koji je omogućio timu koji je radio u laboratoriju u Toulouseu da izluči i analizira DNK kostiju, što se prije toga nije moglo raditi. To je dovelo do brojnih iznenađujućih otkrića poput onoga da je jedna linija konja bila prisutna na Pirenejskom poluotoku do prije 4000 godina kada je tajanstveno izumrla. Na drugom kraju euroazijske ploče druga je linija konja koji su živjeli na području Sibira također izumrla oko trećeg milenija prije naše ere. "Oni su nešto poput konjskog ekvivalenta neandertalaca", kazao je Orlando.

Danas ostaju samo dvije vrste - domaći konj i konj Przewalski, poznat i kao mongolski divlji konj. Najvjerojatnije su potekli iz središnje Azije, no to je samo prepostavka - do danas genetski predak nije otkriven. Znanstvenici kažu da su osupnuti brzinom kojom se urušila genska raznolikost konja u protekla dva do tri stoljeća nakon što je bila nepromijenjena prethodnih 4000 godina pripitomljavanja.

U 16. i 17. stoljeću pojavili su se koncepti uzgoja čistokrvnih pasmina. "Sve današnje pasmine od šetlandskog ponija do punokrvnjaka tada su stvorene", napominje Orlando, uz favorizirane odlike poput velikih brzina koje su mogli postizati na kratkim udaljenostima.

Još jedna velika promjena dogodila se između 7. i 9. stoljeća tijekom arapsko-muslimanske ekspanzije. Osvajači su doveli orijentalnog konja poteklog iz Perzijskog carstva Sasanida.

Elegantnija životinja s ljepšom siluetom - taj se konj miješao s onima koji su dominirali Europom u to vrijeme, dok su njihovi predci koje su jahali Rimljani i Gali danas ograničeni na dvije regije - Island i Britanske otoke gdje su ih odveli Vikinzi.

"Ono kako konj danas izgleda i kako zamišljamo konja od prije tisuću ili dvije godina zapravo se vjerojatno vrlo razlikuje", kaže Orlando za kojeg je sljedeći cilj da uz više od 30 uključenih sveučilišta otkrije koja je prva ljudska kultura pripitomila konja. "Pripitomljavanje konja presudno je za ljudsku povijest i u 2019. godini još uvijek ne razumijemo gdje je to počelo", zaključuje Ludovic Orlando.

Sve u svemu, kad malo bolje razmislite o konjima, a usto ih još i volite, jašete i paradirata na njihovim leđima, cijelu tu DNK priču valja i te kako uzeti u obzir. "Ja se konja bojim jer sam malena", stihovi su one poznate pjesme Hrašćanskih čestitara, vesele i zabavne reference na djetinju fascinaciju konjima. Drugim riječima, konji su bili i ostali posebna vrsta sisavaca, premda povijest prema njima, a timi i ljudi, nije uvijek bila humana i milostiva. (D.J./Hina)