Magazin
INTERVJU: JOSIP MIHALJEVIĆ

Nekad se čini da smo još uvijek
u samoupravnom socijalizmu
Objavljeno 4. svibnja, 2019.
Čini mi se da je Europa bila kršćanskija u vrijeme komunizma, nego što je to danas

Vezani članci

INTERVJU: SEAD ALIĆ

Izborena sloboda poprimila je zadnjih godina svoje ružno naličje

TEMA TJEDNA: KAKO SMO GRADILI DEMOKRACIJU (I.)

Za budućnost bez socijalističkog mentaliteta!

U rujnu 1989. godine izbile su demonstracije diljem Istočne Njemačke, a do kraja godine pao je i Berlinski zid. Hladni rat je bio završen, SSSR je bio pred slomom, a komunizam pred odlaskom u ropotarnicu povijesti.

Gledajući unatrag, je li komunizam bio poražen, ili se urušio sam od sebe?

- Rekao bih i jedno i drugo. Ako pad komunizma u Europi gledamo kroz prizmu natjecanja Istoka i Zapada, kao natjecanje komunizma i kapitalističke liberalne demokracije, onda bismo mogli reći da je komunizam tada izgubio bitku. Principi uglavnom zatvorene komunističke ekonomije nisu mogli parirati kapitalističkima koji su bili otvoreniji i kojima je bilo omogućeno širenje na globalnoj razini. Krajem 20. stoljeća kapitalizam je od svijeta počeo stvarati globalno selo u kojem svi mi već neko vrijeme živimo. Sovjetski Savez, koji je bio glavni nositelj komunizma u čitavoj Europi, nije mogao pratiti natjecanje sa Zapadom. Dok je to još mogao u vojnom smislu, u smislu standarda građana i kvalitete života potpuno je podbacio. Tu dolazimo i do ovog drugog fenomena, ili uzroka koji ste spomenuli, a to je da se urušio sam od sebe. Komunizam u Europi nije poražen nikakvom vanjskom vojnom ni političkom intervencijom, ali je ono što se događalo izvan njegovih granica itekako utjecalo na to unutrašnje urušavanje. Tu je primjer Njemačke upravo najslikovitiji. Građani DDR-a mogli su vidjeti kako žive njihovi sunarodnjaci pod liberalnom demokracijom, i usporediti to sa stanjem u kojem su se oni nalazili. A to stanje je bilo takvo da su prije gradnje zida 1961. iz Berlina ljudi doslovce bježali iz Istočne Njemačke.

Slom komunizma zapravo je bio jedna serija događaja koji su započeli 1988. i završili raspadom Sovjetskog Saveza 1991. godine. Uzroci tog sloma bili su brojni i međusobno povezani. U samom SSSR-u, već od početka osamdesetih došlo je do gospodarskog pada i, što je možda još i važnije, do fragmentiranja sovjetske elite i krize njezinog identiteta. Reformizam Mihaila Gorbačova od sredine osamdesetih, kojim se nastojalo spasiti SSSR i komunizam, samo je ubrzao raspad sustava. Provedba Perestrojke pogoršala je postojeće političke i društvene tenzije unutar SSSR-a i pojačala proces nacionalne emancipacije u republikama. Takva situacija generirala je krizu i u drugim satelitskim državama. Na to se nadovezala i za komunizam pogubna uloga kulturnih, a potom i političkih i oporbenih pokreta, poput Solidarnosti u Poljskoj. Ne treba zanemariti ni pokrete za ljudska prava koji su jačali još od sredine sedamdesetih, a veliki utjecaj imala je snaga Katoličke Crkve, posebice tadašnji papa Ivan Pavao II., koji je dao ključan duhovni impuls za rušenje komunizma. Dakle, rekao bih da je slom komunizma u Europi bio transnacionalna pojava koja je bila rezultat interakcije različitih ekonomskih, političkih i kulturnih procesa, pri čemu je svaki imao svoju dinamiku i određeni utjecaj.

Prestankom hladnog rata i padom komunizma, Europi se vratio optimizam, no ne zadugo. S kojim se tada problemima suočavala Europa, koji su ostali i danas?

- Europa je ubrzo nakon završetka hladnog rata intenzivirala svoj projekt ujedinjenja potpisom Ugovora iz Maastrichta 1992. godine. Taj je ugovor trebao ojačati unutrašnju suradnju dotadašnjih članica i otvoriti vrata pristupanju novih država u Europsku uniju, uključujući i one koje su donedavno bile pod komunističkom vlašću. Jedan od ciljeva projekta europskog ujedinjenja jest bio i taj da se Europa pokuša ponovno nametnuti i konkurirati na globalnom ekonomskom i političkom tržištu. Čini mi se da je EU kao cjelina još uvijek daleko od dosizanja tih ciljeva. Osim što u ekonomskom smislu i dalje nije stvarna konkurencija SAD-u, u političkom smislu dosad se pokazala potpuno nedoraslom za vođenje neke koherentne politike. Nama Hrvatima vjerojatno se čini da jedino gdje je Unija dosad pokazala svoj politički autoritet bilo "vježbanje strogoće" na Republici Hrvatskoj tijekom pristupnih pregovora. Glavni razlog političke jalovosti Unije leži u činjenici da je ona sačinjena od velikog broja suverenih država koje imaju svoje duge povijesti, tradicije i u brojnim aspektima različite interese. Posljednjih godina EU zaista izgleda kao teški bolesnik. To je možda najočitije na primjeru migrantske krize koja je dovela do dizanja ograda od bodljikave žice između članica EU-a, ili pak u pitanju Brexita.

KRIZA KRŠĆANSTVA
Iako je komunizam prošlost, i dalje se govori o "Europi bez Boga", o ugroženosti kršćanskih temelja Europe. Multikulturalnost, migracije, terorizam, ekonomski problemi..., koliko je sve to devastiralo EU posljednjih godina, da se tako izrazim?

- Čini mi se da je Europa bila kršćanskija u vrijeme komunizma, nego što je to danas. Crkva, pogotovo Katolička, koja je bila glavni protivnik komunizmu u Europi, više je stradala od globalne kapitalističke ekonomije nego od komunizma. Broj ateista u Europi svakim je danom sve veći. Liberalna demokracija i kapitalizam koji su prevladali u Europi i koji su model društva izobilja proširili i na njezin istočni dio, nametnuli su, svjesno ili ne, materijalistički svjetonazor više nego što su to nekad uspijevali komunisti pozivajući se na Karla Marxa. Globalnoj ekonomiji ne odgovara inzistiranje na tradiciji i posebnostima starih društava. Isti proizvod želi se prodati čitavome svijetu, i čovjeku u Njemačkoj i onome u Turskoj, ili onome u Singapuru. Zbog toga se inzistira na multikulturalnosti i na migracijama koje, kao što danas sami svjedočimo, drastično mijenjaju sliku Europe. Razmjere tih promjena vjerojatno ćemo shvatiti tek za tridesetak ili više godina. Koliko je kršćanstvo u Europi u krizi slikovito dočarava činjenica da je sve češći slučaj da se crkve ruše, zatvaraju, ili čak pretvaraju u noćne klubove.

TRANZICIJA JOŠ TRAJE
Kad sve uzmemo u obzir, što smo mi u RH naučili iz proteklih 30 godina demokracije? Izborena sloboda i samostalna država, članstvo u NATO-u i EU-u, neupitna su postignuća, no gdje vidite probleme koje nismo uspjeli riješiti, a generiraju iz bliske prošlosti, uključujući i sadašnjost?

- Mislim da neću pogriješiti ako kažem da su hrvatski građani očekivali mnogo više od onoga što danas imamo i što predstavljamo. Naša tranzicija traje i traje, i nikako da dođe do neke točke u kojoj možemo reći da je ona, bar u većoj mjeri, završena. Naravno, taj je proces sam po sebi dug, jer on podrazumijeva krupne političke, ekonomske i nadasve mentalitetske promjene, ali mišljenja sam da se on kod nas odvija presporo. Naše gospodarstvo i dalje je u prevelikoj mjeri etatističko i država u njemu ima prevelik utjecaj. Sustav upravljanja pri tome je loš na gotovo svim razinama, govorili mi o upravljanju novcem poreznih obveznika, prirodnim resursima, državnim i javnim tvrtkama, ili državnom imovinom. Odgovornost odgovornih je nikakva, a traži se eventualno samo od onih koji u nekom trenutku izgube političku podršku. No, čini mi se da je najteže mijenjati mentalitet ljudi. Mentalitetski i vrijednosni stavovi iz prošlosti prenose se generacijama. Nekad se dobije dojam da još uvijek živimo u samoupravnom socijalizmu. Svi bismo htjeli sačuvati principe socijalističke sigurnosti, a rijetki su oni koji su spremni riskirati i preuzeti odgovornost. U samoupravnom socijalizmu politička elita je "štitila" radnika osiguravajući mu radno mjesto i socijalna prava, a radnici su toj eliti davali dnevnopolitičku i povijesnu legitimaciju. Pri tome produktivnost i efikasnost tog radnika nije bila pretjerano važna za očuvanje njegovog položaja.

Veliki utjecaj države na gospodarstvo i tržište rada nastavlja ovakav odnos i u današnjoj Hrvatskoj. Iako većina građana i danas zagovara protržišne reforme, rijetko koja društvena skupina naslonjena na državni proračun to doista i želi. Tako u Hrvatskoj i danas imamo situaciju u kojoj bi svi htjeli reforme, ali tako da one ne započnu od njih. To je možda jedan od glavnih razloga hrvatske krnje, ili još uvijek nedovršene tranzicije.
(D.J.)
Slom komunizma zapravo je bio jedna serija događaja koji su započeli 1988. i završili raspadom Sovjetskog Saveza 1991. godine.
Posljednjih godina EU zaista izgleda kao teški bolesnik. To je možda najočitije na primjeru migrantske krize, ili pak u pitanju Brexita.
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana