Prolazi 30. godina od pada Berlinskog zida, oličenja hladnog rata, što je njemačka kancelarka Angela Merkel nazvala "epskim udarcem tiraniji". Podsjetimo, Berlinski zid, čija je gradnja počela 1961., bio je barijera dugačka oko 160 kilometara koja je odvajala Zapadni od Istočnog Berlina. Sagradila ga je istočnonjemačka vlast čija je propaganda taj objekt nazvala "antifašističkim obrambenim zidom", a njegova prava svrha bila je onemogućiti bijeg stanovnika iz socijalističke Istočne u Zapadnu Njemačku.

Do pada oličenja hladnog rata došlo je u studenome 1989. godine, na valu dezintegracije komunističkog bloka okupljenog oko Sovjetskog Saveza. Čelnik Istočne Njemačke Erich Honecker samo sedam mjeseci prije njegova pada prognozirao je da će Berlinski zid stajati još najmanje 100 godina! No ubrzani slijed događaja koji je poslije prepoznat kao mirna revolucija, u DDR-u ga je demantirao. U rujnu iste godine izbile su demonstracije diljem Istočne Njemačke. Ispočetka su prosvjednici bili uglavnom ljudi koji su htjeli emigrirati na Zapad te su izvikivali parolu "Želimo van!". Kako komunističke vlasti nisu pokazivale odlučnost da primijene silu protiv prosvjednika, demonstracije su, iako zabranjene, postajale sve masovnijima, a vrhunac im je bio 4. studenoga, kada se oko pola milijuna ljudi okupilo na Alexanderplatzu u Istočnom Berlinu. Pod pritiskom demonstracija i međunarodne situacije u kojoj su se ljuljali svi režimi u istočnoj Europi, Politbiro Socijalističke partije njemačkog ujedinjenja na čelu s Honeckerovim nasljednikom Egonom Krenzom 9. studenoga odlučio je dopustiti emigriranje na Zapad. Ljudi su samoinicijativno počeli fizički razbijati dijelove zida, a 13. studenoga 1989. istočnonjemačka vojska počela je s organiziranim uklanjanjem nekih njegovih dijelova. Rušenje Berlinskog zida označilo je početak oslobađanja od komunističke ideologije i struktura ne samo u Istočnoj Njemačkoj, nego i u većini socijalističkih država u Europi i svijetu, a pad tog zida ujedno je označio početak ubrzanog ujedinjenja Njemačke.

Propašću tadašnjeg komunističkog bloka u istočnoj Europi, i na području bivše Jugoslavije, dolazi vrijeme društveno-političkih promjena. U drugoj polovici 1989. godine politički se život i u Hrvatskoj našao u svojevrsnom zrakopraznom prostoru. Kao posljedica urušavanja komunističkog režima, u zemlji nastaju i počinju djelovati političke stranke različitih programa. U svibnju je osnovan HSLS, prva demokratska politička stranka u Hrvatskoj. Tzv. politička alternativa koja nije u sklopu Saveza komunista, zahtijeva promjene u smjeru demokratizacije i liberalizacije društva, prelazak na tržišnu privredu i u konačnici politički pluralizam, tj. višestranački sustav. Savez komunista Hrvatske se reformira i liberalizira te dopušta održavanje višestranačkih izbora i donosi odluku o legalizaciji stranaka koje su nastale iste godine. Time je formalno ozakonjeno višestranačje u Hrvatskoj. Bila je to godina u kojoj je, dakle, ponovno počelo hrvatsko buđenje, zaključena Račanovim političkim "da" višestranačju, čime su otvorena vrata uvođenju demokratskog poretka. Do prvih izbora, održanih u travnju i lipnju 1990. godine, u Hrvatskoj nastaju trideset i tri političke stranke, od kojih su najznačajnije Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), Hrvatski socijalno-liberalni savez i reformirani Savez komunista Hrvatske koji mijenja ime u Savez komunista Hrvatske - Stranka demokratskih promjena. Vrh još uvijek postojećeg Saveza komunista tih je dana bio uvjeren u svoju izbornu pobjedu i često je napadao HDZ koji je postupnim koracima težio samostalnoj Hrvatskoj. Iako je Savez komunista složio izborni zakon i izborne jedinice po svojoj mjeri, Hrvatska demokratska zajednica pridobila je svojim programom većinu glasača i uvjerljivo pobijedila na prvim slobodnim parlamentarnim izborima.

Danas, godina u kojoj jesmo, dakle 2019., jedna je od onih neformalnih obljetničkih godina u kojima se prigodno zbrajaju plusevi i minusi i podvlače crte pod razdoblje koje se promatra. Do ove godine, naime, prošla su tri desetljeća od raznih događaja i procesa koji su te 1989. godine šokirali, a neki od njih i mijenjali svijet. U međuvremenu mnogo se toga u tih 30 godina dogodilo, kako u Hrvatskoj, tako i u Europi i u svijetu. U Hrvatskoj velikosrpska agresija, progonstvo kao sudbina stotina tisuća ljudi, okupacija dijela teritorija, međunarodno priznanje Hrvatske, pobjeda u Domovinskom ratu, povratak svih dijelova Hrvatske u državne granice, pretvorba i privatizacija koja je devastirala gospodarstvo i ljude, sukobi s Haaškim sudom, ulazak u NATO, članstvo u EU-u… Može se, dakle, priznati ostvarenje ključnih nacionalnih zadaća, ali su pred Hrvatskom još brojni izazovi od gospodarskih, razvojnih, reformskih, socijalnih, demografskih do sigurnosnih. Zatim od zaostalih tranzicijskih i pretvorbeno-privatizacijskih teškoća, korupcije, iseljavanja, preko jačanja vladavine prava što bi dalo perspektivu mladima i omogućilo dostojanstven život starijima.

"Razvojno smo se odmaknuli od onoga demokratskog zametka s kojim smo krenuli prije 30 godina, no daleko smo od ideala koje smo zamišljali. Danas je prevladavajući dojam da su ljudi u Hrvatskoj potonuli u beznađe. Bombardirano sa svih strana crnim vijestima, društvo je iznutra toliko raskoljeno da se čini kako to rastrgano tkivo ni najbolji kirurg za šivanje društvenih rezova ne bi mogao spojiti", kirurški precizno je u svojoj analizi za Večernji list sažela ugledna novinarka i kolumnistica Mladenka Šarić. S tim u vezi, najnovije izvješće UN-a o sreći pokazuje da je osjećaj kolektivne depresije u Hrvatskoj dubok, obilježen percepcijom korupcije kao nerješivim problemom, osjećajem da su mogućnosti izbora u životu u Hrvatskoj vrlo sužene te da je vrlo teško ostvariti vlastiti potencijal.

Što se pak Europe i svijeta tiče i danas u međunarodnim odnosima postoje zidovi, vidljivi i nevidljivi, iako bi ih trebalo biti sve manje zbog čega je potrebno uvažavati drugačija mišljenja i vrijednosti. To potvrđuju i aktualni ratovi koji za posljedicu imaju nesagledive migracijske procese, a koji su ujedno i posljedica sve većeg jaza između bogatih i siromašnih, socijalne isključivosti, visoke stope nezaposlenosti mladih, a na što sve, osim ponekih svjetskih moćnika, često ukazuje i papa Franjo.

Zato je i profesor povijesti Ivo Banac kazao kako je pad Berlinskog zida i proces dekomunizacije dočekao s oduševljenjem. "Mislio sam da je to kraj propalog sustava i vrlo brzo doći će do implementiranja demokratske revolucije. To se i dogodilo u nizu zemalja s većim ili manjim uspjehom, ali u nekima tek do stanovite mjere... Europska ideja koja je bila u zenitu devedesetih, a posebno nakon proširenja početkom stoljeća, trenutačno je u stagnaciji, i to ima vrlo loše posljedice u nizu zemalja istočne Europe. S druge strane relativno benevolentan stav prema europskim integracijama tipičan za Jeljcinovu Rusiju nestao je pod agresivnim novim vodstvom koje zapravo stvara svjetsku alternativu europskim integracijama i Zapadu općenito", mišljenja je Banac.

"Kasnije će se pokazati s krizom neoliberalizma da hod povijesti ipak nije zaustavljen", rekao je i hrvatski politolog Branko Caratan te dodao: "Rat u Ukrajini i povratak Rusije na scenu pokazuju da proces započet rušenjem Berlinskog zida nije završen". I stare demokracije Zapada počinju smanjivati socijalna prava svojih građana, jer je "padom komunističke utopije nestalo potrebe da se demokracije usavršavaju", drži i politolog Tihomir Cipek. "Pokazalo se nakon pada Zida i stvaranja novih demokratskih država koje počivaju na tržišnom gospodarstvu da demokracija traži aktivnog građana, a mi smo sad u situaciji u kojoj je taj aktivni građanin sve rjeđi, ljudi nisu spremni podnositi nemilosrdne zahtjeve tržišta", zaključuje Cipek. Cijeli se svijet kretao zadnjih četvrt stoljeća u "jednom konzervativnom, antimodernom pravcu", napominje povjesničar Tvrtko Jakovina te upozorava: "Europske zemlje pokazale su se nedovoljno spremnima valorizirati vlastitu prošlost i pokušati uzeti ono što je bilo pozitivno i nastaviti dalje, graditi na ukupnome europskom iskustvu.

A jedna je od posljedica taj novi konzervativni val koji se osjeća i u Hrvatskoj, i u drugim zemljama". Rušenje Berlinskoga zida trebalo je označiti pad komunizma i stvaranje zajedničkog demokratskog doma, od Vancouvera do Vladivostoka, kaže Jakovina.

"Taj cilj ne treba maknuti s uma i zapravo proces rušenja neće biti završen, dok se ne izgradi u najvećem stupnju demokratsko društvo od Vladivostoka do Vancouvera, a po mogućnosti i dalje. Simbolika pada Zida trebala bi to sugerirati, a ne novo zaoštravanje s Rusijom kao nadomjestkom za Sovjetski Savez, jer onda nismo dobili kraj hladnoga rata nego samo pomicanje zida dalje na istok, a to ne bi smio biti krajnji cilj", mišljenja je Jakovina.

Sve u svemu, očigledno je još uvijek nužno jačanje prostora mira i stabilnosti, demokratskih vrijednosti i temeljnih prava i sloboda, slobodne trgovine, suradnje i stvaranje zone prosperiteta što bi osiguralo prevladavanje mnogih zidova u Europi i svijetu jer nikome više ne treba novi hladni rat i nove podjele. Komunizam najmanje, tom zlu je sasvim dobro tamo gdje je - u ropotarnici povijesti. Za mnoge i u devetom krugu pakla.