Premda živimo u vremenu kad bi prošlost trebala biti davno svršeno vrijeme ili bar ostavljena povjesničarima, a budućnost objektivno jedina relevantna opcija za preživljavanje, u Hrvatskoj, ali bogme i drugdje u Europi i svijetu, duhovi Drugog svjetskog rata (da se zadržimo na toj temi) svako malo ponovno "iskoče iz boce" i postanu vruća medijska roba u javnosti ionako pregrijanoj aktualnim problemima.

Zapravo je prošlost odavno postala komercijalna kategorija, bez obzira na to koliko bila mračna, krvava, dramatična i poučna. Ako se pritom radi o Drugom svjetskom ratu, nacistima, komunistima, fašizmu i antifašizmu, Hitleru, Staljinu, Titu, Churchillu, partizanima, ustašama i svim drugim akterima makabričnog teatra koji je u smrt odveo 60 milijuna ljudi, uključivo naravno i Holokaust, tim se prošlost bolje prodaje i duže pamti, daleko više nego devedesete godine kad se u ratnom vihoru na Balkanu raspala u krvi bivša zajednička država poznata i kao Jugoslavija.

Pošteno pak govoreći, prošlost ipak nije samo medijski senzacionalizam ili ideologijsko i političko streljivo za ostrašćene pobjednike i ponižene poražene, nego i ozbiljna znanstvena disciplina, područje sustavnog istraživanja svih njezinih mračnih strana, glavnih tijekova i rukavaca u rijeci sjećanja i obilju dokumentarističke građe. Tako je prošlost Drugog svjetskog rata i nakon 70-ak godina mira i dalje područje intrigantih razotkrivanja onih pojava o kojima smo do sada premalo znali, a i ono što smo znali vezano uz neka od tajnovitih zbivanja nije do sada bilo u tolikoj mjeri potkrijepljeno relevatnim činjenicama i dokazima.

Jedna od takvih tema, okvirno u kontekstu Drugog svjetskog rata, ali zapravo daleko veće širine i dubine, svakako je njemački nacizam, odnosno nacionalsocijalistički pokret koji je vladao Njemačkom od dolaska Adolfa Hitlera na vlast 1933. pa do krvave završnice u svibnju 1945. godine. Drugim riječima, priča o nacizmu daleko je kompleksnija i intrigantnija od uobičajenog povijesnog, ratnog, političkog, ideološkog i totalitarističkog konteksta, sa sastavnicama koje su odavno pomno izučene i zaključcima koji su odavno poznati i priznati. Radi se naime o još jednoj strani nacizma, onoj tzv. alternativnoj, okultnoj i nadnaravnoj, za koju se doduše otprije znalo, ali koja zapravo nikad nije cjelovito, ozbiljno i sustavno, podalje od trivijalnog konteksta, znanstveno, sociološki i fenomenološki, u svim segmentima istražena, obznanjena i medijski prezentirana. Taj pak nadostatak, kad se radi o tako kompleksnoj i, zašto ne reći, misterioznoj temi, umnogome je ispravio Eric Kurlander u svojoj knjizi "Hitlerova čudovišta" (Naklada Ljevak, 2018.), čiji podnaslov "Povijest nadnaravnoga u Trećem Reichu" jasno naznačuje o čemu se radi u ovom nesvakidašnjem izdanju, publicističkoj knjizi godine u svijetu, a sad i u Hrvatskoj.

Inače je Kurlander, cijenjeni američki povjesničar i veliki poznavatelj suvremene njemačke povijesti, što se vidi i iz ove teme koju je obradio na doista zadivljujući način, nevjerojatno minuciozno sa svih aspekata, vrhunski dokumentaristički i vjerodostojno, učeno i znanstveno. Radi se o knjizi s građom divovskih razmjera, čak u tolikoj mjeri sistematičnoj da se trećina knjige odnosi na pojašnjenja u fusnotama, jednako informativnim i poučnim da sam na kraju čitanja poželio proučiti i taj dodatni materijal iz fusnota koje Kurlander preciznije navodi u poglavlju Bilješke.

Naravno, "Hitlerova čudovišta" nije knjiga za svakoga, koliko god njezin naslov i sama tema bili atraktivni i za ljubitelje trivijale, horora, teorija urota, opskurne povijesne građe i alternativnih priča iz prošlosti. Za lakše čitanje i razumijevanje Kurlandera dobrodošlo je određeno predznanje o samoj temi, o pojmovima i fenomenima kao što su okultno, nadnaravno, parapsihološko. Uputno je poznavati stanje u Weimarskoj Republici, bar donekle germanske i skandinavske mitove i legende, ezoterične pokrete poput teozofije, korijene völkisch i rasnih teorija i prije pojave Hitlera (tzv. bečka škola, Rudolf Steiner: "Okultni znakovi i simboli"), ledenu kozmogoniju, njemački folklor i dr., kao i prepoznati neka od brojnih imena unutar cijele priče o nadnaravnom i okultnom u Trećem Reichu, ili se bar prethodno dobro o njima informirati, pa makar i preko Wikipedije. Ovom opaskom nemam nakanu podcijeniti buduće čitatelje ove prvorazredne Kurlanderove knjige, nego samo skrenuti pozornost na "minsko polje" pojmova, informacija, dokumentarističke građe, napose mali milijun imena osoba vezanih uz temu, kako bi iz cijelog tog kompleksnog i golemog štiva izvukli na kraju živu glavu i koliko-toliko zadržali vlastitu moć objektivne prosudbe o svemu netom pročitanom.

Bilo kako god, "Hitlerova čudovišta" čudovišna je knjiga povijesne publicistike, za sada jedinstvena i tematski, i formom, i sadržajem. Knjiga je filmski sugestivna elaboracija jednog vremena u kojemu se "nacistički korijeni priviđanja", koliko god bili utemeljeni na povijesnim činjenicama, danas doimaju poput fantastične utopije koja je okončala u krvavom piru Drugog svjetskog rata, s milijunima mrtvih, uključujući i najveći genocid u povijesti čovječanstva - Holokaust!

Nakon svega pročitanoga, knjiga teško da će ikoga ostaviti ravnodušnim. Posebice ako tu povijesnu građu koju prezentira Kurlander stavimo i u ovodobni kontekst, ako ni zbog čega drugoga, onda da nam se svima povijest ne ponovi. Naime, koliko god bilo pretjerano tvrditi da Europa danas i Europa prije dolaska Hitlera na vlast (1933.) imaju neke zajedničke poveznice, napose glede ekstremnih desničarskih pokreta, neke reference i te kako bodu oči, bez obzira na to što nigdje na vidiku nema "novog Hitlera" (to nisu ni Marine LePen i Greet Wildeers!), niti ga danas može biti, premda je ovodobni svijet pun malih i većih "hitlerovih čudovišta" ako u takve uvrstimo notorne ubojice (Anders Behring Breivik), teroriste (Abu Bakr al-Baghdadi) i ratne huškače svih vrsta. No već sutra, preksutra... tko zna, možda se negdje upravo rađa budući Führer!?

Osim toga,okultno i nadnaravno odavno se iz političkog (njemački nacizam) premjestilo o alternativu i masovnu pop-kulturu, gdje Aleister Crowley i Anton Szandor LaVey, premda pokojni, uživaju i dalje status ikona i kultova koji inspiriraju ili su inspirirali ne političare nego glazbenike (rock, metal), sineaste (Polansky), književnike (Ira Levin) i sve duge "s ruba znanosti".

U svojoj knjizi "Hitlerova čudovišta" Kurlander je na vjerodostojan i argumentiran način potvrdio, istražio i dokazao, kako je širi kontekst nadnaravnog bio neraskidivo povezan s nacističkim projektom. Drugim riječima, nacistička ideologija rasističkih i antisemitskih doktrina bila je tek ona javno isturena paradigma (politička opcija), uz koju su Hitler, Himmler, Rosenberg, Goebbels, Bormann i ostali nacistički čelnici i prije osvajanja vlasti 1933. planski vezali vlastitu, njemačku povijesnu baštinu, kako bi se u toj sprezi mitova i stvarnosti, naravnog i nadnaravnog, javnog i tajnovitog, našlo rješenje za uspon novog tisućgodišnjeg njemačkog carstva - Trećeg Reicha, začetog ne samo u Hitlerovoj glavi nego i u mnogim drugim, njemačkim i autrijskim, znanstvenim i paraznanstvenim umovima koji su zagovarali klasnu i rasnu dominaciju u Europi, pa i u svijetu. Da bi se u toj "svetoj misiji" sveobuhvatne obnove njemačkog carstva pod Führerom Adolfom Hitlerom i svima drugima u vrhu nacionalsocijalističke njemačke radničke partije partije (NSDAP) postigao uspjeh, trebalo je odlučno, sustavno i planski preoblikovati cijelo njemačko društvo te ga usput pripremiti za neizbježno, sudbinsko, proročansko - rat za širenje "životnog prostora" na Zapad i Istok, a usporedno s tim u djelo provesti i "konačno rješenje" židovskog pitanja. Za ostvarenje tog zlokobnog megaprojekta režim se pozivao na astrologiju (Erik Jan Hanussen), paranormalno, radiesteziju, mitologiju, poganske religije, vidovnjaštvo, arijsko-germansko poganstvo, vračanje, čudesna oružja (testiranja na "Die Glocku", odnosno zvonu), izgubljena kraljevstva (ekspedicije na Tibet, Antarktiku...) i kojekakve druge sulude teorije i prakse, poput potrage za ovozemaljskim "Svetim gralom" ili izvanzemaljskom NLO tehnologijom. Naravno, da bi se sve to provodilo u djelo, bilo je nužno postaviti jaku organizaciju sastavljenu od pouzdanih ljudi, pa je tako, kad je rat već bio u punom jeku, Hitler pristao, na čuđenje mnogih, 1943. postaviti Wolframa Sieversa za direktora Instituta za vojno-znanstvena istraživanja, iako je u to vrijeme bio i čelnik Ahenerbea, zloglasnog i tajnovitog nacističkog arheološkog instituta povezanog s istraživanjem paranormalnih pojava. Između niza znanstvenih i kvaziznanstvenih nacističkih stručnjaka, Sievers se "proslavio" testiranjem na zatvorenicima u koncentracijskim logorima radeći usput i genetske manipulacije, sve u cilju kreacije nacističkog supervojnika, banalno rečeno nacizombija ili nacivukodlaka, koji će na ratištu biti nepobjediv. Nije šala, nego pomno istražena činjenica, koju ističe Kurlander, da su posebni "stručnjaci" iz Ahnerbea prikupljali ostatke drevnih germanskih ratnika i vojskovođa, jer su Himmler i Hitler htjeli oživjeti ta trupla kako bi s njima osvojili Europu i posebno Rusiju.

Takve, i slične primjere, nacističke zaluđenosti rasnom, fizičkom i umnom supremacijom, Kurlander kroz tri poglavlja (u svakom po tri dijela!), epilogom i bilješkama, navodi s punom ozbiljnošću i odgovornošću, hladno i analitički dokumentirajući cijelu priču, bez obzira na to koliko se pojedini slučajevi naizgled činili fantastičnima, bizarnima, grotesknima i nevjerojatnima. Ukupno uzevši, ponovimo još jednom, nadnaravno i okultno u Trećem Reichu nije bilo tek Himmlerova osobna opsesija, kako se to prije naglašavalo, nego daleko sveobuhvatniji, pomno osmišljen i razrađen plan unutar ideološke paradigme totalitarne dominacije i vladavine nacionalsocijalističke partije Njemačke s Führerom na čelu.

Zaključno - Kurlanderovim riječima: Tek priznavanjem ustrajnosti i potencijalnih opasnosti takva nadnaravnog razmišljanja možemo spoznati "njegov razvoj u nacističkome razdoblju, kao i pouke koje vrijede i danas".