Nakon Uskrsa krenuli su hrvatski košarkaški klubovi u razigravanje za prvaka. Po nekoj zdravoj logici, kod ljubitelja košarke i sporta u nas to bi trebalo izazvati i najviše zanimanja. No, umjesto toga, okupirani smo posljednjim događanjima koja su zadesila ABA ligu.

Za one koji možda ne znaju, to je natjecanje koje od 2001. godine okuplja klubove iz nekadašnje države. Istina, ranije su u njoj participirali i nakratko klubovi iz Izraela, Mađarske Bugarske i Češke. No nisu se dugo zadržali, a zašto su pobjegli glavom bez obzira, pokazuju i posljednji događaji u tek okončanoj finalnoj seriji. Ona je, ako nekog zanima, završena pobjedom beogradske Crvene zvezde, koja je u pet utakmica bila bolja od podgoričke Budućnosti. No, nakon svega, najmanje se govori o košarci, nego o okruženju koje je vladalo uoči i za vrijeme finalne serije. Ono je odigrano u okruženju i atmosferi koje nemaju veze sa sportom i zdravim razumom, a sve je kulminiralo u posljednjoj, odlučujućoj utakmici u nekadašnjem Pioniru. Tamo je prije početka na parket utrčala skupina s tribina, koja je teroririzirala gostujuće igrače, koji su potom pobjegli u svlačionicu te je podbacivanje kasnilo sat vremena. Nakon što je sve završilo, igrač Crvene zvezde, koji je slučajno sin klupskog predsjednika i jednog od onih koji je privatizirao ligu, mrtav-hladan izjavi da su njegovi suigrači, oni domaći, naviknuli na tako ozračje i da ne vidi u čemu je problem. Moža on i ne vidi, ali bilo bi dobro da napokon progledaju hrvatski sudionici u natjecanju koje iz sezone u sezonu ima sve manje smisla i razloga za postojanje.

Naši klubovi uključeni su u ABA ligu od njezina početka, u tek završenoj sezoni imali smo tri predstavnika (Cedevita, Cibona, Zadar). Od prije nekoliko godina klubovi su vlasnici lige, koji očito nisu u stanju s njom rukovoditi na zadovoljstvo svih. Trebalo bi, ali je činjenica da su srpski klubovi polako preuzeli kontrolu nad ovim natjecanjem (sada je to Crvena zvezda), u suradnji s jednim od tamošnjih najjačih menadžera. Sve to zbog uloga koji je ovdje velik. Naime, pobjednik ABA lige stječe pravo nastupa u Euroligi, gdje su predstavnici koji dolaze iz ovog regionalnog natjecanja uglavnom prolaznici. TOP 16 je mamac, koji

ipak još može progutati mali broj klubova. Uz posljednje finaliste, koji inače imaju i jaku političku potporu, tu je još Partizan i naša Cedevita, koja je posljednja iz Hrvatske igrala u društvu najboljih klubova Starog Kontinenta. No, je li nastup u Euroligi dovoljan razlog da se sve ovo trpi? Osobno smatram da nije, stoga bi hrvatski klubovi trebali postati realniji u procjeni svojih sportskih ambicija. Neki kažu da je ABA liga uništila našu košarku, prije svega onu reprezentativnu. Možda i ima neke istine u tome, ali treba krivce potražiti i u vlastitom dvorištu. Zadar i Cibona bili su osvajači lige, sada su u društvu onih koji se bore za ostanak. Cedevita je konkurentna za vrh, ali nedorasla igrama izvan parketa. Što ih još drži? Liga je besplatna jer je u vlasništvu klubova i pobjednik ide u Euroligu, koja se pak sve više zatvara i postaje isključivo elitni klub, u kojem će netko iz Hrvatske sve teže pronaći svoje mjesto. Stoga ne bi bilo loše i slijediti primjer Maccabija, Szolnokija, Nymburka i pronaći alternativu. Pokušajmo osnažiti domaće ligaško natjecanje, vratiti interes za njega, jer ipak je naše. A ako moramo u koprodukciju, onda je treba potražiti među susjedima i zemljama članicama EU-a. A ne igrati u "regionu", već ga napustiti jednom zauvijek.