Od 2014. docent na Kazališnom odsjeku Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Jasmin Novljaković, hrvatskoj je kazališnoj publici itekako poznat, ne samo kao dugogodišnji voditelj Doma kulture u Sisku nego i kao redatelj 20-ak inscenacija u Hrvatskoj i inozemstvu. Redatelj s diplomom zagrebačkog ADU-a, koji je studirao i na The Aleksander Zelwerowicz National Academy of Dramatic Art in Warsaw, iza sebe ima brojne radionice (u Poljskoj, Njemačkoj, Engleskoj, Mađarskoj i Slovačkoj, ali i Hrvatskoj) te prijevode s poljskoga. Prvi se put predstavlja kao redatelj predstave u osječkom HNK-u. Bit će to vodvilj Georgesa Feydeaua Buba u uhu, a premijera je 26. travnja u 20 sati.

Slušajući glumice kako je Feydeau napravio sjajan posao pišući ovaj vodvilj, ispada da redatelj ovdje samo sjedi u gledalištu i zabavlja se.

- Itekako redatelj tu ima posla. Mislim da su najteži ti komadi koji su jako dobro napisani. Već ih je na neki način autor režirao. U jednom sam razgovoru rekao da je to slučaj kao i sa Samuelom Beckettom, čiji je teatar, razumljivo, potpuno drukčiji, no kada čitate njegove tekstove, to je režijska knjiga. U komadu su dva lika koja izgledaju identično i uvijek ih glumi jedan glumac. Jedna od zavrzlama u komadu je i ta što je on u hotelu uvijek pijani sluga, a u 1. i 3. direktor osiguravajućeg društva. Kada se taj fini gospodin pojavi u hotelu, svi se pitaju što se dogodilo s pijanim slugom i obrnuto. Feydeau je doslovce u didaskalijama napisao u kojemu krojačkom salonu tu livréju treba sašiti. Iz današnje je perspektive to malo smiješno.

Zato što taj salon više ne radi?

- Ne znam, pretpostavljam da ne radi (SMIJEH). Možda Francuzi još uvijek tamo šivaju kostime za predstavu. Htio sam reći koliko je išao u detalje pišući gdje bi glumci trebali stajati, što u današnjem teatru više ne funkcionira. Bio je jako brižan prema svojim tekstovima. Vjerojatno je bio i užasno naporan autor, stalno prisutan na probama, komadi su se morali postavljati točno kako je on to napisao. Imao sam sreću, ili nesreću, u nekim situacijama raditi tekstove živućih autora i moram reći da je to uvijek prilično riskantna situacija. Čim krenete nešto izbacivati, nastane frka, a pisci se užive i raspišu dijaloge, što cjelokupnu radnju uspori. Mi u teatru malo drukčije osjećamo vrijeme, pa dođe do problema. Ovdje sam prilično kratio tekst. Integralno predstava s dvije pauze - jer su velike scenografske promjene - traje oko tri sata. Naša predstava, +/- koja minuta, traje jedan sat i 40 minuta, bez pauze. Koristili smo rund-binu (okretnu pozornicu, nap. a.), pred publikom se, uz igru, mijenja scenografija, koja je prilično velika. Feydeau je uvijek bio brz, školski je primjer vodvilja, no mislim da smo uspjeli postići da ga današnji gledatelj bez problema prati. Imam dojam da cijela predstava proteče vrlo brzo.

Jeste li komad izmještali vremenski? Ima li smisla/potrebe to činiti Feydeauovim komadima?

- Nije nam se činilo da treba, no nismo komad ni ostavili baš u 1907., nego smo ga pomaknuli na početak 20-ih, pa su kostimi (Jasminka Petek-Krapljan, nap. a.), posebice ženski, malo slobodniji i otvoreniji. I glede scenografije (Saša Došen, nap. a.) odlučili smo se igrati teatra. Prostor je stvaran, ali sve je u naznakama, nema doslovnosti. Kada kazališni kostim ima odmak od naših svakodnevnih, publici daje malo kazališne čarolije. Feydeau je doista teatralan, što smo kostimima, scenografijom i glazbom (Igor Valeri, nap. a.), za koju je nadahnuće bio nijemi film, i dokazali. I Charlie Chaplin je kao mlad bio glumac u vodviljima, žanr koji je snažno utjecao na američki nijemi film.

Kažu mnogi da je komedija vrlo ozbiljna stvar i da ju nije nimalo lako režirati jer se od publike traži da se smije i odmah vidite jeste li uspjeli.

- Komedija je ozbiljan žanr jer je glumački zahtjevan, posebice vodvilj jer je tu sve vrlo brzo i bitan je tajming. Ovdje smo se mnogo bavili partnerskom igrom jer sve počiva na akciji i reakciji. Bitno je da su glumci jako precizni i situacije igraju vrlo ozbiljno. Kod komedije vrlo često glumci griješe igrajući tako da budu smiješni. U dobro napisanoj komediji humor proizlazi iz situacije u kojoj su se likovi našli. Što ozbiljnije igramo, time smo smješniji jer je sve oko nas apsurdno ili neobično ili čudno. Na sceni je 13 glumaca, a postoje scene u kojima su svi na pozornici i sve mora biti precizno i dobro organizirano. Zakaže li najmanji kotačić, ruši nam se cijela konstrukcija. Ljepota komedije je kada glumci potpuno uđu u svoje likove i s vremenom, kada su već posve sigurni, dodatno ih obogate svojim interpretacijama. Treba paziti da ne pretjeraju jer to onda ide na štetu samoga komada. S obzirom na to da sam komad jako kratio, sve je još mnogo brže, nema vremena za udahnuti. Nakon proba glumci su doslovce mokri jer je predstava i fizički itekako zahtjevna.

Unatoč bogatom redateljskom i pedagoškom radu, ovo Vam je prva suradnja s osječkim HNK-om.

- Da, prva je i drago mi je zbog toga jer već petu godinu radim u Osijeku. S Dječjim kazalištem Branka Mihaljevića dosta sam surađivao, no iznenadio me poziv nove intendantice Dražene Vrselje. Nismo se osobno prije toga poznavali, no vrlo smo se brzo dogovorili. Tekst je već bio predviđen za ovu sezonu. Moram priznati da sam dosta poslova i izgubio jer uvijek radim neke ‘problemske komade‘, crnjake. Valjda je to ta moja poljska škola, gdje sam studirao i pripremao se za teatar. Pročitavši ovaj komad, oduševio sam se jer je to izazov za redatelja, čista matematika, treba biti koncizan. Ansambl je svjestan da su svi dio mehanizma, odgovornost redatelja je velika, jer, ako ja ‘s ove strane‘ nisam siguran kako to sve treba ići, moglo bi biti poprilično problema. Postoje komadi u kojima glumci mogu izvući situaciju ako od redatelja ne dobivaju dovoljno uputa, no ovdje je sve moralo biti jako dobro pripremljeno. Kada su i glumci ušli u kod, svi se zaista zabavljamo. Svi koji tog trena nisu na sceni, trče u lože, gledaju kolege i to nas drži u uvjerenju i nadi da će i publika uživati.

Ne znam znate li, ali glumci Vam iza leđa pričaju da ste izuzetan redatelj koji, prije svega, poštuje glumce i ima povjerenja u njih, što njima mnogo znači.

- I ja sam počeo kao glumac, no na drukčiji način, više vezan uz alternativni teatar, Kazalište Daska. Tih 80-ih radili smo predstave koje su bile bitne, ali nisu bile vezane uz instituciju. To sam iskusio i u Poljskoj. Bio sam tako odgojen da je osnova teatra glumac i on je za mene uvijek u prvom planu. Ako tu ostvarimo dobru suradnju, ako se glumci osjećaju sigurni, prepoznaju prostor za stvaranje atmosfere, uspjeli smo. U ansamblu je mnogo novih ljudi, što mi je drago. Uspio sam u projekt uključiti i dvoje studenata (Ivan Simon i Antonia Mrkonjić, nap.a.), a tu je i naša bivša osječka studentica Selma Mehić. Nadam se da će publika primijetiti da polovinu ansambla čine mladi ljudi, a to je dobro i to treba njegovati u institucijama kakav je HNK. Bitan je spoj iskustva i mladosti jer iz toga svi profitiraju. Onima s iskustvom dođu mladi puni energije i entuzijazma, što ih potiče na rad, a mladi mnogo dobiju iz njihova iskustva. I ovdje je to jako lijepo funkcioniralo. Osvježenje promijeni atmosferu.

Jeste li se Vi smijali na probama?

- Itekako. Premda na posljednjim probama, kažu mi glumci da to prilično smiješno izgleda, pravim grimase pa oni misle da se mrgodim i pitaju se je li dobro ili nije. Zato sam se pred kraj zavlačio sve dublje u gledalište da se ne opterećuju sa mnom jer ih sada stvarno bez imalo straha mogu pustiti da oni zavladaju pozornicom.