Od posljedica moždanog udara, u 68. godini, preminuo je Joško Pavlić, čiji je nenadani odlazak u vječna prostranstva rastužio ne samo brojne članove njegove obitelji nego i prijatelje, poštovatelje i poznanike. Najviše ih je stekao u nogometnom okruženju, jer je godine mladosti posvetio najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, postao cijenjeni igrač iako je cijelu karijeru proveo u amaterskim sredinama.


Školovao se za tapetara, ali je već u tom vremenu počeo igračku karijeru u juniorima Nogometnog kluba LIO, gdje je, kao daroviti veznjak i(li) centarhalf s vrsnim tehničkim sposobnostima, već 1969. postao prvotimac. Jednu je sezonu proveo u dresu susjednog Metalca, ali se brzo vratio u matično jato, među „lanarce“, gdje je stekao iznimni respekt trenera i suigrača, pa mu je povjeravana i vrpca kapetana. Tijekom desetogodišnjeg nastupanja, na nekadašnjem igralištu "Kraj Lanare“, pridonosio je nizu uspješnih rezultata, prije svega plasmanu LIO-a ljeta 1974. u u Slavonsku nogometnu zonu. Joško je među nešto starijim ljubiteljima nogometa ostao trajno zapamćen kao neraskidivi dio „klape“ s Mlađom, Slastom, Žikom, Bačunom, Ćefanom… i ostalim učenicima „Štiglje“ Sabljaka.


Inteligenciju je Joško dokazao uspješnim doškolovanjem u zvanje inženjera, pa je kao tehnolog proveo radni vijek u Lanenoj industriji Osijek, u čijem je klubu stekao reputaciju darovitog nogometaša. Svjetonazor je, pak, pokazao kao hrvatski branitelj u vrijeme Domovinskog rata i agresije na Osijek i mladu hrvatsku državu postavši hrvatski branitelj. Iza sebe ostavio je neutješnu suprugu Zorku, sinove Damira i Dejana te braću Željka i Branka, sestre Ankicu i Dragicu s obiteljima te brojne prijatelje i znance.


Pokop Joška Pavlića obavljen je u subotu na Donjogradskom groblju. D. Kerže