U vrijeme kad je Osijek bio pravi industrijski grad, između ostaloga i s jakom tekstilnom industrijom, u njoj je svoj put započela Jelena Bauer, ikona osječke modne scene. Rođena je 1948. godine u Osijeku, u obitelji Janošević, gdje je uz mlađeg brata odgajana vrlo strogo, a kako sama priznaje, za nju su, kao žensko dijete, kontrole i očekivanja bili puno veći. Gimnaziju je završila u rodnom gradu, nakon čega je 1967. godine upisala Akademiju likovnih umjetnosti u Beogradu, smjer Moda i kostim, jedini takav u bivšoj državi.

"Uvijek sam ja voljela crtati i šarati, još iz srednjoškolskih dana, oduvijek me je to zanimalo i privlačilo, pa sam i za maturu odabrala povijest likovne umjetnosti, odnosno impresioniste. Sve što je bilo šareno, u boji, različiti crteži, meni je bilo prekrasno. U to vrijeme nismo imali mogućnost da nam knjige iz umjetnosti ili časopisi koji se bave likovnošću dođu pod ruku, pa mi je sve još više bilo zanimljivo i misteriozno", ističe Bauer. Iako su se roditelji u početku protivili odabiru Akademije, Jelena je ocu, pravniku po struci, priznala da ju apsolutno ništa drugo ne zanima i da se vidi jedino u modnom dizajnu, pa joj je on, kad se pomirio s njezinim odabirom, preko znanca, uglednog akademskog slikara Vladimira Džanka, pomogao da prvi put smislenije prenese svoje ideje na papir i pripremi portfolio za fakultet. Odabrana je u samo pet studenata mode i kostimografije, a studentske dane pamti po prvoj ozbiljnijoj prilici da upozna svijet mode kroz različite sajamske revije, ali i trud profesora koji su iz postojećih uvjeta izvlačili najbolje.

"Moji kolege, pa i ja, u to smo vrijeme studiranja zamišljali da ćemo biti samostalni umjetnici, modni dizajneri, da ćemo imati vlastite atelijere, a nikakav nam rad u realnom sektoru, odnosno industriji, nije padao na pamet. Meni se dogodila jedna zanimljiva situacija i sretna okolnost da su me na petoj godini studija kontaktirali odgovorni ljudi iz IMK-a ‘Slavonija‘ i ponudili stipendiju. Iako sam prvo odbijala takvu pomisao, shvatila sam da je to odlična prilika jer su mi napravili diplomski rad, nakon čega sam odmah trebala početi raditi. I tu sam ja pokušala izmicati, htjela sam to ljeto ići na more, a roditelji su se grozili zbog takvog mog neodgovornog ponašanja. Na kraju sam s direktorom dogovorila da počnem raditi od rujna 1972. godine. Bavila sam se dizajniranjem odjeće od svih materijala, počevši od tekstila, pletiva pa do kože i krzna. Imala sam odriješene ruke i mogla sam naručivati materijale koje sam željela. Radile su se najmanje dvije kolekcije godišnje i puno malih prema potrebama sajmova, revija ili kataloga. Posebno pamtim čitave kolekcije krzna koje smo radili posebno za rusko tržište, a za koje su vrijedila stroga pravila u dizajnu, od kragni do rukava, i sve se izrađivalo u trima bojama: sivoj, smeđoj i crnoj. Godine u Slavoniji pamtim po mnogočemu; klasičnom radnom vremenu od 7 do 15 na koje mi se uvijek bilo teško naviknuti, ponekad i borbi s nedostatkom kreativne slobode, radnim kolegama, ali i prema bogatom iskustvu u cijelom procesu izrade kolekcije. Tvrtka je u to vrijeme bila tekstilni div i mogla je financijski izdržati nabavu različitih materijala, sajamske revije, izrade kataloga, putovanja i dobre plaće. S obzirom na to da su priprema i proizvodnja kolekcije uključivale različite faze, a kako sam ja bila na vrhu proizvodnog lanca sa svojom vizijom i crtežima, često sam se nalazila u sukobu s ostalim kolegama. Nisam bila diplomat u međuljudskim odnosima i kod mene je znala vrijediti ona: što na umu, to na drumu. Tek sam s godinama shvatila da je za krajnji rezultat potrebno bolje komunicirati s ljudima i manje uzimati k srcu ono izgovoreno u poslovnom kontekstu", prisjeća se Jelena Bauer.

Nakon svih godina u "Slavoniji", zaključila je kako posjeduje dovoljno znanja i iskustva da bi se okušala u samostalnom poslu. No, kaže, grdno je pogriješila. "Još uvijek pamtim koliko su se roditelji ljutili na mene i koliko dugo nisu htjeli ni razgovarati sa mnom kada sam im objavila da otvaram vlastitu tvrtku, Felicio d.o.o., jer oni su tada smatrali da su privatni poduzetnici mutni ljudi. Naime, ja sam se precijenila i vrlo brzo shvatila da ja mogu sve u tom poslu, osim komercijale, odnosno prodaje proizvoda, a dvije sam se godine zapravo bavila svim osim dizajniranjem odjeće", dodala je Bauer. Onda je stigao poziv iz škole, a kako je u tom trenutku bila usred spašavanja tvrtke od propasti, jako mu se začudila, pa i opirala. "U školi sam počela raditi 1999. godine i nakon početnog uhodavanja vrlo brzo me je izuzetno počeo veseliti rad s mladima, uživala sam ih pratiti od njihova prijamnog ispita do mature, a nastojala sam im pomoći u želji da jednog dana postanu modni dizajneri i ostanu u tom poslu. Naši tinejdžeri i srednjoškolci kojima sam predavala po odijevanju su jednaki kao i njihovi vršnjaci bilo gdje na svijetu. Svi nose traperice, pa čak i pokidane, a ja taj način odijevanja nazivam ‘caritas moda‘ jer je sve složeno zbrda-zdola. Oni uzimaju stvari stihijski, impulzivno, vide stvari jedni od drugih i žele si međusobno imponirati. U principu, odijevaju se kao pleme, što zapravo pokazuje njihovu nezrelost, ali ne u negativnom smislu, jer mladi uvijek žele pripadati nekoj grupi, najčešće izgledom i odijevanjem. Voljela bih da sam se susretala i s više pojedinaca, od njih jedno ili dvoje po generaciji, koji se ističu po načinu odijevanja i vlastitoj kreativnosti. Imala sam tu sreću da sam bila dio života danas istaknutih modnih dizajnera i svojih bivših učenika, poput Damira Begovića i Domagoja Štimca, koji djeluju pod imenom TWINS u Zagrebu, ili Nevena Mihića, koji posljednje tri godine karijeru gradi u Dubaiju. Što se tiče tog razdoblja mog života, mogu slobodno reći da su profesorski dio karijere i ŠPUD za mene bili izmišljeni, a došli su mi kao spas od onog pakla komercijale u kojemu sam se našla", zaključila je Bauer.