Napokon. Natjecateljska komisija HNS-a donijela je odluku o smanjenju broja stranaca u svim hrvatskim ligama. Odluka je to koja je najavljivana jesenas, a sada je napokon i zaživjela. Tako će od sljedeće sezone prvoligaši, umjesto dosadašnjih osam, smjeti u zapisniku za utakmicu moći imati šest stranaca, u Drugoj će ligi, pak, biti dopuštena tri, a u nižim ligama dva.

Naravno, treba znati kako se ta odredba odnosi samo na igrače izvan Europske unije, jer oni koji imaju državljanstvo zemalja EU-a nemaju status stranaca. Ta odluka donesena je nakon što je broj stranih nogometaša u posljednjim godinama počeo rapidno rasti, što je ozbiljno ugrozilo razvoj mladih hrvatskih igrača. HNL je, sa svim svojim problemima koji ga prate, ipak uvijek bio tvornica reprezentativaca, pa stoga nije čudo što je počela vladati zabrinutost zbog trenda enormnog povećanja broja stranih igrača u Prvoj HNL.

To smanjenje broja stranih igrača treba pozdraviti, ali iskreno, za našu je ligu i šest igrača izvan EU-a previše. No, bar je učinjen prvi korak, ali toplo se nadam kako će ljudi zaduženi za natjecanje unutar HNS-a nastaviti promišljati o tom problemu jer trade mark HNL-a treba postati razvoj mladih hrvatskih igrača, a ne dovlačenje neograničenog broja stranaca, od kojih je većina upitnih vrijednosti. Nije problem dovesti stranca, ali samo ako je on istinska kvaliteta koja će podignuti kvalitetu u određenom klubu. Pogledajte, recimo, Istru 1961. Više od 70 posto njezina rostera čine strani igrači, a gdje su na tablici? Gotovo je izvjesno kako će i ove godine prvoligaški status morati osiguravati u dodatnim kvalifikacijama. Kolaju i priče kako se većini tih stranaca u Puli zapravo "fućka" za HNL, jer smatraju kako je ta liga ispod njihovih kvaliteta. Sve su to veliki igrači, pa se valjda zato Puljani i bore za opstanak. To je samo jedan primjer zbog kojeg bi trebalo razmotriti dodatno pooštravanje tih mjera i zaštititi HNL od dovođenja bofl-nogometaša. Postoji puno načina na koje se to može regulirati. Možda bi trebalo razmisliti o limitiranom broju igrača koje klubovi mogu prijaviti za sezonu. U Engleskoj je, recimo, ta brojka postavljena na 25 igrača, unutar kojih mora biti najmanje osam nogometaša koji su Englezi ili su poniknuli u engleskim klubovima. Mi bismo tu brojku mogli povećati i na deset ili čak i više domaćih igrača. Naravno, ta ograničenja vrijede samo za prvenstvene susrete, a igrače mlađe od 21 godine ne mora se prijavljivati. Oni mogu uvijek nastupiti. To je vrlo zgodno pravilo koje bi sigurno povećalo broj hrvatskih igrača u rosterima prvoligaških klubova, što bi na kraju trebao biti i konačni cilj. Premda naši klubovi još uvijek najveći dio proračuna popunjavaju transferima, klima u HNL-u promijenila se nabolje kada su financije u pitanju. Ove sezone nije bilo priča o neisplatama plaća ili financijskim problemima klubova, što je odličan temelj za zaustavljanje trenda odlazaka (pre)mladih hrvatskih nogometaša u inozemstvo. Nema dvojbe kako će se ti mladići mnogo lakše i brže razvijati u svom prirodnom okruženju nego da se već u tinejdžerskoj dobi moraju privikavati na nove kulture, jezike i živjeti bez prijatelja. U tome novac igra važnu ulogu, a nerijetko i klubovi sami sebi pucaju u koljena jer ozbiljno podcjenjuju vrijednost svojih mladih igrača pri potpisivanju prvih profesionalnih ugovora. Uglavnom, u HNS-u bi trebali i dalje donositi mjere koje će rezultirati povećanjem broja domaćih igrača u Prvoj i Drugoj HNL.

Još jedan od problema koji je isplivao na površinu jesu druge momčadi prvoligaša koje igraju u drugoligaškoj konkurenciji. Val nezadovoljstva potaknula je odluka Dinama da protiv Varaždina, koji se sa Šibenikom žestoko bori za ulazak u elitu, u momčad postavi četiri prvotimca. Varaždin je dobio utakmicu, ali nezadovoljstvo nije prestalo. Nešto slično napravio je i Osijek protiv Kustošije, koja se bori za opstanak. Regularnost je time definitivno narušena i ta pravila tko može igrati za druge momčadi morat će na reviziju.

Nevjerojatno je kako se u Hrvatskoj i dobra ideja, što osnivanje drugih momčadi svakako jest, može brzo pretvoriti u cirkus. U biti, te momčadi sigurno podižu kvalitetu Druge lige jer su jake i bez prvotimaca, pa klubovima koji žele u Prvu HNL jake utakmice ne bi trebale smetati, niti im zapravo smetaju. Smeta im samo činjenica što nikada ne znaju koga će imati za suparnika s druge strane. Svakakvih se prijedloga tu pojavilo, ali jedan svakako treba izbjeći. Druge momčad trebaju imati natjecateljsku ulogu jer u bilo kojoj drugoj opciji gube smisao. Te su momčadi zamišljene kao važan međukorak u prelasku igrača iz juniorskog u seniorski nogomet. U toj fazi ranije ih se previše gubilo i nestajalo. U biti njih bi trebali činiti igrači između 19 i 21-22 godine, koji još nisu dovoljno dobri za igranje u prvim sastavima klubova. I u tom bi smjeru trebalo promišljati. Danas druge momčadi smiju imati pet igrača koji su stariji od 21 godine. Možda bi jedno od ograničenja moglo biti kako u njima ne smiju igrati nogometaši stariji od 23 godine ili jednostavno donijeti odluku po kojoj su obvezni prijaviti 25 igrača za sezonu, s tim da mlađi igrači od 21 godine ne ulaze u tu brojku. Može se postaviti i pravilo koje će onemogućavati povratak igrača u drugu momčad ako zaigra za prvi sastav. Uglavnom, prostor za izbor kvalitetnog rješenja tog problema svakako postoji i zato treba razmotriti sve opcije, a ne odluku donositi preko koljena. Druge momčad trebaju i prvoligaškim klubovima, ali i drugoligašima koji protiv njih dobivaju jake utakmice. No, moraju se donijeti pravila vezana uz rostere tih drugih momčadi koja neće biti moguće izigravati.

Uglavnom, u Hrvatskoj se u cjelini igra bolji nogomet u odnosu prema ugledu koji uživaju naše lige. Jasno, nije on na vrhunskoj razini koja je dostupna preko TV-a, ali u Prvoj i Drugoj HNL definitivno se ima što vidjeti i zato ih treba nastaviti razvijati i čuvati.