Govoreći o teologiji tijela, papa Ivan Pavao II. upozoravao je na sve prisutniji trend opsesivne brižnosti, kojim postmoderna kultura pokušava proizvesti novi kult tjelesnosti.

Preokupacija apsolutističkim postizanjem fizičkog savršenstva transformira se u estetski zahtjev isključivo tjelesne, vizualne ljepote osobe čiji motivi brižnosti poprimaju svojevrsnu opsjednutost: fasciniranje dijetama, tjelesnim aktivnostima, pribjegavanje estetskoj/plastičnoj kirurgiji i kultu tjelesne figure.

Takvo društveno poimanje koje preferira tijelo kao vrhunsku vrijednost i temelji dostojanstvo osobe isključivo na izvanjskim vrijednostima (vitkost, lijepa vanjština, mladolik izgled...) ne obuhvaća duhovnu, internu, jedinost ljudske osobe i svodi ju redukcionistički samo na njezinu fizičku dimenziju, pa nužno dolazi do tjelesnog potiskivanja duhovnog; opsesivne važnosti fizičke pojavnosti u suvremenom društvu = kult tjelesne idolatrije; razgolićenosti tijela i komercijalizacije tjelesnosti; rekonstrukcije tjelesnosti vlastitim samopreoblikovanjem; tjelesne torture modnim trendovima; distorzivnog odnosa prema tijelu poremećajima prehrane; tjelesno-zdravstvene opsesije.

Tu čovjek i njegovo dostojanstvo postaju sve više instrumentalizirani, daleko od cjelovite slike tijela s njegovom svetošću, dostojanstvom i nutarnjim vrijednostima, koji se nalaze u čovjekovoj unutarnjoj naravi i u njegovoj metafizičkoj nadnaravi.

U perspektivi kršćanske antropologije tijelo ima svoje urođeno dostojanstvo i svetost i ne odražava samo našu vanjštinu već i nutrinu, kojom svijetu predstavljamo svoj specifičan, neponovljivi identitet. Njegova se vrijednost ne umanjuje fizičkim datostima naših tjelesnih "nedostataka". Naša ne/prolazna ljepota nije samo u vanjštini već i u nutrini, koja ne podliježe brzom fizičkom propadanju i neumoljivim biološkim zakonitostima starenja. Tijelo nije ni samo individualna materijalnu pojavnost nego je i uzvišena stvarnost koja predstavlja "utjelovljenog" Boga u nama samima. I zbog toga je nužno naglašavati rehabilitaciju svetosti tijela u dimenziji njegova eshatološkog otkupljenja. Iz tih razloga nije dopušteno omalovažavati tijelo, već ga se treba smatrati pobožanstvenjenim, jedinstvenim Božjim darom, koji trebamo cijeniti i uvažavati s punim dostojanstvom, jer je stvoreno od Boga, na sliku Božju, otkupljeno u Kristu i predviđeno za uskrsnuće.