Jedan od najpoznatijih pjevača u regiji, Petar Grašo, dvostruki dobitnik ovogodišnjih nagrada Porin, nedavno je održao koncert u Osijeku. Iako na papiru najavljen kao intimniji, u stvarnosti je dvorana Gradski vrt gorjela od energije. A kako i ne bi kad je Grašo vlasnik bezvremenskih hitova, bili oni stari nekoliko desetljeća, ili pak novi, kao što je "Ako te pitaju", koji je u rekordnom roku postao pjesma za prvi ples brojnim mladencima.

– Kad mi je moj prijatelj Tonči Huljić prvi put odsvirao pjesmu "Ako te pitaju" na klaviru, prošli su me trnci i prožela neka ljepota. Znao sam da pjesma ima onu neku čaroliju, što se ne događa svakodnevno. S radošću sam iščekivao reakciju publike, a ona je nadmašila sva moja očekivanja. U samo nekoliko dana na YouTubeu je zabilježila više od dva milijuna klikova i nevjerojatno se brzo primila u cijeloj regiji.

Vaše pjesme mahom pjevaju o ljubavi. Postoji li neka koja vam je posebno draga?

– Ne mogu izdvojiti favorite među mojim pjesmama jer nemam taj klasični slušački odnos prema vlastitome radu, ali s vremenom čujem neku pjesmu i pomislim – ovo je zaista dobro, a jednako tako neke pjesme nisu postigle ono što sam od njih očekivao. U studiju dajem apsolutno posljednji atom snage da se sve stvari poslože na svoje mjesto; analiziram, gnjavim svoje producente s milijun zahtjeva i pitanja, ali, kad je pjesma gotova, stojim sto posto iza nje.

Jeste li i privatno romantični?

– Romantika je pojam koji ima širok raspon; nekom je nešto romantično, a nekom je to isto patetično. Smatram da bez romantike i pokazivanja nježnosti malim gestama nekome koga voliš život ne bi imao dovoljno ni okusa ni mirisa.

Split je rasadnik talenata i zvijezda, svi ste vi autoriteti u svome poslu: Gibonni, Karan, Doris, Severina, Vi, Danijela... Kako pojašnjavate ovaj fenomen?

– Split ima južnjački i mediteranski mentalitet, tu je pjesma sastavni dio života. Pjeva se na svakom rođendanu, rođenju ili kućnoj proslavi i mislim da je taj pečat juga koji nosimo nešto što određuje Split kao grad glazbe.

Vaš otac poznati je košarkaš Zoran Grašo. Najčešće se, kad je o profesiji riječ, dječaci ugledaju na svog oca. Kako to da ste se vi ipak odlučili za glazbu?

– Trenirao sam košarku osam godina i čak sam imao ponudu da idem u Chicago na Sveučilište. No kako Bog uplete prste onda kad treba, točno u to vrijeme dogodio se Oliver Dragojević, koji je uzeo moje pjesme, a odmah nakon toga i Tonči Huljić, koji je trebao klavijaturista za grupu Magazin. Isti taj Oliver je preporučio mene. Tako su me tračnice života jednostavno preusmjerile na glazbu i eto, ušao sam u te vode. No ja sam 10 godina išao u glazbenu školu, tako da mi glazba nije bila strano štivo. Sve se nekako prirodno okretalo u moju korist.

U jeku najveće popularnosti povukli ste se sa scene. Punih deset godina niste nastupali, izdavali. Zbog čega ste se odlučili na ovaj korak i kajete li se danas zbog toga?

– Ne kajem se ni zbog čega, a ponajmanje zbog odluke da se povučem na neko vrijeme. Počeo sam pjevati s 19 godina i za mene nije bilo ni stajanja, ni pauze od deset godina. Radio sam i po 150 koncerata godišnje i u jednom trenutku dogodilo mi se da me više ne raduje izići na pozornicu, a to je nešto što ne bih nikada dozvolio sebi.

U tom trenutku odlučio sam da se malo sastavim sam sa sobom i neko vrijeme napravim pauzu. Bilo je to dragocjeno iskustvo jer sam konačno mogao uživati u životu s one strane pozornice, kao običan građanin. Putovao sam, bavio se svim onim što sam propustio. U međuvremenu sam radio s Huljićem i Bregovićem na projektu Madre Badessa i uživao.

Često znate za sebe reći da ste perfekcionist. Je li vam ikada taj perfekcionizam donio nešto loše u životu?

– Doista ni u čemu nisam zahtjevan, osim kada je glazba u pitanju. Pjesma je nešto što ostaje kao tvoj zapis za sva vremena i kad ju radim, detaljan sam i idem do krajnjih granica. No nikada mi to nije donijelo ništa loše.

Regionalna popularnost nije umanjila vašu skromnost. Kako ste uspjeli ostati nogama čvrsto na zemlji?

– Imam stalne prijatelje i najbolju obitelj na svijetu. Kad se vratim s turneje, u ono malo vremena što provodim s dragim ljudima, jedino što želim je biti ‘stari‘ Petar i uživati u životu daleko od glamura, svjetla pozornice i svega što me prati u većini mog života.

Što vas još, osim muzike, čini sretnim?

– Sretnim me čini more, lov na lignje i boravak u mojoj vikendici pokraj Trogira.