Šest godina izložbi Vladimir Frelih i Ana Petrović ujedinili u jedinstvenu monografiju
U sklopu osječkog projekta POPUP održane su brojne izložbe eminentnih suvremenih likovnih hrvatskih umjetnika, koji su osječke ljubitelje upoznali s najnovijim trendovima u hrvatskoj umjetnosti. Šest godina nakon prve izložbe Vladimir Frelih, pokretač i suosnivač projekta POPUP i profesor na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku (od 2007.), i Ana Petrović, suosnivačica projekta i asistentica na AKU Osijek (od 2012.), zajednički su objavili knjigu POPUP CV 2012-2017, u kojoj su prikazali sve izložbe te predstavili autore koji su sudjelovali u ovom višegodišnjem projektu koji se nastavlja. Cijela je knjiga dvojezična (hrvatski i engleski), a prvi je put promovirana početkom travnja u Institutu za suvremenu umjetnost u Zagrebu. Osječani će ju moći upoznati u knjižari Nova u četvrtak, 25. travnja, u 19 sati.
Nakon brojnih izložbi u Osijeku pod nazivom POPUP konačno ste odlučili trajno zabilježiti svoju dugogodišnju izložbenu aktivnost. Kako je sve počelo?
Kao i sve priče, tako i ova ima dužu i kraću verziju. Kraća bi bila da sam 2007. došao na akademiju i nakon godinu-dvije shvatio da ne postoji ni ideja alternativi današnjem MLU Osijek, Galeriji Waldinger. Pa čak i HDLU sa svojom Galerijom Kazamat, čiji program tada nije nudio nikakvu perspektivu mladima i novima, što je danas uvelike drukčije. Ideja o samoorganizaciji bila je jedino logično rješenje. Naravno, porođajne muke trajale su gotovo tri godine, zapravo nisam bio svjestan koliko su studenti/ce nesigurni u svojim željama i koliko je u Hrvatskoj, te posebno u Osijeku, alternativna izlagačka praksa potpuna nepoznanica. Krenuli smo i pokrenuli se 2012. godine s prvom izložbom Valentine Grubačević. U prvoj početnoj postavi sudjelovali su Robert Fišer, Josip Kaniža, Mario Matoković, Ana Petrović, Andrea Zrno i ja.
Koliko je izložbi do sada održano i u kojim sve prostorima?
Kako samo ime knjige govori, POPUP CV 2012-2017, znači u razdoblju od šest godina, napravljena su 34 projekta/izložbe, u 22 prostora u kojima do tada nikada nije predstavljeno nešto što zovemo suvremena umjetnička praksa. Za sve projekte u dogovoru s umjetnicima/cama tražen je moguće optimalan prostor s obzirom na ideju umjetničkog rada koji se treba prikazati. Velika većina bila je u samom centru Osijeka, na pola četvornog kilometra. Neke specifične izložbe bile su izvan centra, npr. napuštena hala HŽ-a, prekoputa također napuštenog hotela Željezničar, gdje je Marijan Crtalić premijerno pokazao Njih su dvojica, a mi smo sami, ili prva izložba uopće, u nikad dovršenom Kulturnom centru u kojem su dvije umjetničke grupacije Friday Exit iz Beča i V8 iz Karlsruhea postavile dosad možda i najveću grupnu izložbu u Osijeku (gdje se na otvorenju pojavila čak tada aktualna gradska vlast).
U svakom slučaju, veliku ulogu u prostornim realizacijama izložbi odigrala su dva upravitelja, Damir Balić (Eurodom/Kulturni centar) i Tvrtko Salitrežić (Esseker centar), koji su nam otvarali vrata kad god je to bilo potrebno, kao i mnogima poslije nas.
Brojni su poznati umjetnici iz Osijeka i Hrvatske izlagali svoje radove. Nabrojite najznačajnije?
Poznat je preistrošen pojam da bi se POPUP time kitio. Upravo suprotno, pokazivali smo nepoznato, zapostavljeno, novo i bar nama drukčije, jer nas to zanima. Samim time je definiran i koncept, odgovor na pitanje koja nas to umjetnost zanima. Osim društvenog i socijalnog karaktera, bar privremenog vraćanja ljudi u večernjim satima u centar grada, osnovna ideja bila je promovirati potencijal novonastale osječke umjetničke scene.Tako smo imali sedam izložbi koje su ujedno bile diplomski radovi s osječke akademije, to je četvrtina ukupnog programa. Uz to još je predstavljeno petnaestak mladih umjetnika/ca iz Hrvatske i inozemstva koji se sve više nameću u svojim zemljama kao i internacionalno.
Uz njih su naravno bili i, kako vi kažete, poznati, zapravo autoriteti suvremenog arta, za koje velika većina nikad nije čula, koji se k‘o dobar dan nalaze na popisima velikih muzeja, galerija i biennala (ne mislim na Slavonski biennale). Izdvojio bih Katu Mijatović, koja je svoju prvu osječku izložbu imala upravo u POPUP-u. Osim iz Hrvatske imali smo umjetnike/ce iz sedam europskih država. Umjetnost priča svoj univerzalni jezik i ako se ne možete međunarodno usporediti, ne znate gdje se nalazite, slično kao i u znanosti. Za naše mlade umjetnike veliko je iskustvo stajati uz jednog Janoša Sugara, Tomislava Brajnovića, Borisa Greinera, Johna Van Oersa, Roelanda Tweelinckxa, diStrukturu, Selmana Trtovca, Branu Nikolića, Vesnu Dunimaglosku i već spomenutu Katu Mijatović. Otprilike to i slično hoćemo sad i odmah i što više.
Koncept knjige pomalo je neuobičajen, koja se ideja skriva unutar 300 stranica?
Što je za koga uobičajeno kulturološko je i filozofsko pitanje. Ako iz te točke gledamo, dobivamo cijeli niz ograničenja ili slobodnih prostora.
Mi smo se odlučili da što je moguće manje interpretiramo, da ponudimo umjetnicima/ama da kroz formu intervjua sami govore o svom radu, odnosno umjetničkoj ideji koju zastupaju. Uz mnoštvo izvrsnih Aninih fotografija kakve se ne viđaju prečesto u izdanjima hrvatskih institucija, osobito ne na indi sceni, dobili smo jedno vrelo informacija za neke druge istraživače koji će se baviti suvremenom umjetničkom scenom početkom 21. stoljeća, u Osijeku i šire.
Knjigom ste zaokružili jedno razdoblje, što slijedi dalje?
Ništa, to je kraj. Projekt POPUP zamišljen je kao jedna platforma koja promiče nove ideje u umjetnosti, neovisno o godinama ili geografskom određenju, a ujedno okuplja i promovira lokalnu scenu. To što smo mi radili moglo je biti u bilo kojem od centara umjetnosti, možda bismo tamo izazvali veću pozornost. Po kvaliteti se mi i oni tamo bitno ne razlikujemo, kad to kažem, mislim na najbolje. POP UP je bio samo jedan od primjera da se može, čak jedna vrsta metodičkog recepta da neka druga ekipa bude isprovocirana, za pokušaj nekih novih, drukčijih i boljih POPUP-ova. Svijetli primjeri su Međunarodni studentski biennale i MMML Studio ili Otvoreni atelier. POPUP kao organizacija previše je anarhoidno strukturirana da bi vječno trajala, meni se čini da je šest godina više nego dovoljno, ako ne i previše. Nakon određenog vremena inovativnost i svježina pretvaraju se u business as usual, a to onda prestaje imati veze s čistom, uzvišenom misijom umjetnosti.
Darko Kovačević
razdrmali
izložbenu scenu u Osijeku i Hrvatskoj
Vladimir Frelih
profesor na AUK-u Osijek
U šest godina napravljena su 34 projekta/izložbe, u 22 prostora u kojima do tada nikada nije predstavljeno nešto što zovemo suvremena umjetnička praksa, a velika većina bila je u samom centru Osijeka na pola četvornog kilometra
Isključivo skupina osječkih umjetnika/ca
Počeli ste kao šestorka, neki su odlazili, neki dolazili, u impresumu knjige piše da su autori i urednici knjige Ana Petrović i vi.Mi smo bili, u sklopu projekta, isključivo skupina osječkih umjetnika/ca koji samostalno vode svoje umjetničke projekte. POPUP projekt prezentirao je i nekoliko svojih članova, nekima su to bile prve izložbe. Često je nakon tih izložbi dolazilo do umora i zasićenja, svijest o doprinosu društvu svatko je tumačio na svoj način i prema mogućnostima ugradio svoj dio. Npr. Igor Loinjak autor je najvećeg broja intervjua, najava, vozač i mesar u performansu Ivana Šeremeta. Mario Matoković autor je desetak plakata. Robert Fišer jedini je imao dvije izložbe. Igor Kuduz dizajnirao je knjigu, zaslužan je za vizualno prevođenje Anina i mog koncepta, napravio je nešto što zovemo art book, gotovo pa objekt požude. Svega skupa ne bi bilo bez Ane Petrović, koja je od početka do kraja bila jedina koja je sudjelovala u svim projektima, kreativno-konceptualno i u kritičkim preispitivanjima, te radnom etikom i preciznošću koja je nama ostalima pomalo nedostajala.
NA UMJETNIČKOJ KARTI
Je li POP UP gostovao u nekim drugim prostorima izvan Osijeka?Jest, u više navrata, ponuda je bilo, a dolaze još uvijek, no to nije ideja POP UP-a. Nama je isključivi zadatak bio staviti Osijek na umjetničku kartu neovisne umjetničke scene, na kojoj je bio nevidljiv. Biti kritičan u gradu u kojem živimo znači ponajprije biti kritičan spram samih sebe, učiti iz novih iskustava te tako podići razinu na stepenicu više. Željeli smo uključiti što više različiti ljudi i struka, tako da nemali broj puta naše ideje su neblagonaklono primljene od gradskih institucija u kulturi, slično kao osječki HDLU. Osjećali su se prozvanima, a to im se do tada nikad nije dogodilo. Slično je bilo i s lokalnim medijima. Za sve te godine većina medija nije imala interesa ili kapaciteta da se bar jednom ozbiljnije pozabavi fenomenom POPUP-a.