Netko bi stvarno mogao bacati drvlje i kamenje na Isusove protivnike, kako su to u povijesti mnogi, nažalost, svesrdno činili. Evo, Isus je "prošao svijetom čineći dobro". Bolesne je liječio, mrtve uskrsnuo, gladne hranio, čak je jednom zgodom spasio svadbeno veselje pretvorivši vodu u vino. K tomu, ljude je upućivao prema dobru, poučavao je kako čovjek može živjeti u miru na ovome svijetu, da bi onda zadobio i vječni život. Ali, nažalost, nerazumijevanje, zloba i tvrdoglavost prevladali su u nekim krugovima. Optužili su Isusa i predali ga Pilatu kao vođu pobune protiv cara. I onda, kada je smrtna osuda bila potpisana, slijedile su zlurade primjedbe i ruganje, poput onoga: "Neka sad siđe s križa, pa ćemo mu vjerovati". Isusova bol na križu bila je strašna. A onda k tomu dolazi ruganje i zlurade primjedbe. I to od njegova naroda, od onih koji su bili svjedoci njegovih dobrih djela. Možda je među njima bilo i onih koji su jeli od kruhova koje je Isus umnožio…

Na sve te uvrede Isus odgovara molitvom: "Oče, oprosti im, ne znaju što čine!" Isus, naravno, ne proklinje. Ali ne govori ni one slatkaste riječi o ljubavi koja pobjeđuje... Isusova je molitva posve realna. Njegovi su neprijatelji prema njemu zli samo zato jer ne znaju što čine. I to je duboka istina. Filozofi će reći da sve što čovjek čini, čini pod vidom nekoga dobra. Zločinac je uvjeren da je ono što on čini dobro, ili bar manje zlo. Oni silni diktatori koji su u logore smrti slali tolike nevine ljude, bili su uvjereni da to čine za čistoću nacije, za buduću dobrobit svoje zemlje… Tako su i Isusovi protivnici bili uvjereni da Isusovom osudom čine dobro svome narodu i čistoći svoje vjere. Imajući tu istinu pred očima Isus, koji je sama ljubav, ima srca i za njih i moli svoga Oca da im oprosti. To je ljubav utemeljena na istini.


Ako ostavimo po strani one ratne rane, svatko je od nas doživio ili doživljava nepravde. Razumljivo je da budemo ogorčeni. Evo, na primjer, u svojoj kući se toliko trudim, toliko posla napravim, da ne govorim o smeću koje samo ja iznosim. I što mi je hvala? Nitko ne vidi, nitko ne cijeni, nego me još i optužuju za ovo ili za ono. A što tek reći o zluradosti i nerazumijevanju ljudi među kojima se krećem? Kako u takvom ozračju sačuvati mir duše?


Veli Isus: "Oprosti im, ne znaju što čine!" Ako pomislim da oni koji mi čine zlo stvarno nisu svjesni koliko to nije u redu, ja ću biti u miru. Ne okružuje me mržnja i zluradost, nego redovito ljudska glupost i zaslijepljenost. Drugo, ako se u sebi za njih pomolim Bogu, srce će mi biti slobodno od samosažaljenja, tjeskobe ili čak mržnje. Bit ćemo ispunjeni mirom. Kako god to nekima nestvarno i ludo izgledalo, to je najveća vrijednost i najveća mudrost ovdje a zemlji.