Dok mnogi sanjaju o tome da im se ostvari američki san, ali nikad ništa ne poduzimaju u vezi s tim, mlada hrvatska plesačica Maja Kereš ulaže trud, rad i puno znoja kako bi živjela svoj američki san i ide joj jako dobro.

Riječanka, inače suosnivačica plesnog centra K2K u svom rodnom gradu, već nekoliko godina živi i radi u Los Angelesu i surađuje s najvećim američkim glazbenim zvijezdama. Njezin najnoviji angažman je onaj na turneji Justina Timberlakea, koja ovih dana polako završava. O plesu, karijeri, Americi, Rijeci i planovima popričali smo s Majom za ‘‘Glas Slavonije‘‘.

U povodu našeg razgovora Vaš je angažman na turneji Justina Timberlakea. Možete nam reći nešto više o tome?

- Pa evo, da trenutačno sam na turneji "Man of the woods" s Justinom Timberlakeom, kao jedna od šest plesača. Na turneji smo već više od godinu dana, obišli smo cijelu Ameriku, Kanadu i preko ljeta Europu s koncertima, a evo ostalo nam je još samo nekoliko do kraja.

Već ste surađivali sa svjetski poznatim zvijezdama. Pohvalite nam se malo s kim i što.

- Bila sam jedna od plesača u spotu za pjesmu "M.I.L.F. $" pjevačice Fergie prije neke dvije godine, osim toga, u spotovima Keitha Urbana, Roba Thomasa, grupe Train i AlunaGeorge, a nastupala sam na dodjeli Grammya 2017. uz Busta Rhymesa i A Tribe Called Quest, te na Coachelli uz AlunaGeorge. Osim turneje s Justinom, s njim sam još nastupala i na Superbowlu 2018., Brit Awardsima, i IHeart Radio Showu, a pojavljujem se i u njegovu spotu za pjesmu "Filthy".

Je li se teško probiti na plesnoj sceni u Los Angelesu? Kako ste se odlučili na pothvat osvajanja Amerike? To ne zvuči jednostavno...

- Svakako nije lako. U Los Angelesu postoji more plesača i svi se "borimo" za iste poslove, tako da biti jedan od samo nekoliko koji radi posao kao što je ovaj moj (na turneji) stvarno je iznimna stvar. Neki će reći da je to sreća, ali ja ću reći da je rezultat uloženog rada, truda i vremena, što će oni pravi ljudi prepoznati. Odlučila sam se doći u Ameriku i pokušati ostvariti karijeru profesionalne plesačice tako što sam najprije bila željna dodatnog znanja. U Hrvatskoj sam dosegla jednu razinu koja je bila komotna i stabilna, ali sam željela još više od toga. S obzirom na to da sam u Hrvatskoj većinom ja vodila plesne sate, žudila sam za time da budem učenik i budem spužva koja će upijati znanje, i željela sam učiti od najboljih, pa sam tako upisala program za internacionalne studente u Broadway Dance Center-u u New Yorku i tamo provela osam mjeseci. Pred kraj svog boravka otvorile su mi se brojne mogućnosti, a jedna od njih je bila i Clear Talent Group agencija (jedna od najjačih talent agencija u Americi) koja je iskazala interes za mene i željela potpisati ugovor sa mnom, i to me ponukalo da razmislim želim li se ohrabriti na taj pothvat da pokrenem proces dobivanja umjetničke vize za Ameriku s kojom ću moći legalno raditi kao plesač i sukladno s time preseliti se u Ameriku. Skupila sam hrabrosti i eto me sada ovdje.

Što biste rekli da su vrline života u LA-u u odnosu prema vašoj rodnoj Rijeci, a što mane?

- Kao vrline istaknula bih otvorenost ljudi i grada. Biti profesionalni plesač ili fotograf ili umjetnik ili glumac potpuno je normalna stvar i ljudi te ne pitaju "a čime se ti zapravo baviš" nakon što im izjaviš da si profesionalan plesač. Otvoreni su i hrabri glede mode, mnogo je outdoors aktivnosti, raznolikih kultura, restorana i kuhinja iz svih krajeva svijeta. Jedna od mana je što je grad toliko golem da se neprestano moraš negdje voziti s autom ili biti u gužvi. Prednost je manjeg grada (kao sto je Rijeka) što možeš poznavati puno ljudi i stvarati prijateljstva koja dobro dođu kad imaš bilo kakvu ideju koju želiš realizirati jer onda možeš nazvati ovog i onog prijatelja koji poznaje ovog i onog prijatelja koji se bavi baš onime što tebi treba. I ljudi su jako srdačni i pomoći će. U LA-u svi sve dosta gledaju kroz poslovne naočale. Sve se vrti oko biznisa. To je možda jedna od stvari koju volim doma u Rijeci i općenito u Hrvatskoj. Što smo mi Hrvati većinom srdačni i spremni pomoći bez ikakvih očekivanja.

U Rijeci je i Vaš plesni studio K2K. Jeste li još u uključeni u njegov rad i kako?

- Tako je, Plesni centar K2K baš je prošle godine proslavio pet godina djelovanja i jako sam ponosna na sva postignuća, a pogotovo na članove koji ga čine. To su od prvog do posljednjeg prekrasni i talentirani, ali prvenstveno, dobri mladi ljudi. Otkako sam otišla u Ameriku, teško mi je i dalje biti uključena u svakodnevne poslove s obzirom na udaljenost, ali Kristina Paunovski i Katarina Jurić, koje su suosnivačice K2K-a, jako uspješno vode cijeli centar i uvijek nastojimo komunicirati oko nekih važnijih stvari, tako da sam i dalje uključena koliko to mogu biti. Naravno, svaki moj posjet Rijeci obvezno uključuje posjet K2K-u i vođenje plesnih sati. Posljednji put u Rijeci sam bila u prosincu 2018. i imala sam priliku voditi sate našim članovima, zbog čega sam bila izuzetno sretna.

I u Hrvatskoj ste nastupali s mnogim imenima s naše estrade. Koji nastup ili turneju najradije pamtite?

- U Hrvatskoj sam imala priliku raditi sa Severinom, Markom Toljom, Majom Šuput, E.T.-jem, Vannom, Lanom Jurčević... ni ne sjećam se više s kim sve, ali od svega mi je možda najdraža miniturneja sa Severinom i turneja ‘‘Topstars‘‘ koju sam radila, jer je to bilo za mene bitno iskustvo s obzirom na to da smo nastupali u arenama pred velikim brojem ljudi, što zapravo i sada radim na turneji s Justinom jer nastupamo u arenama. Tako da se ponekad zezam kad me pitaju kako je nastupati pred tolikim brojem ljudi, ja kažem: ‘‘Pa već sam nastupala tako sa Severinom!‘‘ haha. Šalu na stranu, sve poslove koje sam odradila u Hrvatskoj i u Americi, od najmanjih do onih velikih, cijenim od srca i zahvalna sam na svom iskustvu jer sam iz svega nešto naučila.

Postoji li netko s kim biste rado surađivali, a još niste?

- Pa od izvođača sa svjetske scene, rekla bih Pharell, od brendova Adidas, a što se tiče Hrvatske, voljela bih raditi s nekima od naših izvođača, i na TV showovima, kao kreativni direktor ili koreograf, a sada, kako vidim, krenuo je ‘‘Ples sa zvijezdama‘‘, voljela bih biti sudac, možda u nekoj sljedećoj sezoni?

Koliki je zapravo radni vijek plesača? To je ipak fizički naporan posao. I postoji li dobna diskriminacija (posebice u Americi)?

- Da, nažalost, radni vijek postoji, ali nije definiran. Vrlo je individualan i netko će aktivno plesati do svoje 45. a netko do 30. godine. Zavisi u kojemu je stanju tijelo i naravno o izgledu, ako govorimo o komercijalnoj strani plesa. Srećom, ja ne izgledam kao da imam 31 godinu, koliko imam, tako da još uvijek ne moram brinuti da sam za "penziju". U Americi većinom nitko neće pitati niti se brinuti o tome koliko imaš godina, bitno je kako izgledaš (jedino je bitno da si punoljetan za pojedine poslove). No ne smijem zaboraviti spomenuti da nije komercijalan ples jedini koji postoji. U mjuziklima će uvijek postojati neka uloga starije osobe, pa čak i na filmu. Tako da je staž zapravo relativan, ovisno o kojoj branši plesa pričamo. Ali za sve dajem isti savjet, vodite njegu o svom tijelu, ono vam je jedini alat. Što se bolje brinete o njemu, duže će vas služiti!

Planirate li se jednom vratiti u Hrvatsku i podijeliti svoje iskustvo s mladim plesačima?

- Uz Hrvatsku sam još uvijek jako vezana, cijela moja obitelj i bliski prijatelji i K2K je doma. Tako da svake godine bar jednom dođem u posjet. I uvijek obvezno držim plesne radionice ili classeve, ovisno o tome koliko imam vremena i koje je doba godine. Ali jako volim prenositi znanje mladim naraštajima i iako još nemam kristalnu viziju o tome kad ću se vratiti, svakako ću i dalje povremeno dolaziti u Hrvatsku, i raditi s mladim i nadobudnim plesačima i plesačicama. Nemam ništa protiv toga da me nekakav poslovni projekt dovede u Hrvatsku i zapravo mi je velika želja da mogu raditi kao koreograf ili kreativni direktor u Hrvatskoj i uključiti naše mlade plesače u takav projekt.