Vezani članci
INTERVJU: BLANKA MATKOVIĆ
TEMA TJEDNA: KOMEMORACIJE U JASENOVCU I BLEIBURGU (I.)
Početkom siječnja ove godine dr. sc. Goran Hutinec u medijima je obznanio otkriće do sada nepoznate zračne snimke ustaškog logora Jasenovac, što je izazvalo veliko zanimanje javnosti i povjesničara.
Možete li pobliže objasniti o čemu se radi?
- Savezničke zračne snimke okupirane Europe još od sedamdesetih godina 20. stoljeća korištene su u historiografiji kao izvori za istraživanje nacističkih koncentracijskih logora. Hrvatska je ostala na marginama takvih istraživanja, pa sam se nemalo začudio uvidjevši da ti izvori uopće nisu korišteni u istraživanju ustaških logora. Istraživanje savezničkih izvidničkih letova u 1944. i 1945. godini rezultiralo je spoznajom o najmanje 15 letova na kojima su američki i britanski avijatičari snimali prostor Jasenovca i okolice. Snimke nekih letova nisu sačuvane u matičnom arhivu u Edinburghu, nego će biti potrebno nastaviti pretraživati i druge, pogotovo američke vojne arhive. No dosad smo uspjeli naći fotodokumentaciju s tri leta, iz srpnja i listopada 1944. te siječnja 1945. Na tim se snimkama vrlo detaljno vidi ne samo raspored objekata u glavnom logoru (Jasenovac III - ciglana) nego i položaji masovnih grobnica na južnoj obali Save, na Gradini, koja je od 1942. bila glavni centar za masovno ubijanje ustaških zatočenika. To je najvažniji rezultat tog istraživanja, jer se dosad često tvrdilo da su svi posmrtni ostatci na tom prostoru nađeni nakon rata poslijeratne, komunističke žrtve. Fotografije iz 1944. i 1945. na kojima se jasno razabiru mnogobrojne, površinom vrlo velike grobnice demantiraju netočne tvrdnje da ustaše u jasenovačkom logoru uopće nisu provodili masovne likvidacije i da je taj logor bio isključivo radni.
POGUBNI AMATERIZAM
Kakvo je Vaše mišljenje o knjizi "Jasenovac" Ive Goldsteina, ali i o knjizi "Radni logor Jasenovac" Igora Vukića te knjizi "Mit o Jasenovcu" Romana Ljeljaka?
- Budući da sam bio jedan od recenzenata knjige Ive Goldsteina, jasno je da o njoj imam vrlo povoljno mišljenje. Ona čini cjelovito i dosad najbolje historiografsko djelo o jasenovačkom logorskom sustavu. Neprimjereno je u istom odlomku s Goldsteinovom knjigom spominjati djela Igora Vukića, koji sustavno i svjesno prešućuje niz dokumenata i svjedočenja o masovnom ubijanju jer demantiraju njegove tvrdnje o Jasenovcu kao isključivo radnom logoru. Zbog te selektivnosti knjiga "Radni logor Jasenovac" nije znanstveno djelo, iako se Vukić trudi ostaviti takav dojam. Roman Leljak još je gori primjer amaterizma. On nije napisao knjigu, nego samo kratki uvod, na koji se nastavljaju mnogobrojne fotokopije izvornih dokumenata, koje su često vrlo loše kvalitete, odabrane selektivno, a nerijetko opremljene opisima koji su u očitom neskladu sa samim sadržajem dokumenata.
Moram priznati da se čudim svima koji su tu knjigu javno hvalili ili promovirali, jer je očito nisu ni prolistali. Toliko je loša da bi i laik bez ikakvih spoznaja o povijesti jasenovačkog logorskog sustava sasvim lako trebao uočiti sve njezine manjkavosti. No ne treba smetnuti s uma ni činjenicu da sličnog amaterizma o pitanju jasenovačkih zločina ima i izvan Hrvatske. Tu valja istaknuti Gideona Greifa, koji je u posljednje vrijeme stekao velik publicitet u Srbiji, a u nizu intervjua širenjem neutemeljnih tvrdnji o više od 700.000 žrtava Jasenovca pokazao potpuno neznanje o toj problematici.
Dojam je da o Jasenovcu svi pišu i svi sve znaju, no kako razlučiti istinu od laži, činjenice od hipoteza, ideologiju od znanosti, povijesti...?
- Razlučivanje istine od laži u osnovi je vrlo jednostavno, pod uvjetom da se u analizu uloži dovoljno vremena i truda. Pretpostavljam da je to ključan problem - nespremnost modernog čovjeka na udubljivanje u bilo koji problem, odnosno traženje brzih, instant-rješenja, što je još nekako funkcioniralo u vremenima kada se institucionalno znanje i profesionalne znanstvenike cijenilo i uvažavalo kao čuvare "Istine". Danas živimo u svijetu u kojem je sumnja temeljno načelo. To je, naravno, sasvim poželjno svojstvo, no u kombinaciji s površnim ili čak i zlonamjernim pristupom prošlosti ponekad rezultira čak i negiranjem zločina. Problem još više otežavaju moderne tehnologije, koje nude platformu za jednako brzo i učinkovito širenje kako utemeljenih tako i posve neutemeljenih tvrdnji. Jedino rješenje za to je razvijanje vještina kritičkog mišljenja na individualnoj razini.
Imamo s jedne strane komemoraciju u Jasenovcu, a s druge strane komemoraciju u Bleiburgu. Postoje kontroverze i oko jedne i oko druge, kako to objasniti?
- Komemoracije žrtvama masovnih zločina vrlo često prate kontroverze svagdje u svijetu, a ne samo u Hrvatskoj. Ključan je problem politička instrumentalizacija takvih komemoracija, koje su od početnih godina, kada su u njima sudjelovale uglavnom osobe bliske žrtvama ili oni koju su osobno preživjeli nasilje, s prolaskom vremena i na Istoku i na Zapadu sve više pretvarane u sredstvo za afirmaciju trenutno aktualnih političkih ideja. Upravo je u Njemačkoj započeta živahna javna rasprava o potrebi "povratka žrtvama" u komemoriranju žrtvama nacističkog režima, jer se kao znatan problem percipira činjenica da su u takvim prigodama političari preuzeli glavnu ulogu. To je dijelom i rezultat činjenice da malobrojni preživjeli svjedoci tih događaja dolaze do kraja svog biološkog vijeka.
U hrvatskom se slučaju, slično kao i u ostatku Europe u kojem je postojala komunistička vlast, kao poseban problem nameće i uporno bavljenje kompetitivnom martirologijom - pokušajima da se uspoređuje i u vrijednosnom smislu važe težina žrtava ustaškog i komunističkog režima. Mislim da je to pogrešan pristup, jer je žrtve u etičkom smislu nemoguće uspoređivati. Mnogo bi bolji pristup bilo uspoređivanje počinitelja, jer se njih, za razliku od žrtava, smije i može podvrgnuti vrijednosnom sudu, kao što to uostalom svakodnevno čine sudovi u svim demokratskim državama. Zločine ustaškog režima nad Romima i Židovima sve do kraja rata te nad Srbima do sredine 1942. i njemačkih zahtjeva ustaškom režimu da takvu praksu prekine s punim se pravom može označiti genocidom. U isto su vrijeme ustaše počinili i niz zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina nad svojim stvarnim ili percipiranim političkim protivnicima. Komunistički zločini nad njihovim političkim protivnicima tijekom rata i poraća, a osobito masovna ubijanja zarobljenika, ispunjavaju sve preduvjete da ih se označi kao ratni zločin i zločin protiv čovječnosti.Što se tiče Bleiburga, zaseban je problem neumorno pokušavanje rehabilitacije ustaškog režima pod krinkom odavanja počasti žrtvama komunizma. Iz godine u godinu se na Bleiburgu, unatoč upozorenjima i s hrvatske i s austrijske strane, ponavljaju incidenti poput prošlogodišnjih slučajeva korištenja neprimjerenih simbola i pozdrava. Ne ide nam u prilog ni činjenica da je austrijsko pravosuđe na takve pojave reagiralo mnogo odlučnije od hrvatskog u sličnim situacijama. Jedino rješenje problema vidim u nedvosmislenom odvajanju komemoracije žrtvama od mjesta koje u simboličnom smislu utjelovljuje kraj četverogodišnje ustaške vladavine. Mislim da bi u današnjem trenutku bilo primjerenije takvu komemoraciju organizirati na lokacijama masovnih smaknuća zarobljenika umjesto u Bleiburgu. Većina kolona koje su se u svibnju povlačile prema austrijskoj granici ionako nije nikada stigla do nje, nego je zarobljena na jugoslavenskom teritoriju.
Koliko se i zašto na Jasenovac i na Bleiburg više gleda kroz ideološke opcije, a manje kroz povijesnu, stručnu i znanstvenu analizu?
- Dijelom je riječ o intelektualnoj lijenosti, a dobrim dijelom i posljedici identifikacije s ideologijom, ili s onim što se često iz današnje perspektive pogrešno percipira kao ideologija počinitelja zločina. Mnogi misle da je rasprava o ustaškim zločinima zbog činjenice da su oni bili Hrvati na neki način ponižavanje Hrvata i Hrvatske.
Drugi pak raspravu o komunističkim zločinima tretiraju kao izdaju načela socijalne jednakosti i drugih ideja koje je afirmirao komunistički pokret. Često imam dojam da se mnogi zagriženi sudionici takvih rasprava pretjerano identificiraju s ljudima i ideologijama davno prošlih vremena. Možda će sve veća umreženost modernog svijeta, i činjenica da o zbivanjima na našem prostoru u Drugom svjetskom ratu istražuje i piše sve više stranih povjesničara, neopterećenih našim ideološkim prijeporima, potaknuti i hrvatsko društvo da se prošlošću bavi s manje ideologije a s više obzira prema žrtvama.
EMOCIONALNI NABOJ
Dojam je da se u oba slučaja zlouporabljuju žrtve, da su Drugi svjetski rat i komunističko poraće prošlost koja opterećuje i sadašnjost i budućnost. Kako to komentirate?
- Prošlost će biti kamen spoticanja onoliko koliko sami danas odaberemo da je takvom učinimo. Svi mi danas možemo u bilo kojem trenutku svjesno odlučiti prevladati traume iz prošlosti. Iskustvo drugih zemalja pokazuje da to nije lagan put, ali i da je uspješan isključivo ako je temeljen ne samo na preispitivanju struktura nego i odnosa prema pojedincu, i kao žrtvi i kao počinitelju. U hrvatskoj se javnosti danas vrlo rijetko mogu uočiti takvi primjeri, a žrtve se najčešće reducira na brojke. Čak se i izrazi poput "Jasenovac" ili "Bleiburg" najčešće koriste kao zbirni pojmovi, iako sami po sebi uopće ne objašnjavaju u cijelosti ono što se dogodilo u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu i u poraću. Iako je Jasenovac po broju žrtava bio najveće mjesto stradanja žrtava ustaškog režima, to nije ni izbliza cijela priča o ustaškom teroru i genocidu.
Ne samo što je provođen i na drugim mjestima, ponekad i izvan NDH u suradnji s nacistima, nego je počeo i prije osnutka jasenovačkih logora. Slično tome, ni Bleiburg nije početak komunističkih progona neistomišljenika, a povrh toga po broju ubijenih nije ni izbliza usporediv s Teznom, Hudom jamom ili Kočevskim rogom. Prvi korak u etičnijem pristupu tim problemima mogla bi biti spoznaja da jedna riječ, bez obzira na emocionalni naboj koji nosi, ili učestalost svoje primjene u javnosti, ne može sama po sebi objasniti razmjere i težinu tragedije koja se tom riječju označava. Suočavanje s prošlošću, i s Jasenovcem i s Bleiburgom, zahtijeva ne samo emotivni angažman, kojeg danas u Hrvatskoj nimalo ne manjka, nego još više i racionalni napor. Na tom smo polju, nažalost, još uvijek deficitarni.
(D.J.)
Žrtve se najčešće reducira na brojke. Čak se i izrazi poput “Jasenovac” ili “Bleiburg” najčešće koriste kao zbirni pojmovi...