Krajem prošle godine upravo na ovim stranicama recenzirao sam knjigu Pavla Pavličića "Pohvala starosti", u izdanju Mozaik knjige, i, ako me sjećanje ne vara, recenziju sam završio mudrom konstatacijom samoga pisca, koji duboko vjeruje da "starost ima neke prednosti, neke lijepe strane, u najmanju ruku da se u vezi s njom možemo mnogim stvarima nasmijati".

A da je ta konstatacija i više nego točna, na najbolji mogući način potvrdit će nam već i površno čitanje nove knjige Hendrika Groena "Novi tajni dnevnik Hendrika Groena, 85. godina - do kraja života" (Mozaik knjiga, 2018.), koji je već napisao jedan tajni dnevnik, i to kada je imao "samo" 83 i pol godine. Ovaj, novi, tajni dnevnik piše u nešto zrelijoj dobi, u 85. godini! A da opisi starosti uistinu mogu djelovati terapeutski, potvrđuje nam i jedna od mnogobrojnih pozitivnih recenzija ovoga romana, u kojoj doslovno piše: "Hendrik Groen je kralj. Moja majka (78) je dementna. Više ne čita ni novine ni časopise, a samo joj još fotoalbumi mogu zaokupiti pozornost dulje od pet minuta. Hendrika Groena čita najmanje pola sata i usto se glasno smije" (Kluun).

Mislim da je reakcija smijehom na bilo koji tekst jedan od najšarmantnijih komplimenata koje pisac može dobiti. Uopće nije mala stvar kada pisac uspije izazvati ugodu kod onih koji ga čitaju. A takvo što Hendriku Groenu doista polazi za rukom: "Možda sam to već jednom rekao, ali Bog i ja smo se dogovorili da se nećemo ometati. A Bog koji obećava sedamdeset i dvije djevice kao nagradu za ne znam što, izgleda mi kao jedan od najglupljih bogova. Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga što bi pravi muškarac za nekoliko mjeseci potrošio sve djevice. A koja je zapravo nagrada za te žene?" piše Groen (str. 13); ili "Moram reći da Franjo (misli se na papu Franju, nap. Z.K.) uživa moju naklonost, samim time što vozi bijeli Renault 4 iz 1984."(str. 11); ili odlomak koji se odnosi na uporabu pirotehničkih sredstava u staračkom domu: "Unatoč peticiji stanara, naša ravnateljica, gospođa Stelwagen, nije poduzela ništa da se zabrani upotreba pirotehničkih sredstava oko našega doma. Na kratkoj obavijesti na oglasnoj ploči pisalo je da to trenutačno ne smatra ‘oportunim‘. Neki stanari su se složili s tim, osobito oni koji ne znaju što znači oportuno", zapisuje Groen na str. 5.

Takvi se primjeri mogu naći na gotovo svakoj stranici ovoga dnevnika, koji je uistinu pisan domišljato. Autor se, uistinu, referira na sve one životne probleme koji muče stare ljude, od nemogućnosti kretanja, pomanjkanja elementarnih fizičkih i psihičkih sposobnosti, činjenice blizine smrti, osjećaja da su teret bližnjima, razmišljanjima o eutanaziji, ili o nekim lijekovima koji bi njihove bolesti trebali učiniti podnošljivijima, o propitivanju vlastitih života, uopće o smislu življenja, o svakodnevnim ritualima, od kojih neki izazivaju dodatnu radost u njihovim životima, do komentiranja domaće i svjetske politike… I kao što su već neki recenzenti naglasili, Groen piše iznimno duhovito, a opet dirljivo (Het Parool).

Naravno da taj svijet, svijet starih ljudi, nije idiličan, jer posvema su realne i one situacije u kojima djeca, na sve moguće i nemoguće načine, izbjegavaju redovito posjećivati svoje roditelje. Evo što piše Groen:

"Već neko vrijeme nismo bili posjetiti mojega oca.

- Ma bili smo prije tri tjedna.

- Sljedeći tjedan, na Dan očeva, opet ne možemo, pa ipak idem svratiti danas. Ideš sa mnom?

- Baš moram?

- Hajde, nećemo dugo ostati.

Tako si zamišljam razgovor koji se vodi kod kuće prije posjeta roditeljima u staračkom domu. Ali ne zamjeram to sinovima i kćerima. Stari očevi i majke iskorištavaju posjet da svojoj djeci iznesu dugačak popis duševnih i tjelesnih poteškoća" (str. 176).

I kao što smo već u "Pohvali starosti" P. Pavličića mogli pročitati, u toj svojevrsnoj teorijskoj hrestomatiji starosti, ovdje se još jednom potvrđuje - nema potrebe da se bojimo procesa starenja, same starosti, jer od nje nije moguće pobjeći. Konačno, i ta životna dob, uostalom kao i svaka druga, na svoj je način šarmantna. Samo taj šarm treba prepoznati, treba mu se znalački prepustiti i onda je moguće i u tim godinama uživati. Baš poput djeteta!

Jer "ako nemate brižnu djecu koja će svog starog oca i majku pozvati kući na Božić, onda vam je ipak bolje u domu za starije. Osobito ako ste član kluba ‘Starci, a ne mrtvaci‘", piše na 373. stranici. U tom je slučaju moguće 31. prosinca 2015. u svoj dnevnik zapisati i sljedeće rečenice: "Većinu 2015. godine (u toj je godini autor vodio taj svoj novi tajni dnevnik) bio sam dobre volje (…). Geert je krišom na balkon Rije i Antoinea stavio petardu stonogu, a šampanjac se hladi. Graeme je osmislio kviz. Okkie će nas naučiti jedan turski ples. U pola noći ćemo se nespretno i pomalo pripito zagrliti, ali od srca. Nova godina koju ćemo opet sami morati preživjeti, Groen. Život nema pomoćne kotačiće. Diši punim plućima. Do kraja života", nastavlje Groen na 378. stranici.

Sve u svemu, i sukladno sa svim pročitanim, knjiga Hendrika Groena apsolutno je preporučljivo štivo ne samo za stare nego i za mlade, ili bar one stare koji se osjećaju mladima, zapravo za sve generacije koje drže do sebe i misle da "doživjeti stotu" i nije loša opcija. Sjajan dnevnik koji, ako je vjerovati NCR Handelsbladu, čitaju svi!

Ili kako to stoji na portalu Trouw: "Hendrikovi ironični komentari na male i velike životne nedaće zabavni su već samo i zbog toga što daju uvid u okruženje koje se ne opisuje uvijek iz prve ruke."