TvObzor
MATEA MARUŠIĆ

U ulogu često unesem svoju intimu, nešto što me tišti, ali publika nikad ne zna što
Objavljeno 5. travnja, 2019.
Nije mi cilj samo se probiti pa ponekad mislim da sam u krivo vrijeme rođena. Više bih voljela biti priznata, nego poznata.

Iako joj je tek 25 godina, Osječanka Matea Marušić ostvarila je mnogo toga o čemu drugi samo mogu sanjati. Nakon diplome Akademije scenskih umjetnosti Sarajevo, dobila je angažman u vinkovačkom Gradskom kazalištu "Joza Ivakić". U dvije je godine ostvarila zapažene uloge, koje su ju dovele pod povećalo struke i publike, a jedna joj je donijela i nominaciju za Nagradu hrvatskoga glumišta.

Tako mnogo u tako malo staža i života.

- Osjećam se kao da sam još studentica, jer me još drži akademska energija, koju starije kolege zovu nadobudna akademska faza. Ne znam kada će me to pustiti, puna sam elana, života, želje da radimo dobre stvari i vratimo publiku klasicima. U tom uživam, to volim i mislim da svi glumci teže tomu i da se u tom najviše afirmiraju. Možda je malo i stvar prestiža - igrati klasike.

Sad si navukla na sebe gnjev živih hrvatskih dramatičara.

- Nije mi to bila namjera, treba balansirati želimo li imati publiku, samo želim reći da se zapostavljaju klasici. Želim se okušati u što više žanrova i žao mi je da u navali suvremenih, kvalitetnih tekstova prođu brojne sezone bez ijednog klasika. Mislim da se tu glumac najviše oblikuje i pronađe svoj stil, a ako me prozivaju, ne dam se.

Bojim se pred svaki novi projekt
Miljenica si Fortune, u dvije si godine već omastila brk u klasiku.

- Staklena menažerija prijedlog je kolege Vladimira Andrića i moj. Lauru sam negdje duboko čuvala u sebi, željela sam ju raditi još na akademiji, ali se ispostavilo da je sada to bila prava prilika.

Nisi se uplašila te velike role?

- Jesam, kao što se bojim pred svaki novi projekt zbog odgovornosti. Svjesna sam koliko je Laura slojevit lik i nisam ju htjela prikazati samo kao još jednu introvertnu djevojku.

Koliko si sebe intimno utkala u Loru? Slučajno ili namjerno.

- Tu se vidi vještina koja traži da se pustimo i da nas nije sramota. Ja sam u toj ulozi podijelila nešto što me tišti, ali publika nikada ne će znati što. Meni se to vrati kao jedna vrsta ispovijesti, što je poprilično neprirodno budući da smo tako izloženi pred kolegama, publikom, no baš u tom trenutku očituje se veličina pisaca i ispisanih likova koji nas upravo tada obrane, zaštite i vrate na pravi put. Zato i studiramo. Profesori nas uče da uvijek ostavimo malo odškrinuta vrata kako bismo znali kamo se vratiti, tj. distanci od uloge.

Sanjaš li i biti princeza koja u svjetlucavoj haljini traži svog princa?

- To je tako ako gledam na fabulu, no s druge strane igrati za djecu nije nimalo jednostavno. Često moje kolege i ja pomislimo: pa jesmo li zbog toga studirali, ali u predstavama za djecu glumac se spusti malo na zemlju, zaviri u sebe. Djecu ne možeš prevariti i podvaliti im. Ako im je dosadno, ne će pratiti predstavu, zijevat će, meškoljiti se. Nama je to opomena.

Čujete li ih kada dobacuju?

- Uvijek ih čujemo, ponekad odreagiramo i damo im na važnosti.

Svaki dan iz Osijeka putuješ za Vinkovce. Zadnjih mjeseci ni kofere ne raspakiravaš?

- Rad u malom kazalištu ima svojih lijepih, ali i izazovnih trenutaka. Svjesni smo da naše predstave ne možemo u naše kazalištu igrati mnogo puta jer nemamo tako brojnu publiku pa su nam izlaz gostovanja. U zadnje su nam se vrijeme zaredala gostovanja. Vrzino kolo u Beču na naše je iznenađenje prošlo jako uspješno. Nakon dan-dva odmora, uslijedili su Sisak i Požega, nekoliko Crvenkapica u Osijeku. Osjećajući pozitivni umor svejedno sam zahvalna takvim iskustvima.

Zašto ste iznenađeni bečkim uspjehom?

- Nisu me iznenadile reakcije, nego brojnost publike. Često sam u Beču, znam da tamo ima puno naših ljudi, ali sam ipak mislila da je predstava lokalna, slavonska, a tamo su ljudi iz cijele bivše Jugoslavije. Nakon predstave publika je htjela pričati s nama, ponekad i samo da čuju svoj materinski jezik.

Možda ste se vi ipak malo podcijenili glede Vrzinog kola?!

- Možda, ali bolje tako pa se pozitivno iznenaditi. Ipak smo mi malo kazalište.

No vaš ravnatelj ima velike snove i planove.

- Naš ravnatelj, ali i uspješni producent Gospodin Rečić neumorno i kvalitetnim radom afirmira naše kazalište. Događaju se velike stvari za mene kao mladu glumicu, svi smo kazalište počeli ozbiljno doživljavati kao naš hram i utočište. Zbog toga sam zahvalna cijelom, vrlo posvećenom kolektivu.

Film mi je veliki izazov
Ne znam čiji je to san, ali tebe očekuje Strindbergova Gospođica Julija.

- Na jesen nas prvo čeka Kolodvor (Štajga) Ivane Šojat, u režiji Jasmina Novljakovića, čemu se jako veselim, a potom u koprodukciji s HNK-om u Osijeku snažan i slojevit glumački tekst, Gospođica Julija u režiji Aide Bukvić, u kojoj će mi partneri biti Petra B. Blašković i Vladimir Tintor. Već sama pomisao izaziva mi blagu tremu jer zaista djeluje uzvišeno igrati s tako afirmiranim glumcima.

Vidiš da te Fortuna sluša.

- Svu energiju usmjeravam na to. (SMIJEH) Gospođica Julija bio je moj diplomski, jako volim taj tekst. Diplomsku predstavu imam snimljenu, ali ju nekako ne želim uopće gledati jer sada u sebi osjećam jednu puno smireniju i providniju scensku, ali i privatnu zrelost.

Što još nisi probala, a misliš da bi trebala, realno ostvarive izazove?

- Film mi je veliki izazov. Mladom glumcu danas to nije lako, no rado bih se upustila u neku veliku rolu. Bilo je audicija, poziva za dvije serije i to glavne uloge, ali trenutak nije bio pravi jer smo u kazalištu radili Staklenu menažeriju. Znam da je to bila dobra prilika, ali bit će ih još.

Je li mjuzikl nešto u čemu bi se okušala? Kako ti ide pjevanje?

- Idem na sate pjevanja i moja je učiteljica jako zadovoljna. Rado bih se okušala u mjuziklu, posebice nekom poput Cabareta ili Chicaga.

Uvijek znaš što želiš?

- Za sada mi uspijeva. No, bude izazova kada trebam odvagnuti što je za mene bolje, ne bude naravno baš sve kako si zamislim. Vjerujem da će mi se ta strasna želja i volja možda obiti o glavu, ali za sada ju držim pod kontrolom.

Poznati glumački mazohizam
Oko tebe uglavnom frcaju iskre.

- To treba pitati moje kolege, meni je dobro. (SMIJEH)

Kako trošiš slobodno vrijeme?

- Za sada ga nemam previše. Priuštila sam si pjevanje s kojim sam se zaista oduvijek željela uhvatiti u koštac, odem ponekad u teretanu kako bih što uspješnije išla u korak s našim glumačkim tempom. Čitam, svjesno radim na sebi koliko znam, to je za glumca valjda jedino bitno.

Sve osim hrvatskih dramatičara?

- Nije istina. No, ipak najviše čitam ono što će mi u poslu koristiti, pa tako i hrvatske dramatičare. Sad sam se malo ‘vratila‘ Čehovu. Kada i uhvatim malo pravog slobodnog vremena, žao mi je ništa ne raditi. Valjda je to glumački mazohizam.

Jesi li nemilosrdna prema sebi?

- Gluma nemilosrdno uzima i morate se dati. Na akademiji su nas učili da je zahvalna umjetnost, koja ti vrati koliko radiš ili ne, sve više osjećam kako je to istina. Za sada uživam u tim plodovima koje mi vraća i dobro mi je. Ne osjećam taj rad kao pritisak.

Jesi li spremna nositi se sa slavom?

- Ne težim tomu. Svjesna sam vrlo opasnih zamki koje slava krije. Društvo mi je glumačko i izmjenjujemo iskustva. Nije mi cilj samo se probiti pa ponekad mislim da sam u krivo vrijeme rođena. Više bih voljela biti priznata, nego poznata, da moj rad bude kvalitetan koliko ja to mogu.

Rodila si se 50 godina prekasno?

- Moguće. Mom karakteru, a mislim ni glumačkoj umjetnosti ne odgovara to nemilosrdno štancanje, jer u srži uništava i devalvira glumu. Što se danas sve servira pod glumu, gotovo me zaboli. Sretna sam kada u gledalištu vidim mlade i spoznam da nije sve tako crno, da ima publike kojoj mi još mnogo toga možemo ponuditi.

Razgovarala: Narcisa VEKIĆ
INTERVJU
Film mi je veliki izazov, a mladom glumcu danas to nije lako, no rado bih se upustila u neku veliku rolu
GOLOTINJA NIJE PROBLEM
U svibnju Boeing Boeing gostuje u Kerempuhu u Zagrebu. Imali ste vatrenu najavu - u Playboyu. Kako si reagirala i što si očekivala kad su te nazvali?- Ja sam znala svoje granice i zanimalo me što oni žele. Oni su i htjeli najavu u kostimu iz predstave. Pristala sam jer je to promocija predstave, kazališta i mene i shvatila sam to kao glumački zadatak. Dalje od toga ne bih išla.

Skinula si se u Staklenoj menažeriji. - Na to ne gledam tako, valjda su me to naučili na akademiji. Dok je golotinja opravdana, što po mom i mišljenju svih kolega i redatelja kojemu sam neizmjerno vjerovala ovdje jest bilo, pristajem. Kada vidim da to postaje samo sebi svrhom, a mislim da to znam procijeniti, reći ću ne. Nije problem golotinja ni sram, nego nešto što graniči s neukusom i meni je neugodno, a publika u takvom stanju uvijek osjeti glumca. U ovom slučaju to je bilo potrebno Lauri.
Možda ste propustili...

NAJOPUŠTENIJI FESTIVAL NA OVOJ STRANI PLANETA OD 11. DO 14. SRPNJA 2019. U DVORCU VELIKI TABOR

17. Tabor Film Festival najavio prve filmske goste i glazbena imena

NATJECANJE STUDENTSKOG FILMA 29. ANIMAFESTA

Duhovita distopija i ljubavni apsurdi