Jedan od istaknutijih protagonista izložbe "Arheologija otpora. Otkrivanje zbirki kulturne opozicije u socijalističkoj Hrvatskoj", koja je nakon Zagreba gostovala u Državnom arhivu u Osijeku, danas je već zaboravljeni publicist, povjesničar i književni kritičar Zvonimir Kulundžić (1911. - 1994.)

Ovaj rođeni Osječanin samosvojne osobnosti i nesvakidašnje kulturne misije ostavio je iza sebe bogati opus, ali i kontroverze zbog kojih je često upadao u sukobe sa znanstvenim, kulturnim i političkim establišmentom socijalističke Jugoslavije, koju je kao pripadnik agitpropa Druge proleterske divizije i sam doveo na vlast. Upravo mu je ta činjenica i pomagala da ne bude zatvaran i proganjan, ali ne i da ne bude praćen, prisluškivan i ignoriran od strane režima i njegovih transmisija u kulturi i izdavaštvu. Njegova je rodbina u Osijeku bila posrednim svjedokom da je Udba pratila Kulundžića tijekom posjeta Osijeku. Bojkot režimskih nakladnika uspješno je premošćivao ustrajnim objavljivanjem samizdata. Kulundžić je prijateljevao s brojnim uglednicima hrvatske kulture toga vremena, uključujući i Miroslava Krležu. Kulundžićeva nećakinja Zlata Barth, koja je često posjećivala svog ujaka u Zagrebu, sjeća se svog kratkog razgovora s Krležom i njegova upita njoj kao malenoj djevojčici što čita. No ti ga kontakti nisu sprječavali da se nakon Krležine smrti uhvati dviju kontroverzi iz života velikog književnika, a to je Krležin odnos prema religioznosti i činjenica tko je bio njegov stvarni otac. Postavka da je Krleža bio nezakoniti sin kaptolskog kanonika poprilično je uzbudila krležodule koji ju nisu nikada htjeli prihvatili. Književni će povjesničar Slobodan Prosperov Novak to Kulundžićevo otkriće, objavljeno u knjizi "Tajne i kompleksi Miroslava Krleže" iz 1988., nazvati izmišljotinom. Slično će stajalište prema Kulundžiću zauzeti i trust mozgova hrvatske povijesne znanosti krajem 60-ih, koji će nijekati njegovu postavku da je prva hrvatska tiskana knjiga, glasoviti glagoljski "Misal po zakonu rimskoga dvora" iz 1483., zapravo tiskana u ličkom burgu Kosinju. Taj će sukob Kulundžića stajati izopćenja, a on će se u polemičkoj maniri sa svojim protivnicima obračunati u knjizi "Tragedija hrvatske historiografije" tiskanoj u Osijeku 1970. Njegova teza o tzv. hrvatskoj šutnji i njezinoj pogubnoj štetnosti postat će očita široj javnosti tek 15 godina kasnije, što Kulundžića prikazuje kao proroka i glasa vapijućeg u pustinji. Ipak, Kulundžićev najveći doprinos hrvatskoj znanosti i kulturi jest njegova bibliološka studija "Knjiga o knjizi", koja je jedno vrijeme bila i sveučilišni udžbenik. U historiografskoj literaturi često je citirana njegova knjiga "Politika i korupcija u kraljevskoj Jugoslaviji", koja se bavi Našičkom aferom i drugim korupcijskim skandalima vezanima uz karađorđevićevski dvor. Zapažene su i njegove knjige o Stjepanu Radiću.

Kulundžić je bio poseban, kao i njegova šira obitelj. Otac Ferdinand Stražimir Kulundžić bio je osječki pravaški političar i književnik, sestra Nada Štark narodni heroj, a nećak dr. sc. Hrvoje Šošić jedan od najistaknutijih sudionika Hrvatskog proljeća. D. Celing