Nakon 1305 dana, ili tri i pol godine, završio je trenerski opus Zorana Zekića na klupi NK Osijek. Burno je to bilo razdoblje, u kojim su se smjenivali sreća, uspjesi, napetosti i nezadovoljstva. No Zekića ćemo pamtiti kao trenera koji je ostavio iznimno dubok trag u Gradskom vrtu i s kojim je Osijek otvorio novo poglavlje svoje povijesti.

Na kraju je otišao "na stražnja vrata", jer je trenerska sudbina najčešće gruba, ali Zekić je apsolutno svojim radom i rezultatima koje je postigao u Osijeku zaslužio velik respekt. Ostat će nejasno zbog čega je od samog početka imao žestoku opoziciju u dijelu publike, jer vodio je bijelo-plave u njihovim najtežim trenutcima, uspio je transformirati momčad od one koja se bori za opstanak do toga da je sposobna izbaciti i europskog velikana kakav je PSV, i sve to u samo dvije godine. Na kraju je platio ceh zbog prve duže serije slabijih rezultata, jer s trenerima to u nogometu najčešće tako ide. Predsjednik Ivan Meštrović znao je poručivati "želim da Zekić postane Osijekov Alex Ferguson", no takve je stvari uvijek lakše reći negoli ih provesti u djelo. Posljednjih mjesec dana njegova mandata stvorila se strašna psihoza. Osijek nije izgledao bajno, ali odgovornost za takvu sliku ne može se baciti samo na Zekićeva leđa. Puno je bilo čimbenika koji mu nisu išli u prilog.

Nogomet je sport u kojem se stare zasluge ne valoriziraju uvijek na pravi način. Prebrzo se i neopravdano zaboravilo koliko je toga dobrog Zekić napravio u Gradskom vrtu. Došao je 1. rujna 2015., a na kormilu je naslijedio Dražena Beseka, iza kojeg je bila grozna serija od četiri poraza i razlike poogodaka 0:12. U to je vrijeme NK Osijek doslovce "bio na klocnama". Trajala je borba ne samo za prvoligaški status nego i za opstojnost. Ogromni dugovi gušili su klub, igrački je kadar bio devastiran i rijetko koji bi se trener odlučio upustiti u tako opasnu avanturu. No Zekić je dijete ovog grada i, kada mu je ponuđen posao, odvažno je rekao "da". Kada je krenuo na taj put, teško da je i sam vjerovao kako će na njemu postati - pobjednik. Na kraju je uspio. U toj sezoni Osijek je opstanak izborio već pet-šest kola prije kraja, što je bilo osvježenje u odnosu prema prethodnim dvjema sezonama, kada bi se to događalo tek u posljednjoj utakmici sezone. No te zime, 2016., dogodila se i najveća prekretnica za klub. NK Osijek dobio je nove suvlasnike, financijski se stablizirao i mogla je početi nova era. Zekić je spremno odgovorio na taj izazov. Sezona 2016./17. bila je i najuspješnija tijekom njegove tri i pol godine angažmana. Na krilima vala pozitivne atmosfere bijelo-plavi su nizali rekorde na terenu, ali su imali nesreću da je tada Rijeka bila iznimno snažna i osvojila titulu, a Dinamo je još uvijek bio svijet za sebe. Ipak, te jeseni Zekić je u Maksimiru vodio Osijek do prve pobjede nakon 16 godina, dugo su bijelo-plavi bili u borbi za treće mjesto, ali su završili četvrti, što je bilo dovoljno za pojavljivanje na europskoj sceni nakon pet godina.

I baš je taj prvi europski iskorak najljepše razdoblje Zekićeva rada. Padali su redom Santa Coloma, Luzern i PSV u kvalifiakcijama za Europsku ligu. Eliminacija slavnog nizozemskog kluba snažno je odjeknula u Europi, a Zekića dovela na prag besmrtnosti, jer to su definitivno bile najveće pobjede bijelo-plavih od hrvatskog osamostaljenja. Jedna lopta, jedan promašaj dijelili su Osječane ljeta 2017. od plasmana u skupine Europske lige, što bi bio čudesan uspjeh. No sreća se nasmiješila bečkoj Austriji, a ne Zekiću i njegovim nogometašima. I to kao da je bila prekretnica. U sljedeće dvije sezone očekivao se iskorak u HNL-u, koji se nije dogodio. Međutim, u međuvremenu su pod Zekićem igrači napredovali, a NK Osijek prošlog je ljeta i ove zime to odlučio unovčiti. Prodani su igrači koji su činili kostur momčadi, što je dugoročno moralo ostaviti traga. Baš u trećoj godini ciklusa, kada je iskorak bio blizu. Jesenas je izgledalo kako se te odlaske ipak uspjelo nadomjestiti, ali potvrda nije stilga i u proljeće. Puno je tu bilo stvari na koje Zekić nije mogao utjecati, poput ozljeda, pa iščekivanja debija igrača koji su bili pojačanja (Kleinheisler), pa Osijek jednostavno nije izgledao dobro. I na kraju je Zekić ostao bez svog najvećeg sna.

- Sanjam dan kada ću pred "Istokom" podignuti osvojeni trofej - znao je reći.

Ovaj put priliku nije dočekao, ali treba otići uzdignute glave i s dužnim poštovanjem jer iza sebe je ostavio brojne rekorde i puno toga čega ćemo se rado prisjećati. A trofej? Možda u nekom budućem mandatu na klupi bijelo-plavih. Sada mu možemo samo poželjeti svu sreću u daljnjem životu i radu...