Jadranka Polović: Američki povratak na Balkan velik je problem i za regiju i za EU
Vezani članci
TEMA TJEDNA: SIGURNOST U REGIJI - HRVATSKA I SUSJEDI (I.)
INTERVJU: GORDAN AKRAP
Međunarodna zajednica snosi velik dio odgovornosti za stanje u regiji. Tijekom i nakon postjugoslavenskih ratova SAD je stabilizirao prostor bivše Jugoslavije vrlo kompleksnim instrumentarijem, koji je kombinirao aktivni diplomatski, ali i vojni pristup, čime je uspostavio novu geopolitičku konfiguraciju regije. Zbog iznimne složenosti etničkih, religijskih te susjedskih odnosa, ali i premrežavanja regije novim izazovima europska perspektiva činila se jedinim izglednim rješenjem, stoga je strateško vodstvo prepušteno Europskoj uniji - kaže dr. sc. Jadranka Polović, s Međunarodnog sveučilišta Libertas, te dodaje:
- Međutim, nakon gotovo tri desetljeća upravljanja i primjene različitih koncepata i strategija, sasvim je vidljivo da je politika istočnog proširenja Europske unije na zapadni Balkan bila izrazito neuspješna. Zaostavština primijenjenih zapadnih politika na regiju krajnje je siromaštvo, iznimna nezaposlenost i masovno iseljavanje, propast javnih politika i kontinuirano gospodarsko urušavanje, kao i ponovno "aktiviranje" postojećih kriznih žarišta: Bosne i Hercegovine, Kosova i Makedonije. Budući da slabe države regije tijekom vremena nisu uspjele uspostaviti funkcionalne institucionalne mehanizme zajedničke diplomatske, političke, sigurnosne, pa ni gospodarske suradnje, zapadni Balkan u danas turbulentnoj Europi opstaje tek kao geopolitički objekt ili laboratorij u kojem brojni međunarodni akteri iskušavaju (ne)provjerene recepture stabilizacije, institucionalne transformacije i modernizacije regije. U protekla dva desetljeća neke su države regije postale izložene procesu dezintegracije (Srbija, Makedonija), druge procesu integracije (Albanija, Kosovo), za Bosnu i Hercegovinu uspostavljen je status quo u očekivanju konačnog rješenja.
Što se događa sa američkim utjecajem u regiji?
- Kako Europska unija očito nije bila sposobna osigurati američke i europske geostrateške interese, Washington je pokrenuo agendu velikog povratka na Balkan. Ona će imati velike posljedice i za regiju i za Europsku uniju. Dok se Bruxelles oslanja(o) na meku moć (soft power), Washington, potpomognut Velikom Britanijom, primjenjuje mnogo grublji način realizacije svojih ciljeva, što bi na jugoistoku Europe moglo izazvati niz kauzalno povezanih sukoba, možda čak i oružanih. Iz svega postoji vjerojatnost stvaranja kontroliranog kaosa, koji će američka politika nastojati riješiti u skladu sa svojim temeljnim interesima, a oni su u regiji strateški. Naime, SAD je svjestan da slabljenje utjecaja EU-a na zemlje zapadnog Balkana može biti iskorišteno od Rusije i Kine za jačanje njihova geopolitičkog i geoekonomskog utjecaja u regiji.
Kako komentirate izjave Dragana Mektića?
- Napetosti u odnosima Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine eskaliraju još od posljednjih, listopadskih, parlamentarnih izbora, na kojima je Željko Komšić izabran (glasovima Bošnjaka) za člana Predsjedništva BiH, što je znatno pridonijelo usložnjavanju političkih prilika u susjednoj državi. Početak gradnje Pelješkog mosta bio je razlog da bošnjačke vlasti optuže Hrvatsku da Bosni i Hercegovini uskraćuje pristup otvorenom moru (prema Konvenciji UN-a o pravu pristupa otvorenom moru (UNCLOS). Nije nevažno napomenuti da je Pelješki most prvi projekt novog puta svile ili kineske inicijative "Pojas i put" (Belt and Road) u Hrvatskoj te da kao takav nimalo nije sjeo SAD-u, koji na kineske investicije u regiji gleda vrlo sumnjičavo. I, konačno, posljednji incident u nizu - špijunska afera prema kojoj su hrvatske obavještajne agencije provodile tajnu false flag operaciju u BiH čiji je cilj bio, prema tvrdnjama ministra sigurnosti Dragana Mektića, "predstaviti BiH kao utočište terorista" - zasigurno je bitno narušio odnose Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Iako je Hrvatska odbacila te optužbe kao "potpuno besmislene, koje ne zaslužuju ni komentar", a bošnjačke vlasti i dalje ustraju na njima, činjenica je da hrvatska javnost ne raspolaže stvarnim podatcima o sigurnosnom stanju na području Bosne i Hercegovine, osobito u kontekstu sloma tzv. Islamske države (ID) u Siriji i povratka radikalnih islamista. Statistički podatci koje je objavio Centar za globalnu sigurnost (New York) za zaključno 2017. godinu zapravo upućuju na brojku o 900 članova ID sa zapadnog Balkana (Kosovo - 317; BiH - 248; Makedonija - 140; Albanija - 90;), što je samo naizgled znatno manje u usporedbi sa zemljama zapadne Europe, ali nikako ako se uzme u obzir omjer broja stanovnika i građana koji su se priključili DAESH-u. Sasvim je sigurno da susjedna država, kao i ostale države regije, za Hrvatsku i dalje ostaje sigurnosni izazov, a odgovor na pitanje što s povratnicima stvara glavobolju svim zapadnoeuropskim državama koje su svjesne činjenice da su pred vrlo ozbiljnim, teško razrješivim, pravnim, sigurnosnim i etičkim problemom.
Govori se i o tzv. balkanskom proljeću, što EU stavlja pred nove izazove, a situaciju pozorno prate i SAD i Rusija. Prijeti li regiji dodatna destabilizacija?
- Demonstracija nezadovoljstva protiv vlada zemalja regije nezaustavljivo se širi. Građani prosvjeduju ne samo u Srbiji nego i u Albaniji, Crnoj Gori, nešto prije i u Republici Srpskoj. Već odavno to čine i Makedonci, koji gandijevskim otporom nisu uspjeli zaustaviti promjenu imena svoje zemlje. Pritom je važan i kontekst suprotstavljenih interesa SAD-a, NATO-a i EU-a (osobito moćnih članica) koji održavaju na vlasti marionetske, protunarodne režime ogrezle u korupciji i kriminalu i građana koji traže poštovanje izbornih procedura, demokratskih načela, slobodu misli i govora, dakle drukčiju vrstu politike, koja nudi mogućnost dostojanstvenog života. Ipak, prosvjednički aktivizam nesumnjivo ima svoje izvanjske "sponzore" koji neumorno rade na destabilizaciji prilika u regiji.
Kako vidimo, Europska se unija našla pred novim izazovom - mogućim "balkanskim proljećem", koje postojeću strukturnu krizu integracije, svakako, pojačava. Trenutno je najosjetljivije pitanje u regiji finalizacija sporazuma između Srbije i Kosova, zbog čega su srpski i kosovski predsjednici, Aleksandar Vučić i Hashim Tachi, već tijekom jeseni 2018. promovirali ideju o razgraničenju Srba i Albanaca, ideju o razmjeni teritorija ili "korekciji granica". Promjena granica izuzetno je zapaljivo pitanje, međutim ispod te agende odvija se prava bitka moćnih svjetskih korporacija oko eksploatacije i upravljanja kosovskim rudnicima i ogromnim hidropotencijalom. Kosovo raspolaže velikim zalihama lignita, ali i olova, cinka, srebra, nikla, mangana, molibdena i bora, pa se stoga na Kosovu vodi borba za 1000 milijardi dolara rudnog blaga. U pripremi je još jedan u nizu planova o konačnom rješenju koje uključuje i teritorijalno razgraničenje, međutim, veliko je pitanje nudi li taj najnoviji "održivi" plan stvarno rješenje dugogodišnje krize u regiji, osobito s obzirom na izdvojene stavove, npr. Njemačke te Rusije i Kine. Ili je riječ o još jednom u nizu diplomatskih sporazuma kakvih smo se nagledali (Dayton, Ohridski sporazum...) koji u sebi imaju ugrađene "detonatore" s pomoću kojih održavaju trajno stanje konstruktivnog kaosa u regiji.
Koliko su granice RH sigurne, s obzirom na stanje s migrantima u BiH, ali i općenito?
- Granice južne i jugoistočne Europe ili zapadnog Balkana su otvorene i potpuno bespomoćne, što znači sigurnosnu prijetnju za Europu, ali i za Hrvatsku. Nakon prošlogodišnjeg formiranja nove izbjegličke rute, koja iz Grčke, preko Albanije i Crne Gore vodi do Bosne i Hercegovine, Hrvatska je postala ozbiljno izložena udaru masovne migracije. Iako hrvatske vlasti o tome ne govore, činjenica je da bi uskoro zemlja kao "graničar" EU-a mogla imati velik problem s ilegalnim migrantima, koji će nam se na temelju Dublinske uredbe vraćati iz zemalja EU-a.
Kako proširenje Europske unije na zapadni Balkan više nije opcija, regija se sve češće spominje kao mogući hot-spot. Prema podatcima Službe za poslove sa strancima BiH, u Bosnu i Hercegovinu je od početka ove godine ušlo 2707 migranata, koliko ih je registrirano do sredine ožujka, što je povećanje za više od 100 posto u odnosu prema istom razdoblju 2018. Trenutno se na prostoru između Grčke i Albanije nalazi više od 60.000 migranata. Nesumnjivo, dio bogatih zemalja europske jezgre potpuno je odlučan u stvaranju geta izvan njihovih utvrđenih granica. Azilantska naselja već se grade u Makedoniji, a Srbija je nizom sporazuma tijekom pristupnih pregovora obvezana na ustupke, od kojih je prihvatni izbjeglički kamp tek manji.
Masovna migracija uz hrvatsku granicu svakako je humanitarni, ali i sigurnosni problem koji sve više dodatno narušava odnose Hrvatske i BiH. Osobit problem unutar te populacije jesu osobe povezane s terorizmom, a znamo da je nedavno obavještajna služba BiH stavila pod nadzor šest migranata iz Afganistana koje se dovodi u vezu s međunarodnim terorizmom, krijumčarenjem ljudi te organiziranim kriminalom. BiH zasigurno ne može učinkovito kontrolirati situaciju s migrantima, što svakako postaje ozbiljan izazov za Hrvatsku.
(D.J.)
SANDRA CVIKIĆ
VIŠE KAMERA, ŽICE I POLICIJE
Kako je naš život u suvremenome svijetu reduciran na diskurse o nama samima, bilo da su oni medijski, politički, znanstveni i sl., oni stoga u velikoj mjeri određuju sudbine ljudi kao što su ‘migranti’, pogotovo oni ‘neželjeni’. Istraživanje koje smo proveli kolege i ja prošle godine na temu ‘izbjeglištva’ i ‘Balkanske rute’, pokazalo je da je u hrvatskome društvu općenito, ne samo niska razina poznavanja i upućenosti u problematike ‘izbjeglištva’, ‘migrantske krize’ i ‘Balkanske rute’, nego da javno mnijenje snažno oblikuju ponajprije politički i onda medijski diskurs - napominje dr. sc. Sandra Cvikić, te dodaje:
GRANICE SIGURNOSTI
- U tom kontekstu ključne hrvatske institucije (Ministarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo vanjskih poslova, predsjednik Vlade RH i predsjednica RH), propagiraju i provode one politike koje propisuju EU i NATO, a geopolitički RH ne utječe znatno na njihovo oblikovanje i definiranje. Istovremeno, znanstveni diskurs u tom kontekstu gotovo ne postoji, a hrvatski su građani zarobljeni unutar rječnika kojega ne razumiju i čiji konceptualni okvir propagira ‘vojni humanitarizam’ i ‘tehnološko upravljanje granicama’ kako bi se osigurala sigurnost i građana i ‘migranata’ kroz ‘normiranje života’. Posljedično hrvatski građani zato ostaju nesvjesni u kojoj se mjeri i njihovi životi mijenjaju pojačanom, kako je to još 70-ih godina prošloga stoljeća nazvao Michel Foucault, ‘sekuritarizacijom i governmentalizacijom’.
Migrantska kriza traje već više od tri godine, no EU taj problem nikako ne uspijeva riješiti. Koji su razlozi?
- Kako sam prošle godine navela u intervjuu za jedan naš portal, pitanje tzv. ‘neregularnih migranta’, kako su sada definirani Marakeškom deklaracijom, dugoročno se neće moći učinkovito riješiti na način na koji se to sada čini. Naime, intenzitet prelaska granica zemalja u tranzitu koje prolaze ‘migranti‘ kako bi došli do željenih destinacija unutar EU ovisit će uvelike o tome kakva će biti vanjska politika EU-a ne samo spram ‘globalnih problema izbjeglištva i neželjenih migracija velikoga broja ljudi’ u okviru međunarodnoga humanitarnog prava i ljudskih prava, nego će ovisiti ponajviše o strateškim gospodarsko-političkim interesima EU tehnokratske i neoliberalne gospodarske elite. Stoga, dislociranje rješavanja nastaloga problema na mjesta njihova izvorišta neće niti spriječiti niti dugoročno usporiti ‘migracije na Zapad’, jer ih taj isti i stvara.
POJAČANA MILITARIZACIJA
Premda za sada nema masovnijeg dolaska i prolaska migranata, neke su krizne točke i dalje prisutne, naročito u BiH (Bihać, Velika Kladuša...). Koliko stanje u tom području remeti i destabilizira sigurnost graničnih zona BiH - RH? Štitimo li granicu na najbolji način?
- Ono što je već sada očito, a to su već neke znanstvene/ekspertne skupine utvrdile (Europsko pitanje: postkolonijalni pogledi na migracije, naciju i rasu, King‘s College London, 2015.), Hrvatska će postati tzv. ‘granična država’ koja će odrađivati ‘policijski posao’ zadržavanja, smještaja, registriranja, selekcije, transfera i/ili deportacije neželjenih migranata na ‘periferiji periferije EU-a’. U tom kontekstu važnije je pitanje želimo li preuzeti takvu ulogu unutar odgovornog lanca čuvanja eksternih granica EU-a, pa tako i RH te jesmo li i znamo li koji se naš nacionalni interes na taj način ostvaruje.
Migrante se često povezuje i s terorizmom, za što argumente pružaju neki pojedinačne ekscesi. No, mogu li se, i smiju li se migranti iz zemalja poput Sirije, Iraka, pa i Afganistana, promatrati isključivo kroz kontekst sigurnosne ugroze, odnosno terorizma u ekstremnijim slučajevima?
- Mislim da je u tom kontekstu ipak primarni problem onaj koji se odnosi na ‘globalnu proizvodnju izbjeglištva‘ kao novoga ‘stanja‘ i ‘oblika‘ življenja ‘ljudi u pokretu‘. I sami smo se u Hrvatskoj, nažalost, ne tako davno osvjedočili kako to izgleda biti izbjeglica i/ili prognanik. Naime, upravo taj suvremeni fenomen uvijek i iznova otvara Pandorinu kutiju globalno propagiranih ljudskih prava koja se uvijek i iznova gube u kontradiktornostima koje u praksi nastaju zbog toga što se ljudska prava i liberalna demokratska prava u našem neoliberalnom postmodernističkom društvu ne mogu osigurati iz jednostavnog razloga što svijetom danas vladaju profit i konzumerizam. Način na koji se danas odgovara u praksi na problem ‘neželjenih migracija‘, pa tako posredno i potencijalnu ugrozu od ‘globalnog terorizma‘, nažalost, ne uključuje radikalnu promjenu ‘vanjskih politika‘ razvijenoga Zapada spram tzv. ‘udaljenih zemalja‘ čije ‘nestabilne i nesigurne vlade‘ nisu u stanju usvojiti propagirane neoliberalne vrijednosti zapadnih demokracija.
Ono što je vidljivo iz EU primjera je to da su akcije i politike usmjerene sada na pojačanu militarizaciju, što znači više kamera, žice, oružja i policije, pojačanu kontrolu i osiguranje granice, što znači ograničenje, praćenje i kontrola kretanja i boravka izbjeglica/migranata na našem teritoriju, odnosno teritoriju EU-a te u konačnici na pojačano normiranje ‘izbjeglištva‘ - kao ‘egzistencije u kretanju‘ onih koje država, pa tako i EU, nije u mogućnosti kategorizirati u poznate taksonomije migracijskog zakonodavstva. Bilo bi dobro kada bi građani RH bili svjesniji činjenice da u takvom kontekstu slijede i velike promjene i u njihovom načinu života, pogotovo nas koji živimo u pograničnim područjima.
(D.J.)DAVOR DIJANOVIĆ
SPECIJALNI RATOVI
Politička, geopolitička i sigurnosna situacija na području tzv. zapadnog Balkana i danas opravdava staru i već pomalo otrcanu sintagmu o Balkanu kao "buretu baruta". Makedonija je nedavno preimenovana u Sjevernu Makedoniju, a time su stvorene i pretpostavke za ulazak te zemlje u NATO savez. Nakon ulaska Crne Gore u NATO američka politika postigla je još jedan strateški cilj geostrateškog zaokruživanja prostora toga dijela Europe, odnosno njegove rekonfiguracije u skladu s američkim interesima. Političko okruženje Makedonije, međutim, i dalje je vrlo nesigurno: uz pitanje sjeverozapada države, dominantno naseljeno Albancima, tu je nepriznavanje autokefalnosti Makedonske pravoslavne Crkve od Srpske pravoslavne Crkve, a tu su i stalne bugarske aspiracije. Unatoč sporazumu Zaeva i Tsiprasa odnosi Skopja i Atene i dalje nisu nimalo idilični.
Posljednjih mjeseci u Srbiji traju prosvjedi protiv srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, u kojima neki vide i strani obavještajni rukopis, pa se tako spominje moguća umiješanost Rusije, Velike Britanije i SAD-a, ovisno tko iz koje perspektive komentira. U Crnoj Gori prosvjeduje se protiv Mila Đukanovića, a u korijenu je sukob Đukanovića i njegova bivšeg "druga" Duška Kneževića, bivšega bankara i poduzetnika, koji je, nakon što je protiv njega pokrenuta istraga, pobjegao u London i odande redovito objavljuje podatke kojima nastoji diskreditirati Đukanovića. Prosvjeduje se i u Albaniji protiv premijera Edija Rame, a iza prosvjeda stoji oporba, koja iznosi optužbe za korupciju. Iako su se u medijima, s obzirom na navedene prosvjede, pojavile špekulacije o mogućemu "balkanskom proljeću", čini se da, bar za sada, od toga nema ništa.
ZOV DEVEDESETIH
Posljednjih nešto više od godinu dana u fokus politike vratilo se kosovsko pitanje. Najavljivao se tako sporazum Vučića i kosovskog predsjednika Hashima Thaçija o mogućem "razgraničenju", a u medijima su objavljeni i nacrti tog sporazuma. Nakon što je Kosovo uvelo takse Srbiji, pregovori su prekinuti. Za Srbiju je posebno važan sjever Kosova, naseljen većinski srpskim stanovništvom, a nakon početka transformacije kosovskih sigurnosnih snaga u vojsku Beograd strahuje od moguće intervencije Prištine na sjeveru. Vučić se grozi Albancima da Srbija više nikada ne će dopustiti "Bljesak" i "Oluju", no pitanje je kako bi Srbija reagirala nakon mogućega upada kosovskih snaga na sjever, s obzirom na to da taj upad nije moguć bez zelenog svjetla Washingtona. Bit će vrlo zanimljivo pratiti razvoj situacije između Beograda i Prištine. Iako nikada nije eksplicite spominjao moguće priznanje Kosova, nema nikakve dvojbe da je Vučić prije dolaska vlast nešto obećao zapadnim državama u tom smislu. Uostalom, ako se prati što u različitim emisijama komentiraju njegova medijska potrkala (Vučić je pokupovao gotovo sve relevantne novinare i komentatore u Srbiji), jasno se vidi da dio njih sve češće govori o Kosovu kao "utegu Srbije" i da omekšava stavove glede mogućeg priznanja. Očito, riječ je o medijskoj "topničkoj pripremni" za moguće priznanje, iako, naravno, s beogradskom čaršijom nikada ne znate na čemu ste.
Ono što posebno zabrinjava glede Srbije jest konstantna medijska i politička proizvodnja mržnje prema okolnim državama i narodima. Nema dana a da se u novinama ili emisijama pod kontrolom vlasti ne prozivaju i ne sotoniziraju okolni narodi, bilo da je riječ o Albancima, Hrvatima bilo o Bošnjacima. Medijski narativ o Srbima kao o žrtvi bjelosvjetske urote i dalje je dominantan u srpskome političkom i medijskom prostoru, čime se očito u mržnji odgajaju novi naraštaji za neke nove ratove. U Srbiji, naime, očekuju pad sadašnjega međunarodnog poretka pod američkom kontrolom, čime bi se stvorile "bolje prilike" za realizaciju nekih propalih velikosrpskih planova iz prošlosti.
Ipak, za Hrvatsku je najvažnija situacija u Bosni i Hercegovini, disfunkcionalnoj državi s tri konstitutivna naroda i dva entiteta. Unatoč nedavnoj presudi protiv Radovana Karadžića, Republika Srpska i dalje će biti neupitna činjenica. U tome entitetu Srbi su većina i nema toga što bi ih moglo natjerati da se odreknu Republike Srpske, koju smatraju jedinim dobitkom iz "ratova devedesetih", kako ih se u Srbiji zove. Ne treba zaboraviti da je Republika Srpska čedo Daytonskog sporazuma, koji je dobio blagoslov Zapada, prije svega Sjedinjenih Američkih Država. A kad bi danas zapadne države i htjele ukinuti Republiku Srpsku (takvih tendencija ima), to će se vrlo teško provesti s obzirom na bliske odnose Dodika i Putina. Ako je Republika Srpska preživjela razdoblje slabe Rusije, preživjet će i danas, kad je Rusija postala nezaobilazan geopolitički akter na globalnoj razini.
Federacija Bosne i Hercegovine već je danas pretvorena u bošnjački entitet, u kojemu Hrvati ne mogu birati svoje predstavnike (slučaj Sejde Komšića), služiti se svojim jezikom i imati svoje televizijske kanale. Miloševićevski koncept "jedan čovjek - jedan glas" formalno se naziva "građanskim modelom", no iza njega se kriju jasni velikobošnjački nacionalistički ciljevi - politika dominacije i podčinjavanja. Nedavne sarajevsko-mektićevske optužbe hrvatskih tajnih službi za "false flag" operacije u BiH dio su obavještajnog rada Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH), koja je, prema samome Mektićevu priznanju, špijunirala visoke hrvatske političke predstavnike i gospodarstvenike, ne samo u BiH nego i u Hrvatskoj. OSA već neko vrijeme, a posebno nakon listopadskih izbora, vodi specijalni rat protiv Hrvatske s ciljem potpune eliminacije hrvatskog faktora u BiH.
LABAVA FEDERACIJA
U Federaciji danas imamo 21 paradžemat, u kojemu se okupljaju pripadnici radikalne vehabijsko-selafijske inačice islama, koji uživaju financijsku potporu moćne Saudijske Arabije, čiji je kapital snažno penetrirao u BiH. Prije dvije godine, očito na temelju obavještajnih podataka, na radikalni islam u BiH, na desetak tisuća radikaliziranih pripadnika islama, upozorila je predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, što ju je odmah stavilo na streljanu službenog Sarajeva, koje u svojim pothvatima uživa i potporu Turske. Dok s jedne strane u FBiH imamo sljedbenike mudžahedina koji su u ratu u BiH počinili stravične zločine nad hrvatskim i srpskim stanovništvom (bivši džihadist Maajid Usman Nawaz u svojoj biografiji piše da je moderni džihad rođen u BiH), s druge strane u "Višegradu gradu" postrojavaju se četnici s porukom: "Bit će opet pakao i krvava Drina, evo idu četnici sa srpskih planina."
Posljednjih godina jača vojna industrija u Federaciji BiH (streljivo, puške, haubice, VBR-ovi, dronovi, transporteri), ali i u Republici Srpskoj (u suradnji sa Srbijom). Proizvodi vojne industrije FBiH i RS-a nisu konkurentni na međunarodnom tržištu, tako da je posve jasno da se proizvode za moguće unutarnje potrebe.
Vrijeme za reviziju Daytona odavno je sazrelo, no i da dođe do revizije, to ne znači da će Hrvatska od te revizije profitirati. Dok Republika Srpska ima potporu pravoslavne Rusije, a FBiH islamske Turske i Saudijske Arabije, Hrvatska nema potporu nikoga (dična "katolička" Europa). Štoviše, SAD u FBiH podupire Bošnjake, čime očito pere svoju bliskoistočnu politiku. Bošnjački cilj je Hrvate potpuno eliminirati iz FBIH, a to se može spriječiti jedino tako da Hrvatska lobiranjem pridobije SAD i da se stvori treći entitet, jer kao tvorac Daytona SAD je jedina relevantna adresa za njegovu reviziju. Pitanje je, naravno, može li Zagreb dobiti Washington na svoju stranu glede hrvatskog pitanja u BiH, no on to i ne pokušava, pa tako u SAD-u nemamo ni jedan lobistički ured, za razliku od Bošnjaka, koji ih imaju pregršt.
Govoreći o sigurnosnoj situaciji na tzv. zapadnom Balkanu, treba dodati članove propale tzv. Islamske države s tog područja, kojih je, prema procjenama, 900. Kada tomu dodamo moguću ponovnu aktivaciju migrantske krize, dobivamo još jedan sigurnosni problem.
Sve navedeno, uz demografsko pražnjenje prostora i sve jači angažman Rusije i Kine, čini sigurnosnu situaciju na Balkanu iznimno kompliciranom, pa se tako i u izvješću američke Nacionalne obavještajne agencije spominje rizik od nasilja niske razine i mogućega otvorenog vojnog sukoba tijekom 2019. na području zapadnog Balkana. Do otvorenih ratnih sukoba vjerojatno ne će doći, osim ako velikim igračima ne zatreba novo krizno žarište.
Hrvatska, kako god, mora pomno pratiti što se događa u njezinu balkanskom okruženju, jer, prema zakonu spojenih posuda, bilo kakvi konflikti reflektirali bi se i na njezinu sigurnost, kao i na ekonomiju i turizam. A tu je i pitanje BiH, gdje je hrvatski narod doveden do granice borbe za goli opstanak.
Piše: Davor DIJANOVIĆ
ANTUN BABIĆ
Bosna i Hercegovina najopasnije je žarište u Europi
Hodeći u svoj krvavi pohod terorist Brenton Tarrant hranio se i hrabrio pjesmom o srpskom ratnom zločincu Radovanu Karadžiću. Prvi put nakon Mladićeva pokolja muslimana u Srebrenici cijeli je svijet ponovno obišla vijest o povezanosti pokolja u džamijama u Christchurchu s genocidnim i ekstremnim srpstvom. Mr. sc. Antun Babić, prevoditelj i politolog, nekadašnji konzul RH, stručnjak za međunarodne odnose i diplomaciju, prokomentirao je širi kontekst cijele priče:
Kako komentirate učestala prozivanja Hrvatske koja dolaze od strane srbijanskih vlasti, Vučića, Dačića...?
- Da bi ublažio teške posljedice velikosrpske agresije i genocida u Srebrenici i Vukovaru, srpski državni vrh posljednjih nekoliko godina sustavno gradi priču i sliku o nama Hrvatima kao genocidnom narodu, u čemu se najviše služi fabriciranim podatcima i pričama o žrtvama u logoru Jasenovac tijekom Drugoga svjetskog rata. Ne treba posebice naglašavati da su u toj zločinačkoj kampanji protiv današnje hrvatske države i hrvatskog naroda imali, a još uvijek i imaju, neobjašnjivo veliku pomoć pete kolone u Hrvatskoj, u kojoj su, među ostalima, i brojni hrvatski takozvani intelektualci lijeve i projugoslavenske orijentacije.
Službeni Beograd se nije oglasio niti u svezi nedavne četničke parade u Višegradu...?
- Nažalost, s nedavnim postrojavanjem četnika u Višegradu imamo novi nagovještaj srpskog radikalizma i planova da se stvari u Bosni i Hercegovini, a potom ponovno i u Hrvatskoj, rješavaju silom. Bosna i Hercegovina danas su vjerojatno najopasnije žarište u Europi koje može izazvati najprije regionalni, a potom i širi rat. Kao i uvijek u posljednja dva stoljeća, Beograd sjedi na dvije stolice kad je riječ o odnosima s velikim silama. Za razliku od nas Hrvata, Srbijanci su u trenu spremni promijeniti saveznika i okrenuti leđa dotadašnjim “prijateljima”. Postrojavanje četnika u Višegradu nije tako bezazleno kako ga neki hrvatski političari i mediji prikazuju. Pozivam na maksimalan oprez i na jačanje hrvatskih obrambenih sposobnosti. Dođe li do novoga svjetskog rata, velike će članice NATO saveza, sukladno s primjenom politike realizma, najprije voditi brigu o obrani svojeg teritorija, a mi Hrvati ovaj put moramo spremno dočekati svaki mogući razvoj situacije, pa i onaj najnepoželjniji.
U Vašem širem komentaru na stanje u regiji naglasili ste i mogućnost izbijanja novog svjetskog rata?
- Nemojmo se više ustručavati u svijetu upozoravati na sklonost dijela srbijanskog naroda i njegovih vođa da izazovu ne samo regionalni nego i svjetski rat ako smatraju da je to u njihovu interesu. Srpski vođa i terorist u Bosni i Hercegovini Radovan Karadžić postao je idol međunarodnih terorista. Mi Hrvati moramo to iskoristiti kako bismo pokazali svoju miroljubivost te protivljenje korištenju sile u rješavanju međunarodnih i međuetničkih sukoba u svijetu.
(D.J.)