Kad govorimo o političkoj korektnosti, koliko je taj pojam danas aktualan, više nego recimo prije pet-deset godina, ili nije, pitali smo dr. sc. Seada Alića, hrvatskog filozofa i književnika iz Zagreba. Počeli smo pritom od Donalda Trumpa, za kojeg mnogi drže da je primjer političke nekorektnosti u odnosu prema dosadašnjoj dominaciji političkih elita u SAD-u i svijetu.

Trump, recimo, ne pridaje baš puno važnosti političkoj korektnosti...

- Jezik je kuća u kojoj živimo. Nije naravno svejedno kako će tko koga u njoj oslovljavati. I previše je načina na koje se drugoga može osporiti, poniziti, uvrijediti. Poslušati nam je Umberta Eca i nazivati pojedince i grupe imenima na koja oni pristaju. Istovremeno moramo biti svjesni da oblačenje jezika u rukavice korektnosti ne rješava problem odnosa između ukućana. Pojam političke korektnosti postao je dio mode - estetiziranja politike, a kad mišljenju i pojmovima propišete modu kao horizont djelovanja, pojmovi postaju manekeni i manekenke, u čijoj ljepoti možemo uživati, ali od kojih ne treba očekivati više. Postavši dijelom mode, svaki se pojam aktivno uključuje u sustavno umanjivanje važnosti kritičkog mišljenja.

Upravo u tom krugu beznađa našao se i pojam političke korektnosti. Pojam je to koji bih usporedio s pojmom tolerancije kao poželjne ljudske osobine na koju će se mnogi humanisti pozivati i koju će mnogi autori zagovarati. Za razliku od njih (budući toleriranje znači u osnovi snošljivost), ne bih želio živjeti u svijetu u kojemu jedni druge samo podnosimo. Jednako tako ne bih želio biti korektan prema nečemu što ruši temelje moguće korektnosti određene zajednice ljudi. Jezikom književnosti rečeno: Na strani sam Kafke koji rečenicom želi razbiti ‘mrzlo more u nama‘ ili Janka Polića Kamova, koji će desetljećima nakon odlaska, svojom Psovkom, buditi ničeansku strast u nama.

U svojoj nekorektnosti Trump je politički korektniji nego oni koji se pozivaju na političku korektnost i koji njegove govore smatraju politički nekorektnim. Trump ne krije svoje neprihvatljive stavove i ako ni u čemu drugome u tome predstavlja osobu kojoj treba odati priznanje. Trump nije pomodarski tip. Nije osoba koja se dodvorava javnosti. Tu javnost on oblikuje šamarajući ju svojim twitovima. Čak bi se s dosta prava moglo reći da je inzistiranje na političkoj korektnosti postalo besmisleno nakon beskompromisnog diskursa Donalda Trumpa koji daleko nadilazi pitanja korektnosti govora i ulazi u područje proizvođenja govora mržnje i iniciranja onoga što je posljedica takvog govora - fizički obračuni, birokratska maltretiranja, pištolji, strojnice, pa i masakri. U krivu su svi koji misle da Trumpov slogan nema nikakve veze s masakrom na Novom Zelandu. Prvi vladar svijeta narcisoidno zamahne glavom, a vjetrovi osjećaja ugroženosti propušu prazne glave ljudi, kao što je Brenton Harrison Tarrant. Njima je to zeleno svjetlo za akciju. Nitko ne mora ništa narediti. Sve je u zraku. Eter je medij koji čitamo svojom podsviješću.

Koliko je politička korektnost zapravo novi puritanizam, u kojemu crnac recimo nije crnac nego Afroamerikanac, da se malo grublje izrazim, itd...?

- Bombe su odavno postale pametne; metci su gumeni; bombarderi su sada borbeni zrakoplovi; ubojstva ljudi su eliminiranje ciljeva; plaćeničke vojske su agencije za ove ili one poslove. Jednako tako u našoj sredini: prijelaz zastupnika iz jedne političke opcije u drugu nije kupnja zastupnika; politička samovolja oblik je demokratskog ponašanja ovjerenog izborima; rasistički izljevi na stadionima nisu nešto što možemo sami riješiti - čekamo kaznu iz svijeta... Mi nismo postali politički korektniji. Mi smo samo veći licemjeri. Poput nogometnog igrača pokazujemo ruke cijelom stadionu dok podmećemo nogu protivničkom igraču. Politička korektnost svojevrsni je bonton kojega se treba pridržavati svaki vlasnik galije na kojoj robovi veslaju. Naravno, i od kritičara odnosa u kojemu su jedni vlasnici galija, a drugi robovi, očekuje se korektnost. Ona u pravilu znači da se ne zalazi u temeljne odnose, pitanja prava i pravde, pitanja ljudske slobode, jednakosti i slično.

Riječ je o staroj igri koju uvijek iznova u novim oblicima prezentiraju ideolozi održanja postojećeg stanja (u pravilu stvorenog načinima koje je opisao Karl Marx u Kapitalu ili, pojednostavljeno, koje smo svi u Hrvatskoj proživjeli ako smo preživjeli tranziciju). Danas biti politički korektnim u Hrvatskoj znači ne dirati u sveta mjesta nastanka hrvatske države i ljude koji su za to najzaslužniji. A to je jedino mjesto od kojega se može krenuti u ozbiljnu analizu raspada sustava vrijednosti i uspostavljanja lažnog morala kao temeljne vrijednosti društva.

Kritičar političke korektnosti Robert Pfaller, nedavni gost Filozofskog teatra, smatra da novi puritanizam, koji se očituje od seksa pa do zabrane pušenja, ne samo da ukida moć kritičkog mišljenja nego ujedno ograničava i slobode ponašanja te na neki način infantilizira javnost. Vaš komentar na te tvrdnje?

- Walter Benjamin svojedobno je upozoravao da čak i svaki nadobudni umjetnik ulazeći sa svojim idejama u kazalište praktički postaje kotačić ideološkog prikrivanja stvarnih odnosa unutar društva. Nema dakle dovoljno snažne kritike koja će dovoljno glasno kriknuti koliko smo svi umotani u celofan medijskih igara, hijerarhijskih odnosa, pomodarskih naglašavanja autora koji od silnog prenaglašavanja jednog aspekta gube cjelinu...

Ne može nikakav novi puritanizam ukinuti moć kritičkog mišljenja. Upravo suprotno, nemoć kritičkog mišljenja može omogućiti pomodarske pojmove kakav je i novi puritanizam. Mišljenje ne smije tražiti opravdanje u tendencijama koje žele dominirati društvom. Opet suprotno, na mišljenju je odvojiti, pronaći bitno i osloboditi se ukrasnog celofana. Idoli teatra relativno lako osvajaju mišljenje, posebice ako je ono teatru kao takvom sklono. Utoliko je važnije detektirati i zaigrano ukrasno mišljenje koje pomodarski uskače u javni prostor od temeljitih promišljanja koja nas povremeno iznenade i obogate svojim analizama i svojim misaonim i kritičkim aparatom.

Koliko je pojam "politička korektnost" posljednjih godina poprimio drukčije značenje, koliko je postao suprotnost samome sebi?

- Svaki pojam koji se vještački nameće javnosti kao horizont promišljanja, pa i govora i pisanja, prije ili poslije pokazat će svoju površnost. Upravo se to dogodilo u svijetu u kojemu živimo. Uz Orbana, Trumpa, Netanjahua i slične, rukavice eufemističkih pojmova postale su suvišne. Govor mržnje kotrlja se ulicama globalnih medija. Filozofima postmoderne izbijaju jedino tlo na kojemu su se mogli igrati. Svijet ponovo ulazi u fazu ozbiljnih analiza i temeljnih promišljanja.

Može li politička korektnost uopće opstati u svijetu sveopće globalizacije, digitalizacije i umreženosti, interesa i strategija? I gdje je tu Hrvatska, kakva nam je politička korektnost, postoji li uopće?

- Od političke korektnosti neizmjerno je važnija korektnost kritičkog mišljenja onih koji promišljaju politiku ili politički djeluju. Sama politička korektnost samonametnuta je nezrelost i nesposobnost mišljenja da stvari nazove pravim imenima. Pokriće je pronađeno u korištenju pojmova čija snaga i važnost ni izdaleka ne sustižu ideologičnost promišljanja koje pokušava biti politički korektno. Odgajanje za političku korektnost, bar u Hrvatskoj, pokazalo se kao dio eutanaziranja kritičke riječi, misaonih razobličavanja ideoloških laži te stvaranje privida uljuđene zajednice u kojoj pravo na laž pripada samo onima koji su na vlasti. Onima drugima u srca treba utisnuti pravo da budu politički korektni.

Svaka se laž razotkriva brzinom i količinom korištenja nje same. Budući da je u Hrvatskoj ideološka laž političke korektnosti korištena intenzivno, može se očekivati da dolazi vrijeme radikalnijih mislilaca i ozbiljnijih analiza. (D.J.)