Vezani članci
TEMA TJEDNA: NOVOGOVOR U POLITICI - KOREKTNOST, PRAVILNOST, ISPRAVNOST (II.)
INTERVJU: TOMISLAV PLETENAC
KRATKO I JASNO: DAVORKA BUDIMIR
Današnji okvir politički korektnog nije rezultat nekog šireg javnog konsenzusa, nego partikularno politički, to jest ideološki interes koji se zaodijeva u općeljudski, civilizacijski i europski plašt, upozorio je, na temelju više primjera, Nino Raspudić, profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i politički analitičar, dodavši kako u oblikovanju politički korektnih odnosa ključnu ulogu imaju udruge civilnog društva i mediji.
Upravo zato je potrebna podrobna analiza naše civilne, političke i medijske scene. Ona pokazuje da različite svjetonazorske i vrijednosne pozicije u javnom govoru nisu ravnomjerno zastupljene. Stoga i linija danas proklamirane "političke korektnosti" nije vertikalna, nego naginje na jednu ideološku stranu. Stoga za slobodnomislećeg pojedinca koji vodi računa o cjelokupnoj zajednici nipošto nije obvezujuća, štoviše vapi za propitivanjem, zaključio je Raspudić.
Inače, naziv "politički korektan govor" ili "politička korektnost" stvorila je 1984. i u New York Timesu prvi put objavila novinarka Elinor Langer. Danas, pak, nema jednostavne definicije političke korektnosti jer je to jedan od onih pojmova koji su do te mjere fluidni da im svatko može dodati vlastito značenje. Ipak, politička korektnost u osnovi je dobra ideja. Ona bi trebala omogućiti da se u pluralnom društvu u kojem svatko ima pravo na svoje mišljenje razgovara na način na koji nitko neće biti uvrijeđen. Problem je nastao onda kad je taj oblik tolerancije postao ideološko oružje kojim se služi za diskreditaciju protivnika.
TRUMPOV FENOMEN
Fenomen je krenuo iz američkih akademskih krugova koji su smatrali da sama tolerancija nije dovoljna, potrebno je promijeniti jezik polazeći od teze da se upravo u njemu nalazi moć za ispravljanje društvenih nepravda. Zato ga treba očistiti od svih riječi, izraza i pojmova koji mirišu na diskriminaciju. Jasno, to je brzo preraslo granice dobroga ukusa, a naročito na primjeru aktualnog američkog predsjednika Donalda Trumpa. Jer kod njega nema ništa od definicije politički korektnog govora čija je još jedna od definicija: izbjegavanje naziva, fraza, riječi ili sintagma koje potiču predrasude ili bi mogle biti uvrjedljive za pripadnike različitih manjina ili skupina ljudi, jer se odnose na njihov spol, dob, spolnu usmjerenost, nacionalnu pripadnost, tjelesni nedostatak i sl.
Ukupno uzevši, uvođenje političke korektnosti u javno općenje posljedica je dugotrajnog nastojanja različitih skupina da se iz govora izbace određene riječi i nazivi. Među najčešće prihvaćenim preporukama svakako je i nastojanje da se u tekstovima, od novinskih članaka do sveučilišnih udžbenika, riječi primjenljive na ljude (imenice, zamjenice, pridjevi) više ne upotrebljavaju samo u muškome rodu, nego da se svaki put navode oba roda, npr. studenti/studentice, njemu/njoj i sl. Upotreba politički korektnoga govora opravdana je do određene granice, unutar koje se nalaze sve osobe prema kojima (ili nekim njihovim svojstvima) u društvu postoje predrasude, ali ima suprotan učinak ako se u svakodnevnom govoru izbjegava za nekoga reći da je npr. spremačica, nego se umjesto toga kaže "osoba zadužena za prostornu higijenu".
Što se SAD-a tiče, odakle je sve i poteklo, Trumpova nekorektnost koju promovira preko svog profila ne Twitteru već je legendarna jer je upućena svima koji se s njim ne slažu, a najviše elitama i demokratima. Osim Trumpa, većina Amerikanaca također tvrdi da je sita "politički korektnih" izjava koje ograničavaju njihovu slobodu izražavanja. Prema anketi koju je vodio institut Marist, 52 posto ispitanih ne želi da zemlja postane politički korektnija i navode da su nezadovoljni što više ne mogu slobodno govoriti o brojnim temama.
HRVATSKI FENOMEN
No virus političke korektnosti još je žilav i otporan, a čini se da će takav i ostati. Čak i kod nas, u Hrvatskoj, bar na određnoj razini. Jer, primjerice, starci već odavno nisu starci, nego osobe starije životne dobi, Srbi već odavno nisu Srbi, nego pripadnici srpske nacionalne manjine, homoseksualci su postali pripadnici LGBT zajednice, ni invalidi više nisu invalidi, nego osobe s tjelesnim oštećenjima... Pregršt je ovakvih primjera kojima se hini takozvana politička korektnost, inače i krinka za prikrivanje svih društvenih problema i slabosti. Pogotovo u zemljama u tranziciji, poput Hrvatske i njezinih najbližih susjeda. I još je nešto važno - iza političke korektnosti prema raznim manjinama pojavljuje se jedan novi problem - politička nekorektnost prema većini! Drugim riječima, manjak demokratske kulture i poimanja stvarne političke korektnosti nažalost nerijetko dominira kod onih koji su žestoki zagovaratelji "visokih demokratskih standarda". Njihova isključivost često se može mjeriti s radikalizmom takozvanih ekstremno desnih i nazadnih skupina, naglašava se u navedenom Maristovu istraživanju.
Što se domaćeg terena tiče, RH Sabor poučan je primjer političke (ne)korektnosti. U nedostatku sadržaja i kompetencije u raspravama se poseže za uvredama, raste netolerancija prema tuđem mišljenju. Predsjednik HDZ-a te premijer Andrej Pleknović svojevremeno je rekao da je na snazi "spirala mržnje", najavivši da ni on osobno, ni Vlada, ni HDZ neće dopustiti "da se u Hrvatskoj širi mržnja...". Od najpoznatijih saborskih "provokatora" svakao valja izdvojiti, iako nisu jedini, primjerice SDP-ovca Gordana Marasa, mostovca Nikolu Grmoju, Ivana Pernara iz Živog zida, ali i nezavisnog predstavnika dijaspore iz BiH Željka Glanovića, čiji je govor u pravilu pun nekorektnosti, nesuvislih riječi i degutantnih prozivanja. Inače, Glasnović je nedavno u društvu raznoraznih ekstremista posjetio Hezbolah i podržao njihovu borbu protiv Izraela!
Glede korektnosti i nekorektnosti, stručnjakinja za komunikaciju Ljiljana Buhač ističe: "Neprihvatljiva je komunikacija u Saboru - ne bave se sadržajem, nego komuniciraju na osobnoj razini, teškim riječima, nepotkrijepljenim argumentima. Međutim, političar bi morao znati primiti svaku vrstu verbalnog udarca. Na kraju, vladajući znaju da je jedina taktika oporbe to da ih izbaci iz njihovih vlastitih cipela..." slikovito će Buhač.
Komentirajući pak sve skupa, profesorica Smiljana Leinert-Novosel s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu smatra da se od visokih državnih dužnosnika očekuje da u svakom trenutku budu "iznad" provokatora. Nije joj jasno zašto se protivnička neprihvatljiva i bezobrazna komunikacija ne pretvori u svoju korist tako da se primjerenom reakcijom pokaže vlastita snaga umjesto slabosti. Pretpostavlja da je pritisak prevelik zato što se radi o osobnom animozitetu između HDZ-a i Mosta, ili Živog zida i SDP-a na čelu s Gordanom Marasom. "Oni se jednostavno ne podnose. Mislim da frcaju iskre i kad si kažu ‘dobar dan‘. A Grmoja je spretan zaobići istinu i isprovocirati. I premijer zna podbosti, ali on to ipak radi u određenim okvirima", zaključuje profesorica.
Zapravo bi se moglo zaključiti kako je dio oporbe nekorektan ne samo prema političkim suparnicima nego i prema javnosti općenito. No, s obzirom na to da ta razina promišljanja teško dopire do nekih ostrašćenih umova, mostovce, Živi zid, Marasa i ostale pogrešno je uopće stavljati u kontekst teorije i prakse političke korektnosti, oni su više demagoški teatar apsurda, na stranputici vlastitih zabluda, podmetanja i nekorektnosti prema drugima, napose vladajućima.
Prof. dr. Pero Maldini, politolog sa Sveučilišta u Dubrovniku još ističe: "Bile su različite stranke u oporbi, ali nikada nismo imali ovako kvalitativno lošu oporbu koja nema alternativnih politika ili sadržaja kako bi bila alternativa vladajućima. U svoj desperatnosti i insuficijenciji sadržaja oni primjenjuju ovakve oblike ponašanja koji su sami po sebi jalovi, koji ne vode ničemu i upućuju na lošu kulturu do razine nepristojnosti, a da ne govorimo o političkoj kulturi. Tu bi Voltaire rekao svojem neistomišljeniku - ja se ne slažem ni s jednom tvojom riječi, ali ću do kraja života braniti tvoje pravo da je slobodno izrečeš! U nas je obrnuto - netko tko drukčije razmišlja je neprijatelj, a ne politički suparnik", zaključuje Maldini.
Piše: Damir GREGOROVIĆ
Poziv na obraćenje
Vice Vincent Batarelo, istaknuti član zaklade Vigilare i jedan od organizatora Hoda za život, inače poznat po svojim konzervativnim stavovima, nedavno je svoj Facebook status osnažio novim proglasom: “Poruka nositeljima političke korektnosti u Hrvatskoj. Politička korektnost (PK) nova je sekularna religija koja propovijeda da se nikakav govor ne bi smio izustiti (ili napisati) koji izravno izaziva politički koreketne ideje i dogme. ‘Progresivci’, ‘naprednjaci’, ‘lijevo-liberali’, ‘militantni sekularisti’ i općenito cmizdravci (naročito političari i novinarčići) će sve i svakoga etiketirati koji se s njima ne slažu da govore ‘jezik mržnje’, što je postala tako ofucana fraza da u biti ne znači ništa”, piše Batarelo. Svoj je post zaključio dramatičnom porukom: “Imate izbor, vi vjesnici nove PK, obratite se i postanite katolici, vjerujte u Isusa Krista i Njegovoj zaručnici - Katoličkoj Crkvi, govorite istinu i zastupajte slobodu i gradite zapadnu kršćansku civilizaciju. Inače ste osuđeni na poraz i propast. Povijest to pokazuje.”
Trag razuma u beskraju gluposti
Teško je biti korektan u nekorektnim vremenima, bolje reći u nekorektnom okruženju. To je razumljivo, no biti korektan ili nekorektan u svakodnevnoj komunikaciji, u međusobnom ophođenju, napose sučeljavanju oprečnih mišljenja, uključivo i političku arenu, nije samo stvar kućnog odgoja, urođene pristojnosti, obrazovanja ili iskustvene komunikacijske prakse, nego u mnogim slučajevima i stvar interesa, sračunatih planova, manipulacije i politikantstva, a prema nekim teorijama i tzv. primitivnog gena, što je također teza o kojoj valja razmisliti, koliko se god ona doimala nekorektnom. Uzimajući u obzir sve elemente što pojam politička korektnost danas znači i na što se sve referira, pojednostavljeno kazano, biti za političku korektnost načelno ne znači ništa loše, naprotiv, znači funkcionirati u granicama uljuđenosti, bez uvreda i nekorektnosti koje prelaze granice demokratskih pravila, bez prozivanja u negativnom kontekstu drugih s drukčijim mišljenjem, uz dakako uvjet da i protivnici u političkoj areni poštuju tolerantnost, transparentnost i pristojnu komunikacijsku razinu. U suprotnom, politička korektnost ostaje tek teorijska floskula, a sve ostalo je praksa laži i nekorektnosti na svim poljima uključivo i ono političko.(D.J.)
DAVOR GJENERO
DIJALOG PUN FRAZA
Najneobičniji oblik političke korektnosti upoznao sam radeći na projektu jačanja kapaciteta lokalne samouprave u Hrvatskoj, što ga je bila osmislila i provodila profesorica Inge Perko, jedna od naših najboljih stručnjaka za teoriju upravljanja i javnu upravu. Projekt je provođen sredstvima EU-a, u vrijeme kad je Hrvatska tek ozbiljnije počinjala pristupni proces, a pregovori još nisu bili ni formalno otvoreni.
- To je bilo vrijeme kad je tek ozbiljnije započeo povrat Srba izbjeglih nakon Oluje iz ratnih područja, a općine i gradovi koji su bili obuhvaćeni projektom uglavnom su bili na tim prostorima razorenima ratom. Taj je prostor preživio golemo demografsko razaranje, koje je pogodilo sve nacionalne zajednice koje su ondje živjele, srpsku zajednicu tek nešto više od ostalih. Tada je na tom prostoru živjela polovina broja prijeratnog stanovništva. Od demografske, međutim, gora je bila gospodarska devastacija - u tim je prostorima u ono vrijeme bilo manje od trećine broja radnih mjesta u odnosu prema prijeratnom razdoblju. U takvim okolnostima neimaštine lako je poticati nacionalističke interpretacije i izazivati napetosti među ljudima. Očekivali smo da ćemo zateći situaciju međusobne mržnje i napetosti među ljudima, pogotovo zato što su u većini općina živjele tri zajednice: Hrvati koji su bili prognani tijekom okupacije i vratili se nakon Oluje, Srbi povratnici, ali i Hrvati prognani iz BiH, uglavnom iz Republike Srpske, koji se ne mogu vratiti u svoje prijeratne domove.
Među zajednicama je postojala podjela, pa čak i politička distanca: domicilni Hrvati su tada glasovali uglavnom za HDZ, Hrvati iz BiH ili za HDZ ili za Hrvatski blok, koji je tada funkcionirao, a Srbi ili za SDSS ili za SDP. Međutim, u međusobnoj komunikaciji ti su ljudi, neuki, siromašni, izloženi riziku socijalne isključenosti, razvili neobičnu političku korektnost, čak se međusobno ne nazivajući Srbima, Hrvatima ili Hrvatima iz BiH, nego su nalazili neke "eufemizme" bez nacionalnog predznaka, samo da se ne bi netko osjetio povrijeđenim ili podcijenjenim. U isto vrijeme u Saboru je još vladao primitivan diskurs, opterećen nacionalnim stereotipima, a lišen elementarne građanske pristojnosti. Ti ljudi koje spominjem nisu željeli nove incidente, znajući da nisu jedni drugima izvor nevolje i znajući da svi žive u nevolji i siromaštvu. Ako si ne mogu međusobno mnogo pomoći, mogu ne povećavati jade drugih. I tako se međusobno odnose. Godinama nakon tog neobičnog iskustva vidimo da incidenata, tamo gdje ljudi različitih nacionalnosti žive zajedno, jednostavno nema, a ako se incident i dogodi, obično ga izazove netko sa strane. Incidenti se eventualno događaju ljeti, kad u rodni kraj dođu oni koji tamo ne namjeravaju živjeti, a nije im jako stalo do toga kako žive njihovi sunarodnjaci koji su se opredijelili za život u Hrvatskoj. Tada se događaju međunacionalni incidenti, a domicilno stanovništvo kao da gleda da to vrijeme "posjeta" što prije prođe. Kad dođete iz Zagreba, politička korektnost tih ljudi može vam se učiniti smiješnom, a netko nepromišljen rekao bi i licemjernom. Ali ona djeluje i njome ljudi jedni drugima poručuju: pristojni smo ljudi i svjesni smo da naša nevolja nije jedina, da vaša bol i nevolja nisu ništa manje od naše.
- Kao liberalni demokrat, dakle zastupnik onog političkog pravca koji smatra da je demokracija sustav vladavine većine u kome su, istovremeno, zaštićena prava svih manjina, kako privremenih, tako i trajnih, uvijek sam smatrao da je politička korektnost, dakle izbjegavanje govora koji naglašava nedostatke i slabosti nekih skupina i koji pridonosi socijalnom isključivanju ranjivih grupa u društvu, važan element demokratskoga diskursa. Sve je podložno radikalizaciji, pa se i politička korektnost može pretvoriti u isprazan govor pun fraza, kojim se ništa ne kaže i izbjegava se suštinski društveni dijalog, ali u politici sve jest pitanje mjere. Inače, tiranija se ne uspostavlja pristojnošću, pa čak ni izbjegavanjem nekih društvenih tema, nego nametanjem metajezika koji nije razumljiv većini u političkom sustavu. Još je sedamdesetih američka lijeva sociologija prikazivala neke konkurentske društveno-znanstvene škole, koje su vrlo prizemna dostignuća i otkrića prezentirale složenim metajezikom, rečenicama koje većina nije razumjela, prevodeći ih na banalni jezik svakodnevice. Nerazumljiv metajezik politike bio je odlika semikomeptitivnih i nekompetitivnih političkih sustava, autoritarnih ili totalitarnih, iza željezne zavjese ili u sivoj zoni, ali izvan demokratskog svijeta. Kad unutar institucije predstavničke ili izvršne vlasti prevlada metajezik nerazumljiv puku, to mora biti alarm za to da se upravo događa ozbiljna demokratska devijacija, erozija demokratskog legitimiteta takvog poretka. Europski problem je upravo to što metajezik europskih institucija, koji sustavno izgrađuje eurokracija, sve više odvaja europsku politiku od naroda. Eurokrati, birokrati, zaposlenici, imaju interesa razvijati metajezik europskih institucija kao isključujući, jer to njima kao poznavateljima tog jezika daje određenu moć i prestiž, ali i osigurava dobiti i sigurnost pozicije. To pomalo sliči na onaj hrvatski anakronizam, kad je hrvatsko plemstvo branilo svoju poziciju u odnosu prema Beču i Pešti ustrajanjem na tome da se u Saboru govori latinski.
- Kad kažemo politička korektnost, kažemo i to da nikoga ne želimo ostaviti isključenim iz društva i dioba društvenih dobrobiti. Zato se moramo čuvati i nepristojnosti, i stereotipa prema manjinama, i socijalnog isključivanja, ali i netransparentnog diskursa, nerazumljivog prosječnom korisniku medija. Uvijek je lakše biti u opoziciji, jer što god govorili, vi na kraju dana ne snosite odgovornost za socijalne posljedice svojeg diskursa. Odgovornost za stanje društva, pa i za to da se u njemu nitko ne osjeća isključenim, snosi vlast. Građanska pristojnost preduvjet je za elementarnu političku korektnost, jer onima kojima nedostaje građanske pristojnosti i empatije prema bližnjima, nedostajat će i osjećaja da svojim govorom ne smiju nikoga socijalno isključivati.
- Na kraju se ipak pamti elementarna pristojnost. Najmanji je problem grub diskurs prema konkurentskim strankama, tako dugo dok on ne prelazi određene granice. U demokratskom društvu granica, crvena linija, jasno je definirana. Ne smije se u iz društvenog dijaloga isključivati one opcije koje s jedne strane pripadaju ustavnom luku, dakle stranke koje djeluju unutar okvira ustavnog poretka, a koje imaju relevantan broj pristaša. Isključivanjem tih i takvih stranaka isključujemo i njihove birače koji bi morali biti tretirani kao ravnopravni građani. Isključivati se može one koji ne pripadaju ustavnom luku, jer nije moguće primjenjivati načela političke tolerancije prema onima koji ne poštuju demokratski poredak i koji sami nisu tolerantni. Govorom zasnovanim na socijalnom isključivanju lideri nekih političkih stranaka u Hrvatskoj zapravo sami sebe isključuju iz ustavnog luka, iz onog političkog prostora unutar kojeg se kreira socijalni konsenzus i postiže društveni dogovor.
Piše: Davor GJENERO
IVICA RAGUŽ
DO ISTINE BLAGOŠĆU A NE NAPADOM
Kršćanska misao mogla bi pridonijeti boljemu razumijevanju političke korektnosti. Ovdje bih političku korektnost promišljao pod dvostrukim oblikom: kao javnost, tj. kao javno mišljenje, i kao određeni način govora.
Politička korektnost nije ništa drugo doli javnost, određeno javno, opće mišljenje koje se oblikuje u određenom društvu, kulturi, tijekom povijesti. Kršćanska misao promatra javnost kao nešto što ima i može imati pozitivnu dimenziju. Bog je stvorio čovjeka tako da čovjek, kao društveno biće, u svojem javnom djelovanju odražava ono što je istinito i dobro, tj. što je sam Bog. U tom smislu javnost, javno mišljenje, jest nešto što ima i može imati obvezujuće značenje. Drugim riječima, ono što javnost proglasi dobrim i istinitim može doista biti takvim.
DRUŠTVENA ZVIJER
No kršćanska misao istodobno s velikom sumnjom i kritikom promatra svaku političku korektnost, odnosno svaku javnost koja nastaje u određenom trenutku povijesti. Nekoliko je razloga za to. Prvo, čovjek je grješno biće i njegova se grješnost odražava u javnosti i u javnom mišljenju. Postoji iskvareno društvo koje štuje zlatno tele, postoje zli zakoni, loši upravitelji, o čemu govori Stari zavjet. Drugo, sam Bog djeluje "nekorektno", izabire jedan mali narod, dakle, nešto partikularno, nejavno, kako bi donio nešto suprotno, drukčije od politički korektnoga, javnoga i općega mišljenja ljudskoga roda. Treće, i u samom izraelskom narodu znala se pojaviti javnost, javno mišljenje, koje je bilo suprotno Božjemu naumu, njegovoj i istini i pravdi. Zato proroci djeluju politički nekorektno, kritiziraju javnost, opće mišljenje naroda i vlastodržaca, pokazuju da je ono što svi smatraju istinitim i dobrim, zapravo pogrješno, lažno i zlo.
Kršćanska misao, dakle, baštini tu golemu židovsku kritiku političke korektnosti, shvaćene kao javnost, javno mišljenje. Uostalom, samoga Isusa Krista na smrt je osudila politička korektnost, određena javnost, opće mišljenje naroda, vlasti! Stoga je kršćanstvo oduvijek djelovalo, slično kao i židovstvo, politički nekorektno: uvijek je postavljalo u pitanje određenu javnost, opće mišljenje (koje Biblija naziva "Babilonom", Platon "društvenom zvijeri", Nietzsche "mišljenjem čopora", Heidegger bezličnim "man") koje se formira u povijesti. Štoviše, kršćani, kršćanski mislioci sve ono što je javno, opće, gledaju s velikom sumnjom. Primjerice, osobno ne pridajem nikakvu važnost tzv. medijskim intelektualcima, onima koje javnost slavi i hvali, koji su "općenito" priznati. Jer, javnost kvari istinsku misao, zbog javnosti svaka misao otupi, postaje politički korektna, javna, općenita, postaje trgovačka misao. Istinska pak misao događa se u pustinji, nije općenita, nego pojedinačna, malena, neznatna, nevidljiva itd. No, to je jedna druga tema. Ono što je važno također istaknuti jest i to da se politička korektnost može uvući i u samo kršćanstvo, može se stvoriti fluid javnoga, općega mišljenja koje je zapravo površno i katkad suprotno samomu duhu kršćanstva. Tu mislim na određenu javnu, opću teologiju, duhovnost, način mišljenja i djelovanja, itd.
Kako bilo da bilo, da ne duljim, i u europskoj povijesti stvorilo se određeno javno, opće mišljenje, tj. politička korektnost. Politička korektnost, da opet spomenem Platona, postala je "društvena zvijer" koja će te proždrijeti ako ju ne želiš gladiti, umiljavati joj se. To je određeno poimanje uloge žene i muškarca (sloboda bez ovisnosti), braka (emocionalizam bez saveza i vjernosti; krah ljubavi), djece (radije briga za prirodu i životinje nego stvaranje života u plodnosti), Boga (udomaćeni Bog koji se treba svidjeti), kršćanstva (biti razumljivo današnjemu svijetu), politike (tehnicizam bez donošenja odluke) itd. Stoga kršćanska misao (ili bar oni istinski kršćanski mislioci) i danas treba biti politički nekorektna. Ona treba, poput židovskoga naroda, svojom partikularnošću, malenošću, svojim pustinjskim duhom propitivati političku korektnost: javnost, javno mišljenje, "društvenu zvijer", opće mislioce, opće medije itd.
Politička pak korektnost, kao način govora, ima ponajprije pozitivnu dimenziju. Politički korektan govor jest indirektan govor. Politički se korektno donose određeni stavovi, mišljenja uvijek indirektno, tj. kako se to veli, "diplomatski". I dobro da je tako. Zamislite što bi bilo s našim odnosima u braku, obitelji, prijateljstvu kad bismo svima "u facu" rekli sve što mislimo o njima! Ni jedan odnos zapravo ne bi dugo opstao.
OD LJUBAVI DO MRŽNJE
To isto vrijedi i za političku scenu. Politički korektan govor u tom je smislu plod kršćanskoga načina govora. Jer, u kršćanskom duhu istinu treba reći indirektno, odnosno nekad ju treba i prešutjeti zbog nekoliko razloga: prvo, govorimo direktno ljudima istinu ili ju prešućujemo jer smo svjesni ograničenosti svojih prosudbi (jedino je Bog istinski sudac); ne govorimo direktno ljudima istinu ili ju prešućujemo jer tako govori ljubav. Ljubav zavodi, govori indirektno, poziva izdaleka, daje znakove. U tom smislu politička korektnost na Zapadu proizišla je iz kršćanskoga govora ljubavi: drugoga se želi blagošću, a ne napadom privesti određenoj istini, želi ga se privući, a ne prisiliti; treće, politička korektnost jest poštovanje druge osobe. Zamislite kakav samo moraju imati želudac javni intelektualci, kolumnisti, koji iz tjedna u tjedan kritiziraju osobno ljude. Jedno je pisati o temama, a drugo je stalno napadati osobe. To dakako nije kršćanski način govora jer proroci, jer Isus Krist vrlo rijetko napada konkretne osobe. Javna polemika i napad na konkretne osobe znak je nesređena i zlobna duha. I, četvrto, istina nikad nije "gotova istina", ona se priopćuje indirektno, skriveno, zahtijeva od sugovornika da se potrudi, da se žrtvuje za istinu, da ju traži i da žudi za njom.
Jednom riječju, politički korektan govor, kao način govora, dobar je i poželjan u međuljudskim odnosima. No ni on nije jedini mjerodavan. I u međuljudskim odnosima politički korektan govor (brak, prijateljstvo, politika) može postati lažan i podržavati laž. Zato je potrebno od vremena do vremena progovoriti izravno "u facu", oštro, odlučno, "što košta da košta". Često je upravo politički nekorektan govor jedini lijek za naše međuljudske odnose.
Piše: Ivica RAGUŽ