Magazin
PO UZORU NA SLOBU

Vučić na ulice Beograda zamalo izveo tenkove
Objavljeno 23. ožujka, 2019.

Dramatičnim upadom prosvjednika u zgradu srbijanske državne televizije prošloga vikenda koji je uključivao i prizore napadača s motornom pilom u rukama i s fantomkama na glavi sve je mirisalo na pokušaj državnog udara i revolucije u Beogradu, u kome se od srpnja 2012. na vlasti održavaju sadašnji autoritarni predsjednik Aleksandar Vučić i njegova stranka.


Nije bilo ništa manje uzbudljivo ni idućeg dana kada su prosvjednici točno u podne svojim tijelima okružili zgradu srbijanskog predsjedništva u trenutku kada je predsjednik Vučić držao konferenciju za novinare ne dopuštajući mu da napusti zgradu. Opkoljen mnoštvom bijesnih tipova koji su blokirali sve ulaze u palaču na Andrićevom vijencu uzvikujući "Vučiću, lopove!" njegovom glavom su odjekivali različiti scenariji pa i oni najcrnji. O tome svjedoče i Vučićeve riječi: "Ja nemam straha. Jedino što mogu je izgubiti život". Umjesto da ruča sa ženom i djecom Vučić je nekoliko sati bio zarobljen u zgradi predsjedništva pokušavajući uz pomoć tajnih službi i posrednika isposlovati kod umjerenijih vođa oporbe da u miru ode kući.

RUSKI PRSTI

Tako je završio neuspješni pokušaj destabilizacije vlasti u Srbiji iza koga stoje neuvjerljivi oporbenjački vođa Boško Obradović, Dragan Đilas, Vuk Jeremić i Borko Stefanović koji uredno gube izbore svaki puta kada ih prepredeni kralj srbijanske politike Aleksandar Vučić raspiše. Ovo nije nikakva obrana Aleksandra Vučića, Ivice Dačića i Aleksandra Vulina, trojice opskurnih trabanata iz vremena vladavine Slobodana Miloševića, koji danas drmaju Srbijom. Uopće nije sporna autoritarna Vučićeva vladavina, kontrola medija uključujući i državnu televiziju koja uporno bojkotira oporbene prosvjede pa čak ni korištenje fizičke sile u održanju na vlasti, začinjena toksičnim koktelom korupcije, populizma i demagogije. Nije to nešto što su birači na Balkanu spremni trpjeti na duge pruge, ako baš ne moraju. Problem je u tome što Vučića pokušavaju srušiti s vlasti još gori od njega. Čelnik ultradesnog pokreta Dveri Boško Obradović pravi je primjer opasnog destruktivca s jakim vezama u Moskvi koji podsjeća na Vojislava Šešelja iz mlađih dana, a ništa bolji dojam ne ostavlja ni nekadašnji diplomat Vuk Jeremić poznat po šovinističkim ispadima. Njegov najveći pothvat u karijeri, u vrijeme kada je bio predsjednik Opće skupštine Ujedinjenih naroda, bila je izvedba uživo srbijanske nacionalističke himne "Marš na Drinu" na East Riveru, iste one koju su JNA i četnici puštali s razglasa tijekom opsade Vukovara i na dan pada tog grada. Ono što zabrinjava u našem najbližem susjedstvu jest nadmetanje dviju nacionalističkih opcija. Jedina je razlika u tome što Aleksandar Vučić bez obzira na svu beskrupuloznost kojom vlada ipak vodi svoju zemlju prema članstvu u Europskoj uniji za razliku od primjerice Boška Obradovića koji Srbiju vidi u zajednici zemalja Euroazijske gospodarske unije koju osim Ruske Federacije čine još dvije postsovjetske države, Bjelarus i Kazakstan. Nevjerojatna je ta dvostrukost koja odlikuje suvremeni srpski identitet. Kada u anketama pitaju Srbe koja im je strana država najdraža onda je na prvom mjestu uvijek Rusija, no kada ih pitate gdje bi željeli da im djeca žive prosječni Srbin će s najvećim ushićenjem zaokružiti neku od zemalja Europske unije. Nesretni usud Srbije u njezinoj povijesti je neprestana napast da se vlast mijenja nasilnim putem vrlo često uz ubijanje vladara. Treba li podsjećati da je 11. ožujka 2006. u pritvoru Haaškog tribunala u Scheveningenu umro srbijanski vođa Slobodan Milošević nasilno skinut s vlasti u uličnim prosvjedima 5. listopada 2000. do kojih je došlo zbog pokušaja izborne krađe ili da je 12. ožujka 2003. u političkom atentatu ubijen prodemokratski premijer Zoran Đinđić?


Zahvaljujući sretnom spletu okolnosti i mudrosti u Beogradu je prošloga vikenda izbjegnuto krvoproliće, a Vučić nije morao izvesti tenkove na ulice kao što je to učinio njegov prethodnik i nekadašnji šef Slobodan Milošević 9. ožujka 1991. Podudarnost s tim događajem je velika. Nezadovoljni izvješćivanjem državne televizije pripadnici srbijanske oporbe predvođeni Vukom Draškovićem su prije 28 godina masovno izašli na beogradske ulice zahtijevajući ostavke čelnih ljudi televizije uz krilaticu "TV Bastilja mora pasti!" Nakon višesatnih sukoba građana s policijom, Milošević je na ulice izveo dugu kolonu tenkova koji su kasnije završili na ratištima u Hrvatskoj. Iako mnogi čak i u nas pogrešno misle da je 9. ožujka 1991. bio rođendan demokratske i građanske opcije u Srbiji, zaboravlja se da je povod za oporbene prosvjede u Beogradu bila ocjena izrečena u televizijskom komentaru da Draškovićev "Srpski pokret obnove surađuje s proustaškim i profašističkim režimom u Hrvatskoj". Naravno da su takve riječi razbjesnile jednog od tvoraca suvremenog srpskog nacionalizma Vuka Draškovića koji danas mirno posjećuje Zagreb kako bi ondje predstavio svoju novu knjigu u kojoj glorificira zlokobnog kralja i degutantnog diktatora Aleksandra Karađorđevića.
ZBOG KOSOVA


Još je rano govoriti o pravoj prirodi višemjesečnih prosvjeda u Beogradu. Ono što zbunjuje sve analitičare jest ideološka raznorodnost ekipe koja se okupila oko ideje nasilnog uklanjanja s dužnosti ne samo predsjednika Aleksandra Vučića nego i premijerke Ane Brnabić, predsjednice parlamenta Maje Gojković i ravnatelja državne televizije Dragana Bujoševića. Jedan od najglasnijih protivnika Vučićevog režima je glumac Sergej Trifunović koji se proteklih mjeseci proslavio mnoštvom prostačkih uvreda na račun premijerke ("Djeca gladuju, a beba Ane Brnabić se razbacuje sa četiri sise"), predsjednice parlamenta ("čuvena čobanka", "kurva"), ali i pripadnika oporbe poput Nenada Čanka ("smrdljivo krme", "trulo i podlo đubre"). Na političkom skupu u Novom Sadu prozivao je čak i pripadnike nacionalnih manjina. Onima na vlasti poručio je bez uvijanja: "Srat ćemo vam na grobovima!" U trenutku upada na televiziju ovaj predsjednik Pokreta slobodnih građana bio je "opravdano spriječen" jer je bio na skijanju u Aspenu u Sjedinjenim Državama. Je li mu to skijanje platio Steve Bannon mi to ne znamo, ali postoji čvrsto uvjerenje da iza prosvjeda u Srbiji stoji Rusija sa svojim tajnim službama i transmisijama s namjerom trajnog destabiliziranja vladavine Aleksandra Vučića koji prema njihovom mišljenju previše naginje Zapadu. Povod za pravi raspašoj mogao bi biti sporazum Beograda i Prištine o razgraničenju i neovisnosti Kosova.
Piše: Draško CELING