Kultura
PETRA B. BLAŠKOVIĆ, S USKAKANJEM JE SVE I POČELO

Raditi pošteno, posvećeno i profesionalno, to želim, to me zanima i time se bavim
Objavljeno 23. ožujka, 2019.
Zanimljivo je kako se predstava mijenja kada se samo jedan element promijeni

Vezani članci

"RICHARD III. GRBAVI" U PETAK PREMIJERNO U HNK-U

Damir Mađarić: Više poštujem glumce nego svoje rečenice!

10. FESTIVAL DJEČJE KNJIGE MONTE LIBRIĆ U PULI

Zahvaljujući osječkim studentima glume i lutkarstva, lutke će preplaviti Pulu

Već osmu sezonu članica ansambla Drame HNK u Osijeku, Petra Bernarda Blašković ime je koje ne treba predstavljati, ne samo osječkoj nego i hrvatskoj kazališnoj publici uopće, jer iza nje su desetci najrazličitijih uloga, što u sada matičnom joj HNK-u u Osijeku, što u rodnoj joj Puli i tamošnjih institucionalnim i izvaninstitucionalnim projektima. Posljednji su joj tjedni itekako napeti jer je "uskočila" u uloge kolegice Mateje Grabić Ćaćić, koja je na rodiljnom dopustu.

Jesu li za glumce to uobičajene situacije, odjednom svladati više uloga?

- Uskočiti u predstavu uvijek je veliki izazov. Vrata kazališta u Osijeku otvorile su mi upravo takve prilike. Prva uloga koju sam dobila još kao studentica bila je nijema pijana kurva u predstavi Apartman u režiji Olje Đorđević. Nakon kratkog igranja te uloge, glumica Lidija Florijan odselila se u drugi grad, pa mi je povjerena i njezina uloga u jednoj drugoj sceni iste predstave. Audiciju za Operu za tri groša, u režiji Željka Vukmirice, uspješno sam prošla za ulogu Jenny, u alternaciji sa Sandrom Lončarić i Nelom Kocsis. I tada sam bila treća alternacija i zapravo sam više gledala proces nego u njemu sudjelovala aktivno, no dan nakon premijere, oko tri popodne nazvali su me iz kazališta i pitali mogu li uskočiti u premijeru B. I danas pamtim taj osjećaj istodobnog uzbuđenja i sreće i panike jer su mi se noge odsjekle. Problijedjela sam nakon vlastite rečenice: Naravno da mogu!

I prije Akademija bili ste profesionalna glumica, ali strah vas opet uhvatio?

- Imala sam veliko glumačko iskustvo u Italiji, gdje sam živjela, radila i imala status profesionalne glumice, no ova mi je prilika bila izrazito važna jer se radilo o nacionalnoj kući, a to je bio moj san i nisam ga htjela pretvoriti u noćnu moru. Sabrala sam se i s milijun strahova i želja ušla u kazalište. Sjećam se podsjetnika koje sam si napisala u tih nekoliko sati od poziva do predstave koje sam postavila s obje strane scene, jer predstavu u cjelini nikada nisam uspjela proći na probama. Ubrzo nakon toga otišla je i velika operna pjevačica s iznimnim glumačkim talentom, Ljiljana Čokljat. Još jedno uskakanje s jednom i to djelomičnom probom u opereti Mala Floramye u režiji Nine Kleflin. Uloga Miss Beauty Flower, Missili Bissili... To je uskakanje potvrdilo moj angažman u ovoj sada mojoj matičnoj kući. Glumačke su sposobnosti bile dokazane, morala sam na audiciju za operetni program kod Filipa Pavišića. Ostalo je povijest.

Nisu sva uskakanja ista.

- Ima raznih vrsta uskakanja, ona za koja se imaš vremena pripremiti i ona za koja i nemaš. Upravo sam ovaj tjedan uskočila u ulogu Žuže u Lukavoj u udovici. Strastvena je to i iskusna žena koja o pitanju udovištva ima dug niz iskustava. Ovo je uskakanje bilo vrlo ležerno i zabavno jer je uloga vrckava i dopušta u zadanim okvirima ipak malu improvizaciju koja može upotpuniti lik. Nikada ne možete kopirati ono što je netko drugi stvorio. Godine, habitus, boja glasa, izrazi lica... sve to obilježava glumca, pa tako i jedna uloga može imati sto varijanti i nijansi ovisno o tom tko ju igra. Mislim da je to čar koju pisani tekst nosi sa sobom. U trenutku kada se uloga s pisanog materijala preseli u živo biće na sceni u interakciji s drugim ulogama, nastaje predstava, ali samo u jednoj od tisuću mogućih varijanti. Zanimljivo je kako se predstava mijenja kada se samo jedan element promijeni. Teatar, srećom, ne mora biti klišej. Redatelju dopušta jedinstvenu viziju, treba samo vidjeti tko je dovoljno hrabar provesti ju bez kastriranja kreativnosti. Priče koje pričamo djela su velikih majstora, od antike do današnjice, preko Shakespearea i Goldonija, Molierea ili Čehova... Ljudske se sudbine nisu promijenile jer su osjećaji univerzalni i svevremeni. Tako tragična ljubav može podjednako biti kobna za mladog i starog čovjeka, za plavušu ili brinetu, za ženu ili muškarca. Pitanje je što sve redatelj svojom vizijom želi istražiti i koliko daleko otići.

Je li teško raditi na dva uskakanja istodobno?

- Teško je jer si cijelim bićem i tijelom koncentriran na to da uđeš u predstavu za koju ti nedostaje radni proces od dva mjeseca pod mentorstvom redatelja. Nema vremena ni prostora za istraživanje, oslanjaš se na temelje koje je netko drugi postavio. Upravo će to biti moj novi izazov u glavnoj ulozi u Emetu. Moje su kolege prošle izrazito intenzivan rad i predstava je djelomično bila work in progress. Ja sam za taj dio uskraćena. Predstava je sada vrlo čvrsta jezgrovita cjelina i zahvaljujući preciznim scenskim situacijama, moram pronaći svoj prostor igre. Veseli me to što će redatelj biti na probama pa ću dobiti digest verziju procesa. Neizbježno je da će priča dobiti potpuno drugu dimenziju jer se Matea i ja evidentno razlikujemo. Dijele nas ponajviše godine, pa će sjećanja u startu poprimiti drukčija značenja. Znam da će mi kolege biti velika podrška i znam da sam s njima u zaštićenom bedemu, a to mi mnogo znači. Svi oni znaju kako je uskakati u predstavu i koliko je važno da su svi dodatno posvećeni i fokusirani kako bi ti pomogli u tom teškom zadatku. Nadala sam se suradnji sa Strelecom jer sam za njega čula izrazito pohvalne riječi od slovenskih kolega s kojima glumim u nagrađivanoj predstavi Barufe u režiji Vita Taufera. Život je čudan i putovi su mu uvijek iznenađujući.

Je li trema veća s obzirom na Mateju i publiku i recepciju koju predstave i uloge već imaju?

- Ne opterećujem se. Želim dobro obaviti svoj posao i ispuniti očekivanja onih koji su mi priliku pružili. Na tom sam uvijek zahvalna. Kritike su često zamke u koje upadamo pa nas znaju destabilizirati, ali s vremenom naučiš da je važno uživati u publici koje ima mnogo i raznovrsna je svaku večer. Kada na kraju predstave ugledam lica onih za koje sam imala čast glumiti, znam da sam obavila svoj posao. Kritičari postaju glasnici mase, gube se u stotinama njih koje mi glumci svaki dan sa scene nasmijemo ili rasplačemo, zadovoljimo ili naljutimo. S tim licima se moramo znati nositi jer su nam ona cilj i svrha. Odgovornost je prema punom i zadovoljnom gledalištu, ali i prema onom koje će možda svojim nezadovoljstvom natjerati nas na propitkivanje kako bi sljedeći put bili zadovoljni, a ne u smislu besciljne osude s kojom se moramo nositi. Neke predstave publika voli, a kritičari ne. Neke predstave vole i publika i kritičari. Biti na razini zadatka, raditi pošteno, posvećeno i profesionalno, to želim, to me zanima i time se bavim.

Pamtite li svoje najzanimljivije uskakanje?

- U Puli u Areni. Za Spectacvla Antiqva, povijesno oživljavanje gladijatorskih borbi, napisala sam scenarij i potpisala režiju. Redovito se održava ljeti i tamo sam na svakoj izvedbi jer je to "živa izvedba” u kojoj su moguće uvijek nove i nepredviđene okolnosti jer borbe nisu koreografirane, autentične su, pa je predstava uvijek podložna novim situacijama koje treba u trenutku riješiti. Tako se dogodilo jednom da je u zadnji tren glavni glumac koji vodi predstavu ostao bez glasa, a glumi povjesničara koji publiku vodi kroz spektakl. Tekst je samo djelomično fiksiran, dio vezan uz povijesne činjenice, ali onaj vezan uz borbu koja mu se odvija pred očima, autentičan je svaki put. Otkazati predstavu s gotovo 3000 ljudi u gledalištu? Ne, nije opcija! Odluka kriznog stožera je pala: "Petra, uskači kako znaš i umiješ!” I tako je i bilo. Naravno da publika nije znala kako inače predstava izgleda i da je vodi muškarac, i nije joj smetalo, zabavila se i uživala. Na kraju su mi čestitali i rekli da sam to super napravila, iako povijesno gledajući, žena to ne bi smjela raditi! Danas žena može sve, pa i voditi gladijatorske borbe u iznimnoj situaciji i vidjeti publiku kako uživa, ne znajući da je pitanje o uskakanju u posljednjih pet minuta!


Narcisa Vekić
Teško je jer si cijelim bićem i tijelom koncentriran na to da uđeš u predstavu za koju ti nedostaje radni proces
Možda ste propustili...

"PREDSTAVA HAMLETA U SELU MRDUŠA DONJA" U REŽIJI IVANA LEA LEMA

I HNK Mostar stiže na OLJK

PREDIVNI MURALI RESE OSJEČKI "MALI" TEATAR

Marina Mesar OKO istetovirala je zgradu Dječjega kazališta

Najčitanije iz rubrike