Povijest zapadnog mišljenja u znatnijoj mjeri obilježena je promišljanjem polariteta duh – tijelo. Ta se polarnost, napetost, često pokušavala razriješiti bilo na uštrb tijela, bilo na uštrb duha. U slučaju prvog riječ je o različitim oblicima spiritualizma, u slučaju drugoga o različitim oblicima materijalizma.

Iako je, posebice u patrističkom razdoblju pod utjecajem neoplatonizma, prednost često davana duhu, odnosno duši, Crkva je uvijek odbacivala svaki oblik dualizma, a osobito oštro manihejističku ontologiju tijela. Usuprot svim oblicima dualizma, Crkva je isticala jedinstvo duha i tijela. U pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu Drugog vatikanskog koncila u br. 14. to se formulaično iskazuje sljedećim riječima: corpore et anima unus – čovjek je dušom i tijelom jedan. Uz snažno naglašavanje jedinstva duha i tijela crkveno učiteljstvo Katoličke crkve isticalo je i sljedeće dvije tvrdnje: prvo, duša je bitna forma tijela i, drugo, duša je duhovna i besmrtna. Navedene tvrdnje proizlaze iz skolastičke teološke tradicije. Iz ove teološke tradicije – koja naglašava jedinstvo duha i tijela – tumačeni su i biblijski pojmovi nefeš, basar, ruah, koji se nalaze u Starom zavjetu, a na grčki su jezik prevedeni pojmovima psyche, sarx ili soma i pneuma. Potonji grčki izrazi prevladavaju u novozavjetnim spisima, posebice pavlovskim. Pomna biblijska egzegeza tvrdi: koristeći izraz psyche, sarx/soma i pneuma, apostol Pavle nije zagovarao gnostički dualizma, nego je ukazivao na radikalnu alternativu pred kojom se nalazi čovjek: zasnivanje postojanja u sebi samome ili u spasenjskom odnosu prema Bogu, koji po Kristu daje Duha kao novo počelo života. To znači da u novozavjetnim spisima tijelo označava svojevrsnu autarkiju, zatvorenost u sebe sama, a duh vjeru u Isusa iz Nazareta kao Krista prema kojemu u snazi Duha Svetoga imamo novi život. Onkraj klasičnofilozofijskih pojmova, poput forma ili supstancija, valja istaknuti da tijelo nije puko organičko tijelo koje se proteže u prostoru, da tijelo nije puka res extensa, nego da je ponajprije riječ o otajstvu. To se otajstvo pokazuje u širokom luku od drugog poglavlja Knjige postanka, pa sve do evanđeoskih izvješća o uskrsnuću.

Znanje o tijelu je retrospektivno, u cijelosti ćemo razumjeti što je tijelo tek kada se ono potpuno razvije, odnosno ekstenzira – na što upućuje evanđeoska prispodoba o sjemenu koje pavši u zemlju umire da bi donijelo stostruki rod.