TvObzor
NEVENA VUKES

Zahvalna sam suprugu što svojim trudom i mene gura naprijed
Objavljeno 22. ožujka, 2019.
Bilo je teško održavati ljubav na daljinu kad sam dopuštala umu da radi jače od srca i duše. Kad su srce i duša nadjačali um, panika i zemaljska logika padale su u vodu

Mlada glumica Nevena Vukes, koju hrvatska publika pamti po ulogama u serijama “Vatre ivanjske” i “Cvat lipe na Balkanu”, osnovala je putujuće kazalište Teatar Vihor. Njegov je cilj okupljati mlade umjetnike svih kazališnih umjetnosti (glumce, redatelje, dramaturge, scenografe, kostimografe, kompozitore i producente), pružajući im prostor da iskažu svoje stvaralaštvo te ga podijele s publikom diljem svijeta. Tijekom protekle tri godine grupa je proputovala više od 40 gradova iz regije i Europe.

Prvi TV koraci
I prije nego što ste završili Fakultet dramskih umjetnosti u Beogradu, imali ste priliku igrati u TV seriji “Cvat lipe na Balkanu”. Publika vas pamti i po ulozi u “Vatrama ivanjskim”. U kakvom sjećanju su vam ostali ovi projekti?

– “Cvat lipe na Balkanu” mi je draga serija, i to je projekt koji mi je ostao u lijepom sjećanju. Uz nju sam napravila prve televizijske korake. Izuzetna mi je čast što sam imala priliku učiti i stvarati uz drage kolege koji su tada, u radu sa mnom, imali veliko strpljenje dok sam svladala prve strahove i dileme tijekom snimanja. S druge strane, serija “Vatre ivanjske” moj je prvi projekt u Hrvatskoj koji mi je donio divna nova poznanstva, zahvaljujući kojima sam 14. veljače 2015. upoznala i svog supruga Marka Vukesa.

Kako gledate na iskustva koja ste stjecali iz suradnje sa starijim, iskusnijim kolegama?

– I stariji kolege su ljudi. Među njima ima i mudrih, a i onih drugih. Tim povodom su iskustva razna. I loša i dobra iskustva su poslužila na korist. Treba znati i kako treba i kako ne treba raditi.

Koje glumce starije generacije poštujete i zašto?

– Poštujem Slavka Štimca. Upoznali smo se na prvoj čitajućoj probi predstave “Klaustrofobična komedija“ Dušana Kovačevića u Zvezdara Teatru, rađenoj u režiji Darka Bajića, i u protekle tri godine smo je zajedno odigrali više od stotinu puta. Zašto? Jer je tihi mili gospodin koji malo govori, a više djelima pokazuje.

Dijele li glumci rado svoja znanja i iskustva s mlađim kolegama?

– Ovisi o obje strane. To što si mlad, ne znači da zaslužuješ savjet, a to što si star, ne znači da ćeš dati mudar savjet.

Put traganja
Kad usporedite svoja ranija i sadašnja glumačka znanja i vještine, koliko ste napredovali kao glumica?

– Više to promatram kao put mog sazrijevanja i traganja. Svatko traži i teži za nečim. Težila sam za istinom i uvijek povezivala svoj posao s njom. Vjerovala sam da je jedini moj zadatak bio da kroz crna slova na bijelom papiru oživim istinu na sceni, kadru ili platnu. Kako bivaš stariji, sve nekako kao da si dalji od nje i neprimjetno počneš prekrajati istinu onako kako tebi odgovara. Kao djetetu mi je bilo lakše da povjerujem, a sada se uzdam u Boga da mi održi radost traganja, jer u moru besrama koje nas okružuje sve je teže stvarati čisto i dostojanstveno. Na tom putu sazrijevanja donijela sam neke važne odluke koje su me duhovno utemeljile i sada na tim temeljima gradim svoj put dalje.

Što bi vam u karijeri osobito bio izazov odigrati?

– Svaka uloga je pothvat za sebe. Ni jednu osobu koju sam tumačila nisam poznavala, svaka je tražila svoje vrijeme istraživanja kako bih je što bolje razumjela i u finalu provukla kroz sebe. Ne gledam to kao izazov, jer gluma je moj posao, a radost je još veća što volim svoj posao.

Kako je biti glumac u današnjem vremenu?

– U vremenu kad se ljudi lako zaljube, lako ostave, lako prevare, lako zabave, lako odustanu, lako ponize, lako uvrijede, lako… Sve tako nekako ‘lako‘, a ti sad budi pametan pa prenesi ‘lako‘ život na scenu. Moguće je, samo treba biti dovoljno budan i mudar, jer kakvo god da je vrijeme oko nas, čisti osjećaj nađe uvijek put do srca, a ponekad i do savjesti. Samo treba prepoznati čisti osjećaj.

Koliko ste tip osobe koja voli sama stvarati prilike u životu, boriti se za ono što želi, koliko ste ambiciozni, a koliko pristaša fatalizma, da stvari prepuštate u ruke sudbine?

– Dan i noć prepuštam Bogu. Da slušam svoju pamet, ne bih daleko dogurala.

Posebna umjetnost
Uz glumu bavite se i režijom TV spotova. Odakle ljubav prema režiranju?

– Režija je posebna umjetnost i prema njoj imam veliko poštovanje. Malo sam govorila o tome u medijima, ali prije same odluke za odlazak na studije glume, bila je i ideja za režijom. Tada sam bila premlada da bih jasno mogla znati usmjeriti svoje darove. Krenula sam putem glume i ljubav prema njoj je rasla. Međutim, svaki novi snimajući dan budio je u meni sve jasniju sliku režije kao profesije i zavoljela sam je. Ne kažem da ću se baviti njome, ali kažem da je volim. A spotovi su samo mali izleti u tu ljubav. Počela sam radeći spotove svom suprugu Marku, a poslije su i drugi njegovi kolege, glazbenici, prepoznali nešto u mom radu. I kad god se pojavi slobodno vrijeme, snimam.

Koje promjene je brak unio u vaš život?

– Pronašla sam se.

I glumci i glazbenici zbog svojih obveza često izostaju od kuće. Koliko je važno imati podršku svog partnera da biste bili uspješni u poslu kojim se bavite?

– Potrebno je razumjeti se i imati razumijevanja.

Mlad ste bračni par. Za što ste najviše zahvalni svom suprugu?

– Za to što se trudi, uz Božju pomoć, biti u duši dijete, u srcu mladić, a u umu čovjek. Svojim trudom i mene gura naprijed.

Dok ste još bili u vezi, je li ponekad bilo teško održati vezu na daljinu?

– Bilo je teško svakog trenutka kad sam dopuštala umu da radi jače od srca i duše. Kad su srce i duša nadjačali um, panika i zemaljska logika padale su u vodu. Jer, ljubav doista ne poznaje kilometre i granice.

Razgovarao: Adrian ANDREJEK
INTERVJU
Ni jednu osobu koju sam tumačila nisam poznavala, svaka je tražila svoje vrijeme istraživanja kako bih je što bolje razumjela i provukla kroz sebe
ROBOT-DJEVOJKA
Što nam možete reći o novoj predstavi “Lutka” Mire Gavrana?

– U toj simpatičnoj komediji tumačim lik robot-djevojke, a igram s mojim dragim kolegom Bojanom Dimitrijevićem. Teatar Vihor nema svoju stalnu scenu, njegova povijest se piše na kotačima. Na osobnim društvenim mrežama, a i onim Vihorovim, redovito objavljujem sva gostovanja gdje nas možete pratiti. Nadam se da ćemo nakon dolaska u Zagreb svratiti i do Osijeka.