TvObzor
POVRATAK U DVIJETISUĆITE

Nostalgično putovanje glazbenim čarolijama prošlog desetljeća 2
Objavljeno 22. ožujka, 2019.

U prošlom broju TV Obzora započeli smo feljton o glazbenim izdanjima koja su nas oduševljavala tijekom dvijetisućitih. Razlog tomu je naša želja da se nostalgijom borimo protiv iste, odnosno, da dokažemo i pokažemo, vama i nama samima, kako su albumi iz prošlog desetljeća u istom košu kao klasični albumi svih predhodnih razdoblja. Naime, vrlo često u razgovorima s drugim ljubiteljima glazbe došli smo do spoznaje kako su albumi iz 2000-ih bezrazložno zanemareni u odnosi prema albumima iz 90-ih ili 80-ih, a da o desetljećima prije toga i ne govorimo. Možda na kraju ovog našeg putovanja našim sjećanjima, ili možda tijekom njega, shvatimo kako smo cijelo vrijeme bili u krivu, ali to vam sigurno nećemo priznati. Stoga, dobrodošli u drugu epizodu “Nostalgičnog putovanja glazbenim čarolijama prošlog desetljeća”.

PRIMAL SCREAM: XTRMNTR (2000.)
Posljednji album koji je imao poruku. Brutalno sonični protest - glazbeno i tekstualno- protiv svijeta koji je otišao kvragu. Zvuči poput starih Kraftwerk izdanja na koje su pod utjecajem LSD-a nasnimljeni Buzzcocksi i onda puštani unatrag. Jedan od rijetkih albuma koji nije ostario ni dana. Savršeni spoj Public Enemyevog “It Takes A Nation Of Millions” i britkosti Fugazija. Ako ga pustite na tulumu, ljudi će se odbijati od zidova. Svaki put kada se indie-glazba pogubi u svojoj samodopadnosti, neinventivnosti, neoriginalnosti i uljulja u svoju lažnu sigurnost tu su Primal Scream da spase stvar. Najbolji izdanje Bobbya Gillespieja i društva.

DJ KRUSH:
Zen (2001.)
DJ Krush taj japanski čudotvorac, na maestralnom albumu “Zen” doveo je do savršenstva svoju fuziju hip-hopa, downbeata, jazza i glitcha. Poput sanjarenja o ljubavi, lutanje postrujanskim New Yorkom u zoru, traženje odgovora na neka životna pitanja, kao ljubav na početku novog milenija, sjedenje na japanskim čajankama s najboljim prijateljima ili dočekivanje zore na dokovima, u brodogradilištu. Tijekom svakog novog druženje s albumom DJ Krush nas nekoliko puta odvede na put oko svijeta, po Harlemu, monsunima opranom Tokiju, do raja i beskrajnih pruga, uz zvuke trube do budućnosti.

BECK:
Sea Change (2002.)
Ljubav je bolest teška, ranjeno srce u stanju je napisati najbolnije i najintimnije tajne o sebi, a kada se tako nešto dogodi Becku Hansenu, znamo kako možemo očekivati izvanvremensku odu Brianu Wilsonu, Nicku Drakeu i svim posrnulim svjedocima “americane” kojima je bacio rukavicu u lice, napisavši i odsviravši poput Dylana iz najboljih dana, akustičnu i očajavajuću priču. “Sea Change” totalno je emocionalno razotkrivanje jer velike umjetnosti nema bez velikog bola, a opet, s druge strane, lijepa je to ploča poput dočekane polupijane zore u naručju neke druge žene.

GILLIAN WELCH: Soul Journey (2003)
Gillian Welch je svojim nedostižnim četvrtim studijskim albumom “Soul Journey”, dokazala da, kada je u pitanju čistoća forme spomentog idioma, ipak nije robovala strogim pravilima. U njezinu glasu, prepunom tuge i melankolije, možete se kupati vječno, dopustiti joj da vas odvede na sva ona tužna i iskrena putovanja njezinim osjećajima, uživati u prekrasnim gitarskim baladama koje brišu kompletnu konkurenciju i s pravom zaključiti kako je Gillian apsolutno u rangu Emmylou Harris i Lucinde Williams.

EVIL NINE:
You Can Be Special Too (2004.)
Udaraju već na prvoj “Crooked”, s Aesop Rockom na mikrofonu, koja pak zvuči moćno, negdje u istom rangu “Emerge”, samo što je pozadina kojom je zagrnuta breakbeat plus britki rap iz najboljeg provoda na kojemu nikada niste bili. Pa nas svojim kaleidoskopskim idejama odvedu do još jednog plesnog hita, kojih ovdje imaju na bacanje. Evil Nine su moćni, razigrani, a utjecaji od rocka preko sve vrste elektronike pa do opskurnih semplova iz filmova strave miješaju se u jednu savršenu musaku kojoj je jednostavno nemoguće odoljeti.

AMADOU & MARIAM:
Dimanche a Bamako (2005.)
Plesno i ritmično ludilo, urnebesno lijep tulum od početka do kraja, uz poneki sentiš, koji pak pokazuje sve ljepote i tradiciju afričke glazbe, s daškom europske nostalgije “Dimanche a Bamako”, taj četvri album slijepog dvojca iz Malija, slavljenje je života, ali i promjena u odnosu prema njihovim prethodnim albumima. World music glazba dugo nije zvučalo ovako primamljivo, zaigrano i pop, za što dio zasluga nosi i Manu Chao, koji je od ovog izdanja napravio pop-album. Uz naravno neizostavnu dozu antipolitičkih poruka “Politics meand blood, politics means violence”. Uživajte.

ISIS:
In The Absence Of Truth (2006.)
Kada bi svaki bend na ovoj planeti zvučao ovako unikatno i samosvjesno, vjerujte ovo bi bio raj. Nažalost, ovakva izdanja, kakav je bio četvrti album Isisa, naziva “In The Absence Of Truth”, rijetka su, pa ih upravo zato treba više cijeniti i voljeti. Dovodeći svoju formulu, koju bismo mogli nazvati post-metal, do savršenstva, Isis pod vodstvom Aaron Turnera već tada su dali naslutiti u kojemu će smjeru krenuti HM kao žanr, a sav svoj raskoš talenta, ideja i svirke doveli su do savršenstva. Jer unatoč nedostatku istine, Isis su s godinama postali moćan i nazaustavljiv bend, ali nažalost su se umirovili 2010. godine.

CARIBOU:
Andorra (2007.)
Rolajući bubnjevi, nenametljiva zvona, flauta koja nosi cijelu kompoziciju, nježni falsetto, koji kao da je preslikan s nekog starog singla Mamas&Papas, ljeto u najljepšem izdanju i sjećanje na život, koji su neki željeli živjeti dok su slušali Saint Etienne ili “Moon Safari’’. Otkačeno, ljepljivo poput napućenih ženskih usana koje su upravo polizale sladoled, slatko kao grijeh i lijepo kao snovi iz kojih se nikada ne želite probuditi. Eto, ukratko, to je drugi album Daniela Snaitha zvan “Andorra’’, umjetnika koji se zove Caribou, a tijekom karijere potpisivao se i kao Manitoba te Daphni.

THE WALKMEN: You & Me (2008.)
Četvrti album The Walkmena “You & Me” zvuči poput priča kad se u vaše malo mjesto, nakon izbivanja, vrati stariji brat, ujak ili prijatelj koji je živio u nekom velikom i dalekom gradu. Njegova sjećanja na grad koji jede svoju djecu, alkoholne zore, narkomanske noći, bezimene djevojke iz Kanade u njegovu krevetu, proslave kojih se ne sjeća, prijatelje koje je putem izgubio, obećanja koja je prekršio i bezbroj novih početaka. I tako je soundtrack našeg davnog godišnjeg odmora nastavio druženje s nama dok s nestrpljenjem svake godine očekujemo prve tumorne jesenje kiše.

BAT FOR LASHES: Two Suns (2009.)
Natacha Khan, koja se krije iza imena Bat For Lashes, i njezin drugi album, “Two Suns”, svojom atmosferom neodoljivo podsjećaju na slavenske bajke koje su nam kao djeci zauvijek ostale u sjećanju, zbog straha od svih tih duhova i bića, ali istovremeno ovo je neodoljivo sanjiva i lijepa zbirka pjesama. “Two Suns” prekrasan je album, istovremeno čudan i zavodljiv, na kojemu se u jednom trenutku ukaže i jedan od najvećih pop-alkemičara svih vremena Scott Walker. Ploča, koju je grijeh zanemariti, a s druge strane, tako ju je lako slušati i voljeti.
Nikola Kučar
Možda ste propustili...

NESVAKIDAŠNJI BRAZILSKI PJEVAČ I GITARIST JOAO GILBERTO (1931. - 2019.)

Kralj melankolije svijetu je darovao Bossa Novu

THOM YORKE: ANIMA (XL RECORDINGS)

Duša na kauču