Obljetnice djelovanja nekog benda na glazbenoj sceni u Hrvatskoj same po sebi zaslužuju respekt, posebno ako se radi o više desetljeća neprekinute aktivnosti, kao što je to slučaj s recimo Parnim valjkom, Prljavim kazalištem, Majkama ili Hladnim pivom, ali i s riječkim Putokazima, vokalnom grupom koja nema nikakvih bliskosti sa spomenutom gospodom osim što, eto, vijek trajanja i kod njih nadmašuje uobičajenu prosječnost.

Sve to, i još puno toga, bilo je povod da porazgovaramo s Mirandom Đaković, osnivačicom Putokaza, autoricom glazbe, tekstova i, naravno, jednom od pjevačica u sastavu.

Trideset pet godina karijere obljetnica je koja izaziva poštovanje. Kad sad pogledate unatrag, kakva bi bila ocjena prijeđenog puta, jesu li “putokazi” uvijek pokazivali pravi smjer ili je bilo i lutanja, stranputica kroz ova tri i pol desetljeća?


- Postojimo od 22. veljače 1984., i oduvijek smo nastojali pokazivati prave smjerove kontinuirano stvarajući albume koji hrabro istražuju glazbu. Važno nam je bilo, i jest, slušati sebe, raditi po osjećaju i usuditi se zakoračiti tamo gdje staza nije utabana, neovisno o trendovima koji se nameću. Biti svoji, novi i drukčiji.

Kad biste se mogli vratiti u prošlost, što biste mijenjali u karijeri ili bi sve išlo onako kako se odvijalo tijekom 35 godina?


- To sve bilo je i jest igra u igri. Ono što najviše cijeniš tek kad izgubiš. Nismo se nadali toliko trajati, no tu smo dobrovoljno, nastojimo stvarati, prepoznavati kvalitetnu glazbu i predajemo joj se, vjerujemo u nju. Tako je sve počelo, eto, traje i do danas..



Koje su bile krizne godine Putokaza, ako ih je bilo, neki trenutci kad ste pomislili da treba stati, odlučiti kako dalje, refreširati se, da se tako izrazim. Hoću naime pitati kako ste uspijevali riješiti probleme koji su neizbježni u tako dugom razdoblju trajanja kakvo je vaše?


- Izvan smo struje i interesa, izvan lobija, klanova, menadžmenta. Nije lako, dakako. U životu biraš stranu, prodaješ kožu ili spašavaš dušu. A svoju smo stranu davno izabrali. Nismo dovoljno zastupljeni na radiopostajama, u medijima. Komercijalnost je osnovni kriterij mnogih radiopostaja i medija, rijetki su glazbeni urednici otvorena duha. Zar govoriti o načinima kojima se slažu top-ljestvice i kreira masovno mnijenje o kvaliteti? Ili naprosto stvarati tiho i ne osvrtati se. Naši su videobrojevi, kao i studijska produkcija, koreografije, oblikovanje kostima, albuma i koncerata te vizualni identitet na vrhunskoj razini, iako je uvijek bio problem zatvoriti financijsku konstrukciju. Zahvalni smo suradnicima, umjetnicima koji su bezrezervno dajući sebe na razmeđu materijalnog i umjetničkog uvijek birali strast i želju za sudjelovanjem u projektima i tako nam omogućili da nikad ne podlegnemo izazovu da umjetnički izraz osiromašimo, odnosno prilagodimo krizi koja je sve evidentnija.

Što donosi deseta pjevačka generacija Putokaza? Objavili ste singl "Kishica", ukratko, čija je pjesma, tko su autori glazbe i teksta, tko je producent? Singlica je i najava novog albuma - kad će on ugledati svjetlo dana, ove godine?


- Autorica sam glazbe i tekstova novog albuma, kao i vokalnih aranžmana. Korepetiram pjevače, ovo je deseta pjevačka generacija Putokaza. Instrumentalne aranžmane potpisuju Zoran Majstorović i Iztok Turk. U svom najzrelijem i najdubljem projektu, odlučili smo zagrebati najdublje, pa novi album govori o Životu kroz temu Smrti. Jer ona je sastavni dio Života. To nam je bolno suočenje s Tugom potrebno, da u svojevrsnoj katarzi shvatimo ljepotu Radosti kao onog drugog lica od kog smo sazdani. Nadamo se izlasku albuma do kraja ove, naše obljetničke godine. Producent albuma je naš stalni suradnik Iztok Turk.



Zanimljivost albuma, za koji je trebalo čekati deset godina, jest i to da u njegovu nastajanju između ostalih sudjeluje i multiinstrumentalist, jazzist Zoran Majstorović. Je l‘ to najava novog stila Putokaza?


- Ispravak krivog navoda - moram vas podsjetiti, naš posljednji album ‘Porculan‘ izišao je prije pet godina, 2014. godine, a potom 2017. godine i koncertni DVD Putokazi.33, sa snimkom slavljeničkog koncerta na kojem sudjeluju sve generacije Putokaza od osnutka. Također, u međuvremenu, stvorili smo 2016. cjelovitu glazbeno-scensku predstavu, Mjuzikl mijena Raskružje. Stvaramo bez predaha, a biramo suradnike po strasti i novim energijama koje utkaju u zajedničku nit. Sviranjem brojnih akustičnih instrumenata, naš novi suradnik, glazbenik Zoran Majstorović u skladbama unosi organski ton, što u spoju s modernom produkcijom i beatovima producenta Iztoka Turka obećava ne samo novi zvuk Putokaza već i kompletne hrvatske glazbene scene.

Putokazi su otpočetka karijere težili biti nešto više od klasične vokalne skupine. U tom smislu, počevši od nastupa na Euroviziji do recimo mjuzikla "Raskružje", u nekom općenitom zaključku što bi zapravo bili Putokazi - grupa, projekt, koncept, ili sve skupa, i još puno toga?


- Putokazi su sve i ništa. Stvarali smo i stvaramo umjetnost, onu koja nas pronalazi. Nikad se nismo trudili biti više. Uostalom tko dovoljno zna i ima pravo procijeniti što je to "više"? No, mnogi su se, očigledno, trudili biti "niže".

U svom stvaralaštvu inspiraciju ste nalazili u različitim vrstama glazbe, od Beatlesa preko mjuzikla, filmske i etnoglazbe, do modernijih stilova poput trip hopa i elektro pop glazbe. Koliko je takav eklekticizam bio olakotna ili otegotna okolnost u građenju vlastitog prepoznatljivog izraza?


- U svojih 13 albuma nastojali smo pokazati da postoji glazbena alternativa. Na tim izdanjima ima glazbe s potpisom Beatlesa, tema iz filmova i mjuzikla, hrvatskih etnotema, autorskog world musica, trip-popa, elektro-popa. Naše projekte, koliko god bili glazbeno ili stilski različiti, krase iskrenost, profesionalni pristup i glazbeni stav. To je kao da prirodu pitate jesu li evolucija i modifikacija organizama olakotne ili otegotne? Promjene nam se naprosto događaju da prežive Ljepota i Mir.



Kad se povede riječ o Putokazima, neizostavan je i spomen Rijeke. Kakav je odnos, da se tako izrazim, Putokaza i Rijeke, grada i okruženja. U 80-ima Rijeka je bila jedno od najsnažnijih glazbenih središta bivše Jugoslavije - kakvo je danas stanje riječke scene?


- Posebnost Rijeke u hrvatskim okvirima kao grada i posebnost riječkih bendova nekim tajnim sponama korenspodiraju. Rijeka je izgradila imidž vlastite scene upravo u odmaku od diktata industrije zabave i u tome je specifična u Hrvatskoj. I danas je rasadnik snažnih glazbenih osobnosti. Putokazi i Rijeka teku paralelno, u dva toka, odvojeni, ali u istom smjeru.

Tijekom karijere nagrađeni ste i s nekoliko Porina. Što vam te nagrade znače, koliko su one važne i koliko pomažu bendu, u stvaralačkom i u komercijalnom smislu?


- Svatko je licemjer kad kaže da nagrade ne gode, ali postoji i jutro poslije koje se zove zbiljom.

Kakvo je vaše mišljenje o glazbenoj sceni danas, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj? Može li se kod nas od glazbe dobro živjeti, a da nisi Huljić i njemu slični? Koliko su pritom nužni neki kompromisi da bi se uspjelo?


- Svjesni smo da je spontani razlog početka našeg izražavanja također omeđen i osjećajem kad sve racionalno gubi smisao. Umjetnost, kultura i glazba stradavaju prvi u vremenima velikih mijena u kojima, tek na rubu, izdišu posljednji trivijalizmi i podilaženja. Nismo zato tužni jer je prenaglašena tuga samo posljednji pokušaj privlačenja pažnje prije konačnog odlaska.



Živimo u globalno umreženom svijetu, virtualna je stvarnost posvuda oko nas - koliko takvo doba pomaže današnjim autorima, bendovima (i Putokazima) da se pokažu, iskažu i promoviraju na tržištu? Usput, kakvo je vaše mišljenje o društvenim mrežama, koliko ste, ako jeste, “opsjednuti” Fejsom, tvitanjem, Instagramom...?


- Svako društvo bilo je mjerom svega onog što ga je dovelo na tu vibraciju. Panični krikovi ustajale sigurnosti ne mogu razumjeti današnji svijet trodimenzionalnih "cloudova", iako je on jednako stvaran kao i sve ono najtvrđe što temelji generacije prije nas. Život je, naprosto, takav kakav je, a mi se u strahu od promjena ne bavimo onim važnim čime osobno možemo pridonijeti njegovu napretku. I nije postojalo razdoblje ljudske povijesti u kojem je umjetnicima bilo lakše nego sada, a nekad ih svejedno nije omelo da u borbi s vlastitim i stvarnim duhovima ne ostave trag iza sebe. Ideja da je umjetničko djelo izraz emocije i strasti jednako vrijedi u iskonskim ritmovima afričkih plemena kao i u najmodernijoj produkciji progresivne Björk ili nekog s vrha perjanice zvukovnih vibracija kojima se divimo. Danas autori, ako imaju iskrenu ideju, mogu svoju zamisao snimiti u dnevnom boravku u low-fi produkciji i istoga poslijepodneva objaviti na internetu. Istovremeno, više nismo robovi vrhunske produkcije i dijelom smo svjetske demokracije tržišta slobodnih ideja.

Tko su poimence Putokazi danas, mislim na vas koji pjevate, na vokale u grupi?


- Pod zastavom Putokaza izmijenilo se u 35 godina djelovanja više od 400 pjevačica i pjevača, čineći nas malom glazbenom školom, a ‘Kishicu‘, naš prvi radiosingl s novog albuma u nastajanju, izvode vokalistice Antonia Svetina, Magda Martedić, Mia Barić, Ivana Blaškan, Jasmina Sokoli, Helena Živković, Sarah Nicole Vukšić, Branka Matić Dereta, Dolores Marinić, Vedrana Lisica Pavlović, Mia Doričić i Tea Mirth.

Ukupno uzevši, i zaključno, Putokazi nekad i Putokazi danas, završna ocjena? Drugim riječima - kakva je budućnost Putokaza?



- Za istinske putnike na valovima umjetnosti, uistinu, ne postoje ni danas, ni jučer, ni sutra. Svaki naš rad je putovanje prema nepoznatom odredištu, raskrižja ima mnogo, znali smo i dosad slijediti putokaze. Postojimo i postojat ćemo dok budemo htjeli i znali.