Nemirno je bilo u okruženju NK Osijek posljednjih tjedana. Bijelo-plavi opet teško kroče kroz proljetni dio sezone, rezultati im nisu na razini očekivanja, pa su navijači počeli gubiti strpljenje. Istina, Osijek je još uvijek unutar svih rezultatskih gabarita zacrtanih na početku prvenstva, ali neke stvari pomalo upućuju na određena lutanja kada je konačna vizija u pitanju.

Ljetos su, nakon dvije i pol godine teškog posla i desetaka milijuna eura uloženih u stabliziranje kluba, suvlasnici NK Osijek izišli na tržište i s izlaznim transferima. U prvom naletu prodani su Mateo Barać, Borna Barišić i Eros Grezda, a zimus još dva prvotimca Haris Hajradinović i Robert Mudražija. Klub je zaradio više od deset milijuna eura na tim poslovima, što je sigurno snažan temelj stabilnosti u sljedećem razdoblju, posebno ako se gleda kroz prizmu velikih infrastrukturnih projekata započetih na Pampasu s kojima će klub dobiti novi moderni stadion i kamp Škole nogometa. I tu nema ničeg spornog. Predsjednik Ivan Meštrović od prvog dana jasno je poručio kako je njegov konačni cilj samoodrživ klub, koji neće ovisiti o milosti ili nemilosti sponzora, loših zakona ili nečeg trećeg. U takvoj viziji stvaranje u vlastitom inkubatoru ili pronalaženje i razvoj neafirniranih igrača pa njihovo kasnije transferiranje igra iznimno važnu ulogu. Međutim, to je ujedno i proces koji nije nimalo jednostavan i ne mora uvijek jamčiti uspjeh. S druge strane, ostaje i pitanje rezultata. Razumljivo je što klupski menadžment vodi računa o solventnosti, ali prodaja čak pet standarnih igrača, pokazalo se, ove je sezone ipak bila previše za kvalitetne igre u kontinuitetu. Čak nije problem ni u broju transferiranih, nego u planiranju i tajmingu. Adekvatne zamjene za one koji su otišli nisu osigurane baš posve na vrijeme, a neke od njih ni danas se još nisu do kraja adaptirale na Osijek. I u cijelom tom vrtlogu emocija i poslovnih vizija pred ciljnik je, naravno, stigao - trener. Zoran Zekić nije nikakav mesija, ali svakako bi se moralo više cijeniti ono što je prošao s bijelo-plavima u ove tri godine na klupi. U prvoj je godini, koja je bila iznimno teška, rano osigurao opstanak, nakon što smo se u dvije prethodne sezone tresli doslovce do posljednjih trenutaka sezone. U sljedeće dvije sezone ispunio je ciljeve plasmanom u Europu. I to je učinio vrlo rano u sezoni, a u ljeto 2017. Osijek je stvarao čuda u pretkolima Europske lige. Izbacio je europskog giganta PSV i samo su ga centimetri dijelili od ulaska u skupine Europske lige, što bi doista bilo vrhunska senzacija. Tako je izgledala momčad Osijeka koja je složena i uigrana na vrijeme. Osim toga, Zekić nikada nije bježao od klupske vizije afirmacije mlađih igrača. U transferima Baraća, Grezde, Mudražije, pa i Barišića i Hajradinovića, sigurno ima dosta Zekićevih zasluga. Radio je u interesu kluba, ali tu sad dolazimo do ključnog pitanja. Što će to jednog dana značiti za njegov CV? Ništa, baš ništa. Kada jednog dana ode i bude tražio novi posao, nitko neće pitati koliko je NK Osijek zaradio od igrača koje je trpio i razvijao Zekić. Gledat će se rezultati i trofeji, a taj dio trenutačno nije impresivan, upravo zbog nabrojenog. Uostalom, nije lako pronaći pravi balans između rezultatskih i financijskih potreba kluba.

Zapravo, bit će vrlo zanimljivo vidjeti kakvim će putem krenuti Osijek u ljeto. Treneru Zoranu Zekiću istječe ugovor, kao i nekolicini igrača, a trenutačno vlada zatišje oko produženja. Nekako smo skloni vjerovati da će momčad na ljeto u remont. Za to postoji više razloga.

Prvo jer ovo čime danas Osijek raspolaže na nekim je pozicijama baš oskudno, drugo, s novonastalom situacijom, u kojoj će u sljedećoj sezoni i drugoplasirani iz HNL-a igrati kvalifikacije Lige prvaka, otvara se prilika za ispunjenje nečega što ne možemo nazvati obećanjem, nego više željom ili snom predsjednika Ivana Meštrovića da se novi stadion "krsti" baš u kvalifikacijama za Ligu prvaka. Upravo će tog ljeta 2020. godine, za kada je planiran završetak radova, to biti i moguće. Sigurni smo kako će to za predsjednika bijelo-plavih biti velik izazov, a dosad se pokazalo da on nije spreman odustati od svojih planova i želja ni pod koju cijenu. I zato će biti zanimljivo vidjeti što će se događati u ljeto. Hoće li Zekić nastaviti započeti posao? Hoće li ovaj put dobiti sve što želi na kadrovskom planu? Hoće li Osijek uspjeti odoljeti prodaji svojih najvrjednijih igračkih eksponata u zamjenu za još veći rezultatski iskorak? Na prvi pogled ta se pitanja čine lakima, ali odluke koje će trebati donijeti neće biti nimalo lake jer će trebati pronaći pravi balans u kojem će se zadovoljiti klupske ambicije i potrebe u svim područjima. Zato bismo vrijeme kroz koje Osijek sada prolazi mogli nazvati "kraj početka". U ove nešto više od tri godine klub je sa samog dna stigao blizu samog vrha hrvatskog nogometa. Zapravo, taj put prevaljen je velikom brzinom, pa su možda i zbog toga u dijela navijača rezultatski apetiti prerasli u opsesiju. Doći blizu vrha uvijek je lakše nego se na njemu održati ili učiniti novi korak, ili, ako hoćete, i koračić naprijed.

Ono što je Osijeku sada potrebno jest - zrelost. I to u svim sferama. Od upravljačke do navijačke. U klubu su se uvjerili kako mogu biti uspješni u svemu. I u rezultatskom napretku, i u transferima u oba smjera, i u pronalaženju i afirmaciji igrača, pa i u stvaranju vlastitih vrijednosti iz Škole nogometa. No sada dolazi ključno raskrižje. Sva iskustva koja su skupljana u ove tri godine trebat će iskoristiti za planiranje sljedeće sezone, jer se u njoj nudi prilika za ostvarenje još jednog sna koji je izgledao kao čista apstrakcija. Osijek na novom stadionu u kvalifikacijama za Ligu prvaka. Ma dajte, uštipnite me...