Već više od 30 godina Gordana Buljan Flander, renomirana psihologinja i psihoterapeutkinja, aktivno radi na poboljšanju prava djece i njihovoj zaštiti na institucionalnoj, društvenoj, ali i obiteljskoj razini u Hrvatskoj.
Mnogima nije poznato, ali upravo je ona 1997. godine osnovala udrugu Hrabri telefon, koja danas funkcionira na iznimno visokoj razini, pružajući direktnu pomoć zlostavljanoj i zanemarivanoj djeci diljem Hrvatske, a i roditeljima omogućava savjetodavnu pomoć pri rješavanju svakodnevnih problema.

Također, Gordana Buljan Flander osnovala je i Polikliniku za zaštitu djece grada Zagreba, na čijem je čelu i danas, ali uvijek pronalazi i vremena za pisanje stručnih i znanstvenih radova, kao i informativno-edukativnih knjiga, od kojih se svakako može izdvojiti najnovija "Znanost i umjetnost odgoja - Praktični priručnik o suvremenom odgoju za roditelje i odgojitelje", objavljena prošle godine. Dugogodišnji angažman na, kako sama kaže, "prvoj liniji fronte" donio joj je neizmjernu količinu praktičnog znanja i iskustva, pa često uskače i u ulogu sudskog vještaka na slučajevima zlostavljanja i zanemarivanja djece - što ju čini savršenom osobom za dijagnosticiranje, odnosno seciranje trenutnog stanja u sferi roditeljstva, djece, nasilja, institucija, zakona, pa i aktualnih događaja koji su šokirali javnost.

Koliko je u današnjem svijetu teško biti roditelj, a koliko dijete?


- Danas je iznimno zahtjevno biti roditelj, ali i dijete. Naime, kao dijete izloženi ste različitim utjecajima sa svih strana, pa vas uz roditelje i obrazovne institucije, ‘odgajaju‘ i vršnjaci, susjedstvo, društvene mreže, pa i mediji. S druge strane, u ulozi roditelja konstantno ste bombardirani savjetima o tome kako odgajati dijete - što se smatra ispravnim, a što ne. Roditeljima je stoga teško stati između obiteljskih vrijednosti i vrijednosti koje se nameću u društvu, ali je unatoč tome potrebno da nastave inzistirati na postavljajnu granica u atmosferi ljubavi i prihvaćanja, a ne u atmosferi kažnjavanja. Smatram, kao i svi stručnjaci, da je roditelj odgovoran za odnos s djetetom i da mu ne može prepustiti da se samostalno odgaja. Nužo je znati tko je u ulozi roditelja, a tko u ulozi djeteta, ali opet naglašavam kako put do ove distinkcije nije popločan batinama i kažnjavanjem.

S obzirom na to da ste nekoliko puta istaknuli kako smo kao društvo postali tolerantni na nasilje, kako djeca uopće mogu naučiti da se sukobi ne rješavaju nasiljem?


- Roditelji su prvi modeli za identifikaciju svakom djetetu i u tom smislu svatko bi trebao razmisliti kakve vrijednosti nudi svome potomku na verbalan, deklarativan način, ali i u ‘praksi‘, odnosno ponašanjem u svakodnevici. Naime, teško je od djeteta očekivati da sukobe neće rješavati nasiljem ako kod kuće uviđa da takva praksa funkcionira. Prvo mi moramo primjenjivati obrasce ponašanja koji ne toleriraju nasilje kako dijete ne bi dobilo poruku da je to u redu jer, primjerice, ako držimo cigaretu u ustima i govorimo djetetu da nije dobro pušiti, šaljemo kontradiktornu poruku, koja može imati suprotan efekt - isto je i o pitanju nasilja. S druge strane, ako obitelj ne može zaštititi dijete od nasilja, onda institucije za zaštitu djece moraju reagirati. Ovdje ne mislim samo na pravosuđe i socijalni rad, nego i na odgojitelje u vrtićima, nastavnike u školama, pedijatre i psihologe u ordinacijama, odnosno profesionalce ‘na prvoj crti fronte‘ koji moraju izići iz okvira svoga posla kako bi bili zaštitnici te djece. Moraju ih pitati kako se osjećaju i u kojim uvjetima žive, jer ako oni ne obavijeste nadležna tijela, ne možemo očekivati da će susjedi ili prolaznici prijaviti slučajeve nasilja i zanemarivanja.

Kakvu ulogu u toj priči ima Hrabri telefon?


- Razvili smo sustav za jednostavnije obraćanje, preko telefona, maila, chata ili foruma, pa nam se djeca, ali i njihovi roditelji, učestalo javljaju, jer u Hrabrom telefonu pronalaze sigurnu anonimnu liniju, na kojoj mogu potražiti pomoć. Često postoji krivo mišljenje da će djeca ‘izmisliti‘, odnosno prijaviti nasilje kada ne postoji, ali to se u 22 godine našeg rada još nije dogodilo. Uz to, bitno je naglasiti kako nam se i roditelji u velikoj mjeri javljaju u potrazi za savjetima, najčešće u vezi s rastavom braka i pomišljanjem na pribjegavanje nasilnim mjerama odgoja, pa im nudimo konkretne informacije i upozoravamo na važnost sustava nagrađivanja, nasuprot batinama. Zanimljivo je kako ima mnogo dana kada Hrabri telefon zovu više roditelji nego djeca.

Što je najbolje rješenje za dijete u slučaju rastave braka i kako Obiteljski zakon doskače problemu raspodjele skrbništva?


- Još posljednji put kada se pisao Obiteljski zakon, naglasila sam kako zajednička skrb treba biti standard, da roditelji uz brigu o zdravlju, školovanju i slobodnim aktivnostima djeteta, s njime provode i približno podjednako vremena. To ne znači raspodjelu 50/50, jer dijete nije postotak, ali nema razloga da dijete, koje je do jučer živjelo s oba roditelja, više nema podjednak obujam kontakta s njima. Nažalost, često se događa da roditelj s kojim dijete ne živi mora godinama dokazivati da je savršen roditelj kako bi zadržao minimalni kontakt s djetetom. Do toga dolazi zato što je jednom djetetu dana prevelika moć kod samog razdvajanja, pa onda manipulira onaj koji ima moć, to je neovisno o spolu, jer ne manipulira žena ili muškarac, nego manipulira onaj koji ima moć, pa se kao jedino pravo rješenje nameće upravo ravnomjerna raspodjela moći između oba roditelja. Sadašnji zakon kaže da se takva odluka može donijeti samo ako se roditelji dogovore, ali da su se ranije mogli dogovoriti, ne bi bili kod mene na tretmanu, niti bi imali visokokonfliktni razvod posredovan sudom i Centrom za socijalnu skrb. Treba napomenuti kako visokokonfliktnih razvoda ima ‘samo‘ jedna trećina u Hrvatskoj, pa u njima, u nedostatku dogovora, proces može trajati uistinu godinama. Sustav unutar Obiteljskog zakona u tom procesu često ne prepoznaje manipulaciju jednog roditelja, ako se to naposljetku i dogodi, dijete već ima emocionalne smetnje, jer je njemu vrijeme veliki neprijatelj kada živi u ‘ratnoj zoni‘.



Iako konstantno naglašavate kako je potrebno prestati pričati o nesretnoj djeci s Paga kako bi im se omogućio adekvatan oporavak, možete li svejedno pokušati dijagnosticirati tko je zakazao u tom šokantnom slučaju?



- Zapravo, ja ne znam puno detalja o tome slučaju, ali iz aspekta sudskog vještaka mogu reći da, kada dođe do ovakve situacije, obično se polazi od toga kako su, ponajprije uz nasilne i nemarne roditelje, zakazali rodbina i susjedi pa onda odgojitelji u vrtiću i učitelji u školi, jer su morali vidjeti da nešto nije u redu, dok, naravno, ne treba niti spominjati kako su liječnici i socijalni radnici imali najbolji uvid u cjelokupnu situaciju. Obično, na slučajevima na kojima radim vještačenja to ide jednakom linijom poput ovoga, jer na vještačenje dobijem jedno dijete iz višečlane obitelji, dok druga djeca bez problema ostaju s optuženim roditeljima. Stoga mi nije jasno kako netko iz te struke socijalnih radnika i dječjih psihologa uopće može procijeniti da su roditelji nekompetentni za jedno dijete, ali mogu biti ‘dobri‘ za drugu djecu. Zašto je potrebno da i drugo dvoje djece pati od emotivnih, a možda i fizičkih smetnji, kako bi se započeo postupak njihova izuzimanja iz obitelji, odnosno oduzimanje nemarnim roditeljima?! Naime, što više vremena i šansi dajemo takvim roditeljima da pokažu kako se mogu ‘popraviti‘, time više oduzimamo šansu djetetu za normalan život u nekoj drugoj obitelji, u koju bi mogao biti usvojen.