Ulsterski odgovor na “Reservoir Dogs” - samo je jedan od brojnih laskavih epiteta koji je dobila sjajna nova britanska humoristična serija “Derry Girls” nakon samo jedne sezone od šest epizoda.

Na prvu se čini kako je ta usporedba nevjerojatna jer je riječ o seriji koja se vrti oko skupine tinejdžera koji žive u Derryju u Sjevernoj Irskoj početkom 1990-ih. No nakon što odgledate jednu epizodu, sve postaje jasno. Serija je puna urnebesnog humora koji često graniči s crnim jer su mladi junaci okruženi nestabilnom i nasilnom političkim situacijom, ali i katoličkim odgojem i siromaštvom, što također nisu po sebi smiješne teme. Primjerice, za junakinje prijetnja bombom na lokalnom mostu predstavlja gnjavež jer školski autobus mora ići okolnim, dužim putem. Uz to, njihovi roditelji su izvan sebe da djeca neće moći do škole, ali ne iz straha za sigurnost djece, nego zato što još nisu došli k sebi od ljetnih praznika, kad su im “popila krv” jer su bila stalno kod kuće.

Erin je predvodnica ekipe i njezina je obitelj u središtu pozornosti (iako se pojavljuju i vrlo šaroliki roditelji ostalih članova društva). Ona voli pisati pjesme i često ima urnebesno previsoko mišljenje o svojim kvalitetama. Tu je i elektrizirana dobrica Clare, koja posti za gladne u Etiopiji i u konstantnom je stanju panike. Patološki odsutna Orla koja obožava Renaut Clio podsjetit će vas možda na Phoebe iz “Prijatelja” - osim što se Phoebe u usporedbi s Orlom čini stabilna i prizemljena. Posve suprotna njoj je Michelle, koja nije u stanju govoriti bez psovki, obožava piti Pernod i u jednoj epizodi ima fazu da u svaku rečenicu ubaci motherfucker (jer je gledala “Pulp Fiction” na piratskoj VHS kaseti). Ona doslovce izaziva kaos, ali zbog toga se nimalo ne uzbuđuje jer je uvjerena da je apsolutno genijalna. U ekipi četiriju djevojaka tu je i jedan mladić, James, koji je, da stvar bude još urnebesnija - Britanac i jedini dečko u ženskoj katoličkoj školi. Nema tu suptilnih šala na račun Britanaca, o ne! James je za cure predmet vrlo otvorene sprdnje, bez ikakvog suzdržavanja. Dovoljno je dati primjer kada ga učenica iz inozemstva spopadne jer je “preseksi”, obasipa poljupcima i proglasi ga svojim dečkom, naše junakinje uz zgražanje i gađenje zaključe da je sigurno riječ o prostitutki, jer on, najblaže rečeno, nije muško. Dosta jasna kritika na račun neprijatelja, zar ne?

U seriji nema osjećaja sentimentalnosti, koji često nalazimo u američkim teen komedijama. Obiteljske scene su slasno kisele, a povijesni i politički elementi spretno su odgurnuti u stranu da naprave mjesta važnijim problemima prosječne ulsterske tinejdžerice, kao primjerice: je li britanski vojnik jebozovan.

Serija “Derry Girls” je bezobrazna, vesela i optimistična, bez obzira na to radi li se o tome jesu li junakinje zamalo spalile omiljenu trgovinu fast foodom ili možda ubile časnu sestru na produžnoj nastavi. Djelomično je razlog tome činjenica što su šale brze i oštre. Svaka se epizoda razvije u katastrofu koju glavne junakinje pokušavaju nekako popraviti do kraja epizode, a to najčešće izgleda kao da guraju pastu za zube natrag u tubu. U kaosu često završe kod glavne časne sestre u školi, sestre Michael, koja (uz vrlo bogat i često neduhovan vokabular) nerijetko zakoluta očima na školskim predstavama, ima crni pojas u karateu i trenira strogoću - dok joj ne dosadi. Inače, glumica Siobhan McSweeney, koja glumi sestru Michael, sudjelovala je prošlog tjedna na demonstracijama u Londonu, na kojima se tražilo proširenje britanskog prava na abortus i na žene u Sjevernoj Irskoj.

Kad je serija debitirala prošle godine, proglašena je fenomenom i autorici Lisi McGee odmah je ponuđen ugovor za snimanje druge sezone - i to dok se prva još emitirala! Druga je sezona krenula prije desetak dana, a prvu je epizodu na Channel 4 gledalo 2,5 milijuna gledatelja diljem Velike Britanije, od kojih je polovina bila iz Sjeverne Irske. Koliko stanovnici Ulstera obožavaju seriju, pokazuje i mural koji prikazuje glavne junake serije i autoricu, koji je skupina Street Art Social Enterprise “UV Arts C.I.C.” naslikala na jednom zidu u Derryju.

Autorica Lisa McGee predmet je obožavanja lokalnog stanovništva u toliko mjeri da se u vrijeme snimanja na lokacijama skupljaju ljudi ne da bi buljili u nju kao zvijezdu nego da ju čuvaju, piše The Guardian, čiji se novinar uvjerio kako fanovi viču i na vlastite pse ako jadni neoprezno zalaju dok se snima neka scena. To pokazuje odakle dolazi ta domaćinska autentičnost serije, koja zapravo prikazuje odrastanje i sve što to podrazumijeva, i to na duhovit i topao način, pa čak i kad se na trenutke učini da glavne junakinje u školskim uniformama (pa i časne sestre u njihovoj školi) više psuju od Tarantinovih likova. Ono što oduševljava je činjenica da, unatoč specifičnoj okolini i uvjetima, serija progovara o problemima koji su bliski svima nama i dobro ih se sjećamo iz tinejdžerskog doba. McGee je na nedavnoj konferenciji za novinare rekla kako je na nju jako utjecala serija “My So-Called Life” iz sredine 1990-ih koja je prikazivala tinejdžere u Pittsburghu i bavila se cijelim spektrom tema, od alkoholizma do zlostavljanja.

- Glavna junakinja Angela imala je stavove za koje sam do tada mislila da ih imam samo ja i da su jedinstveni - kaže McGee i dodaje kako se ipak nije mogla povezati s nekim stvarima u toj seriji, kao što je primjerice Angelina ljepota oko koje se nije morala truditi i činjenica da je osvojila Jareda Leta. U “Derry Girls” to je pretočila u dvije glavne teme koje se provlače: totalni manjak interesa za “biti cool” i potpunu nevažnost odobravanja od strane muškog spola. Već u prvoj sezoni, primjerice, jedan od glavnih likova objavi da je gay, a tu je i epizoda o susretima pomirbe s učenicima iz Velike Britanije.

Saoirse-Monica Jackson, koja tumači glavni lik Erin, kaže: “Imati prilike raditi fizičku komediju na ovoj razini jako je rijetko za mlade žene. Jasno je da dečki ne bulje u nas jer većinu vremena izgledamo kao cirkus. Volim raditi sa ženama koje se ne boje izgledati... ne ružno, ali stvarno puno izobličujemo svoja lica.” Autoricu serije često pitaju planira li možda snimiti film jer je jednom rekla kako ima na umu priču u trajanju od 90 minuta, ali kaže: “Užasava me pomisao na snimanje filma, ali nikad se ne zna, možda se usudim jednom probati.”