Jedan od ozbiljnih problema s kojima se Osijek i njegov trener Zoran Zekić susreću ovog proljeća nedostatak je prave bitke za pozicije unutar postojećeg igračkog kadra. Kao da su se igrači koji u ovom trenutku nisu starteri pomirili sa statusom i, kada uđu s klupe, ne donose iskru koju Zekić od njih traži.

Jesenas su baš ti ljudi koji su ulazili u igru kao pričuve nerijetko znali donijeti prevagu. No ovog proljeća to baš tako, pa je Zekić nerijetko znao ustvrditi:

- Malo ili ništa dobijem kada obavim zamjene tijekom utakmice. Očekujem promjenu ritma ili ispunjavanje taktičkih stvari koje damo igračima koji uđu s klupe, ali to se ne događa.

Konkretno, u završnici susreta sa Slaven Belupom ciljano je uveo Danijela Lončara i Marka Dugandžića, kako bi pojačao skok-igru, ali su baš njih dvojica, među ostalima, zaspala i zaboravila svoje igrače kod izjednačujućeg pogotka. Protiv Lokomotive, pak, na teren je poslao iskusne ofenzivce Bobana, Lopu i Ejupija, računajući kako će s njima napraviti onaj dodatni pritisak na Zagrepčane. Nije se dogodilo, štoviše, nekako se činilo kako je momčad izgubila balans, premda, recimo, Lopa nije odigrao loše.

- Igrači koji su na klupi mogu imati važnu ulogu kada uđu, ujedno je to i jedan od načina za nametanje. Uvjeren sam kako postoje unutrašnje rezerve u postojećem igračkom kadru i moram pronaći način kako ih izvući i najbolje iskoristiti - kaže trener bijelo-plavih.

Uglavnom, ti igrači koji trenutačno nisu u prvom planu ne izgledaju nabrijano ili spremno boriti se za svoje mjesto pod suncem, a to je velik problem. Zekić snagu momčadi voli "bildati" borbom za pozicije, ali u ovom trenutku to prakitčno ne postoji i čini velik problem. Moguće je da je za to djelomično kriv i sam Zekić. Malo zbog stalnog naricanja za onima koji su prodani, što postojeći igrači mogu doživjeti da su nedovoljno kvalitetni za ispunjavanje onoga što se od njih traži, a dijelom i zbog toga što nekima trener jednostavno nije spreman pružiti pravu priliku jer očito nema povjerenja u njih (Kamenar, Dugandžić). No to je samo dio problema, ostatak ide na dušu karaktera samih igrača. Ako su pravi borci i sportaši, ne bi smjeli upadati u letargiju zato što sad nisu u prvom planu, nego se od njih očekuje borba za mjesta u udarnoj momčadi. Sljedeći je problem određeni disbalans samog igračkog kadra.

Dok su neke pozicije prenapučene rješenjima, druge su gotovo bez pravih zamjena. Posebno je tanak izbor u sredini terena, gdje osim Pušića i Ćavara Zekić praktično nema drugih rješenja.

Sada je tu poziciju centralog veznog zatvorio Kleinheislerom, iako je i njemu jasno kako je to žrtva "kraljice za pijuna", jer Mađar bi možda još više dao u sredini ofenzivne trojke iza napadača. Slično je i s pozicijom lijevog beka. Jedino prirodno rješenje je Erik Janža, a, iskreno, nejasno nam je zbog čega se Zekić ustručava, kada je Slovenac izvan stroja, na tu poziciju instalirati Luku Marina. Ljevak je, cijeli život igra na toj poziciji, a sada je konačno zdrav i pruža dobre partije u drugoj momčadi. Ima u tome i nekih "projekata", poput pružanja prilike Josipu Špoljariću. I to je razumljivo, ali i Špoljarić bi morao dodatno "zaorati", a ne pasti na psihološkom planu kao protiv Lokomotive, nakon prve promašene prilike. Nakon toga je praktično nestao s terena.

Uza sve to, treba znati kako nekima od tih igrača na ljeto istječu ugovori (Pušić, Boban, Ejupi), a još je upitno hoće li oni biti produženi. Na neke od njih možda i ta neizvjesnost ne djeluje dobro. Uglavnom, Osijek je stigao u vrlo osjetljivo razdoblje sezone, u kojem će mu trebati sve raspoložive noge. Zato će treneru Zoranu Zekiću najveći izazov biti pronaći način kojim će razbuditi svoju očito uspavanu pričuvnu garnituru. Ako u tome uspije, momčad bi dobila važnu injekciju svježe energije i zaoštrenu konkurenciju za mjesta u njoj, što može biti samo dobro.