Magazin
TEMA TJEDNA: NOVI SUVERENIZAM - STARA DEMAGOGIJA (I.)

Populisti izgubljeni u vremenu i prostoru
Objavljeno 9. ožujka, 2019.
Platforma s puno rupa: Što suverenizam znači u sadašnjim geopolitičkim odnosima u EU-u i svijetu?

Što je novi suverenizam i tko su oni koji ga propagiraju te zašto je odjednom postao toliko privlačan hrvatskim, ali i svjetskim, prije svega europskim nacionalistima, desničarima, kao i mogima na ljevici, pitanje je koje postaje sve aktualnije, naročito uoči europskih, predsjedničkih i parlamentarnih izbora u Hrvatskoj. Na to se pitanje nedavno osvrnuo i predsjednik HDZ-a, premijer Andrej Plenković, odgovorivši i na optužbe novoosnovanih Hrvatskih suverenista.

Napominjući kako se Hrvatska, kao i cijela Europa, nalazi u složenom međunarodnom kontekstu, premijer je istaknuo da su HDZ-ovim konkurentima na krajnjem desnom spektru u izborima za Europski parlament "puna usta suverenizma". Pri tome, kazao je, svojom retorikom uglavnom ciljaju na glasače HDZ-a. Koncept suverenizma, kakvim ga žele prikazati stranke na krajnje desnom spektru, zakasnio je oko 30 godina i pokazuje neznanje o današnjem trenutku i položaju Hrvatske, ocijenio je Plenković. Istaknuo je da je Hrvatska, ulazeći u Europsku uniju, jedan dio suvereniteta okupila na nadnacionalnoj razini kako bi bila jača, a ne slabija te podsjetio, između ostalog, kako većina sredstava za projekte, u milijunskim iznosima, dolazi iz europskih fondova. Ustvrdio je i da je HDZ bio predvodnik u provođenju reformskih napora u pogledu demokratskih institucija, kao i dostizanju standarda u zaštiti ljudskih i manjinskih prava, funkcioniranja pravosuđa, slobode medija i slično.

UMIVENI NACIONALISTI
No, vratimo se suverenizmu i suverenistima. Naime, početkom veljače predstavljeni su Hrvatski suverenisti, nova politička platforma, koja okuplja stranke Hrast i Hrvatsku konzervativnu stranku, građanske inicijative "Istina o Istanbulskoj" i "Hrvatski bedem" te više udruga civilnog društva, koji će zajednički izići na izbore za Europski parlament. Predsjednik Hrasta Ladislav Ilčić izjavio je da hrvatski narod traži zajedništvo svih onih koji Hrvatsku vide kao suverenu državu. "Plenkovićev HDZ je skrenuo oštro ulijevo i Hrvatska je pod tim vodstvom postala jedna od najposlušnijih zemalja koje slijede globalističke ideje koje su vrlo često u suprotnosti s hrvatskim nacionalnim interesima, hrvatskim ponosom i vrijednostima koje hrvatski narod temeljno određuju kroz stoljeća", ustvrdio je Ilčić.

Europarlamentarka Ruža Tomašić smatra da Hrvatska u Europskom parlamentu "treba ljude koji će nas zastupati otvorena uma, koji se ne libe reći što misle i što je najbolje za Hrvatsku i da ne idemo u Bruxelles po svoje mišljenje, nego sa svojim mišljenjem", zaključila je Tomašić.

Zastupnik Hrasta u Hrvatskom saboru Hrvoje Zekanović ustvrdio je kako hrvatski suverenist znači biti protiv Istanbulske konvencije koju nam nameće EU, protiv Marakeškog sporazuma jer je on loš za Hrvatsku, za blokadu Srbije na putu u EU, kako bi se konačno priznala agresija na Hrvatsku i platila ratna odšteta, kao i za obranu prava na život te obranu hrvatskog naroda u BiH i dijaspori.

Uglavnom, u pitanju nisu nikakvi novi stavovi na hrvatskoj društveno-političkoj sceni, nego stari koje se pokušava upristojiti i kroz novu terminologiju učiniti prihvatljivijim za srednji sloj društva. Naravno, nije ništa novo ni to da se hrvatska ekstremna desnica - koja ima razne komponente, od one filoustaške do one katoličko-fundamentalističke - ne voli takvom predstavljati niti vole da ih se tako naziva. No, nisu ni Hrvatski suverenisti jedini koji se razmeću suverenošću. U kontekstu predstojećih izbora i Božo Petrov je rekao da će Most na suverenoj Hrvatskoj temeljiti svoje djelovanje u Europskom parlamentu. Oglasio se i Branko Grčić rekavši: "Mi u SDP-u nipošto nismo euroskeptici, ali jesmo suverenisti, a to znači ozbiljni političari koji se brinu o vlastitoj državi i narodu." A iz Živog zida su ne tako otvoreno, ali dosta jasno najavili da će njihov program za europske izbore biti - Hrvatska. Dakle, i njihovim političkim razmišljanjima vlada ideja suverenizma. Koji je tako postao još jedan modni trend koji se sviđa nekim hrvatskim političarima jer i u EU-u se stalno nešto govori o "suverenosti".

S tim u vezi, nije zgorega podsjetiti se definicije: Suverenost je potpuna vlast vladara, države ili naroda na vlastitu teritoriju, nezavisnost takve vlasti u odnosu na bilo kakve vanjske aspiracije ili utjecaje (Hrvatski jezični portal). Pojavom moderne demokracije suveren postaje narod koji na izborima taj suverenitet delegira izabranim predstavnicima koji u njegovo ime donose odluke, vladaju. Iako djeluje vrlo jednostavno, koncept suvereniteta jedna je od najkompleksnijih tema moderne političke znanosti i međunarodnog prava. Populistički pokreti, koji su dobili vjetar u jedra nakon velike financijske krize, a zatim migrantske, u svom su stilu ugrabili upravo taj, naizgled jednostavan dio - narod je nositelj suvereniteta - i na njemu grade svoje političke programe. Budući da narod populizam doživljava u određenoj mjeri negativno, iako dolazi od latinske riječi koja znači narod, navedeni su se pokreti dosjetili pa su svoju politiku prekrstili u suverenističku. Tako je i hrvatska desnica preko noći otkrila suverenizam. Stare nacionalističke ideje uoči skorih izbora za Europski parlament pokušavaju se biračima prodati na političkom tržištu u novom, suverenističkom diskursu.

Politolog i osnivač Instituta za europske i globalizacijske studije Anđelko Milardović za Deutsche Wellea objašnjava kako je suverenizam "samo odgovor na propast globalizacijskog koncepta" 2008. godine, u vrijeme kada je svijet ušao u krizu i u fazu "globalizacijskog pesimizma". "Globalizacija je na početku svima obećavala neku ekonomsku korist, a 2008. i poslije pokazalo se da to obećanje neće biti ispunjeno. U tom je trenutku počelo zatvaranje u okvire nacionalne države i suvereniteta, a Brexit i Donald Trump potvrđuju smjer renacionalizacije i obnove suvereniteta. Europska su se društva podijelila na globalističke i suverenističke grupacije, što je rezultiralo pojavom dvaju koncepata demokracije, liberalnom i iliberalnom, što je naposljetku i dovelo do nove podjele unutar Europe", objašnjava Milardović i dodaje da se sve to odrazilo i na Hrvatsku, koja je i prema indeksu globaliziranosti jedna od desetak najglobaliziranijih država svijeta. Milardović na suverenizam gleda kao na odgovor na krizu demokracije, na jačanje oligarhijskog sindroma, na postparlamentarizam, kao i na veliku ulogu globalnih aktera, globalnih organizacija i korporacija, koje su moćnije od nacionalnih država, ograničenih geografijom i teritorijem. Zato je, prema njegovu mišljenju, upitno koliko su danas države uopće suverene. Takvih je, kako kaže, možda desetak, dok njih još desetak ima visok stupanj suverenosti.

Inače, kad se govori o suverenizmu, riječ je o preodjevenom nacionalizmu, a nacionalizam je ideologija 19. stoljeća, upozoravaju mnogi analitičari. Suverenizam je pokušaj modernizacije tog koncepta, čija bit ostaje oslanjanje na naciju i državu. Glede suverenizma zanimljivo je i mišljenje koje zastupa Alessandro Somma s Instituta Max Planck u Frankfurtu na Majni, redoviti profesor komparativnog prava na Sveučilištu u Ferrari. Somma u svojoj knjizi "Suverenizmi - Država, ljudi i društveni sukobi", između ostalog, piše i ovo: "Trivijalizacija sukoba kao borbe između suverenista i globalista postala je dimna zavjesa koja se umjetno koristi kako bi se prikrilo da oba tabora plešu na neoliberalnoj pozornici.

DVA TABORA, ISTI PLES
Suverenisti ponovno otvaraju granice kako bi nahranili borbu između država s ciljem osvajanja međunarodnih tržišta. Moglo bi se reći da su oni zagovornici nacionalnog neoliberalizma, različitog od globalističkog neoliberalizma samo zbog činjenice da potonji državi povjerava druge zadaće. U oba slučaja država je nužna kako bi se kapitalizam učinio povijesno mogućim, što krije prave razloge onih koji žele povratak u nacionalne države samo kako bi ih koristili u borbi za tržišta", piše Alessandro Somma.

Upravo je takav zaključak koji podastire Somma, vjerojatno i najobjektivniji za sagledavanje šire slike suverenizma i suverenista, globalizma i globalista danas. Drugim riječima, isprepletenost interesa temeljna je nit vodilja, što pak znači da se radi o populističkim agendama koje zagovaraju suverenu nacionalnu državu koju međutim žele zadržati efikasnom i prospertitetnom unutar "pravila igre" globalnog ekonomskog tržišta. Tu onda dolazimo da apsurda, zapravo neshvaćanja ovodobnog međunarodnog konteksta i odnosa koji vladaju u sadašnjim geopolitičkim prilikama u EU-u i svijetu.

Piše: Damir GREGOROVIĆ
Suverenistički zaokret SDP-a
Riječki analitičar i publicist Vuk Perišić paradoks otkriva u činjenici da se nacionalistička desnica nominalno zauzimala za ulazak u EU, iako je cijelo vrijeme zastupala izrazito antieuropske vrijednosti. “Europska unija hrvatskom nacionalizmu nikad nije bila ono što ona jest: ideja mira, suradnje, multikulturalnosti i vladavine prava, nego samo sredstvo za dokazivanje njezine malograđanske predodžbe o Europi. Pitanje Europe i Hrvatske jedan je veliki nesporazum. Hrvatska je ulaskom u EU dobila točno što je htjela i očekivala: dokaz da nije na Balkanu i prestanak nadzora koji je postojao tijekom pristupnog procesa i koji je doveo do nekih pozitivnih stvari. I to je, uglavnom, sve. Drugo hrvatske nacionaliste i ne zanima. Suverenizam je nacionalistima uvijek bio važan kao sredstvo u obrani od spomenutih europskih i demokratskih vrijednosti. Zato su nacionalisti suverenisti”, objašnjava Perišić konstatirajući kako Hrvatska, srećom, nije suverena, jer bi se u suprotnom pretvorila u “mračnu nacionalističku jazbinu, bez dodira sa svijetom”. Ugledni analitičar nije iznenađen ni “suverenističkim” zaokretom SDP-a, s obzirom na to da je SDP, prema njegovom sudu, uvijek bio nacionalistička stranka, samo što je SDP-ov nacionalizam u odnosu prema HDZ-ovu donekle “umiveniji i podnošljiviji”. Upravo to što SDP tako pokušava “igrati na tuđem terenu” Perišić smatra temeljnom pogreškom SDP-a od Račana do danas. “Kada se ljevica, i pritom ne mislim samo na SDP, zauzima za suverenizam, to je znak potpune pojmovne konfuzije na ljevici, koja ne samo da ne nudi rješenja nego i ne zna dati dijagnozu stanja. Naša je ljevica, primjerice, opsjednuta neoliberalizmom u Hrvatskoj, iako ovdje imamo državnu ekonomiju, a ne neoliberalizam. U tome je tragedija ljevice, koja se potpuno izgubila, ideološki i intelektualno. Odatle i ovaj umiveni nacionalizam SDP-a, i to od početka devedesetih do danas”, objašnjava Perišić.

GORAN SUNAJKO

SUVERENOST SE UVIJEK ŽELI USPOSTAVITI KAO MOĆ

 

Prije četiri godine, u izdanju Hrvatskog filozofskog društva, Zagreb, objavljena je knjiga "Metafizika i suverenost", Gorana Sunajka, u kojoj autor pomno analizira moderne teorije suverenosti. Ta knjiga, kao i ovotjedna tema Magazina, bili su povod za razgovor s dr. sc. Sunajkom.

Za početak - nešto o knjizi "Metafizika i suverenost". Sažeto, o čemu se radi?

- Teza knjige jest da je suverenost ideja, a ne forma vlasti te da je suveren koji je bio svemoćni Bog transformiran u druge oblike (vladar, narod, ustav) koji vrše funkciju svemoćnih suverena nad pojedincima, bez obzira na postupak legitimacije. Drugim riječima, bez obzira na to što se suverenost uspostavlja kao autorizirana vlast, pokazuje se da se zapravo u konačnici uspostavlja kao moć. Što se više odmičem od vlastitih teza za koje sam poželio da su pogrešne, stvarnost me iznova demantira, što je vidljivo i u vašim pitanjima. Primjerice, ako promotrimo današnje "demokratske" odnose u većini institucija, onda možemo vidjeti da je razlika demokratskog razumijevanja suverenosti od autoritarnog samo ta da se moć u prvima provodi na institucionalan način (Max Weber). To znači da se često većina (supstitut za demokraciju) u nekom tijelu koje glasa o prijedlozima organizira kao moć udruženih glasova koji su (hineći demokraciju) unaprijed formirani, čime svjedočimo o moći kao nametnutom nasilju brojnosti nad točnošću argumenata. Želim reći da suverenizam nije vezan uz ideološke ili formalne razlike, nego uz sklonost ljudi prema (nad)moći, zbog čega su spremni, putem moći, nadvladati i legalnu vlast. Suverenost ne postoji u diktaturama, tiranijama ili despocijama koje za njom nemaju potrebu, nego upravo u liberalno-demokratskim porecima, zbog čega suverenizam i jest jedan od najopasnijih izazova suvremenih postdemokracija.

Kad smo kod suverenosti, odnosno suverenizma, na koji se danas mnogi pozivaju, koje su glavne značajke tog (tih) pojma?

- Valja razlikovati suverenost kao ideju i suverenost kao pravni pojam, koji označava najvišu vlast na određenome teritoriju. EU kao zajednica europskih nacionalnih država nije, prema međunarodnom pravu, federacija iako ima mnoge zajedničke institucije, ali i odluke koje, prema europskome pravu, imaju takav učinak. Europska komisija, Europski parlament, Europski sud... supranacionalne su institucije čije su odluke dio unutarnjeg zakonodavstva država članica. Stoga se suverenizam gradi na jačanju državnog utjecaja u okrilju EU-a. Suverenizam je stav da želimo sami odlučivati o sebi, ali je i odluka da odlučivanje prenesemo na višu instancu također suverena odluka. Ipak, suverenistički pokret predstavlja apel za vraćanjem ovlasti nacionalnim državama jer se smatra kako će one same bolje zaštititi granice država koje su narušene idejom globalizacije i četirima slobodama koje propagira EU.

Mnogi suverenizam izjednačavaju s nacionalizmom. Koliko je to opravdano, s jedne strane, a s druge u kakvom su "suodnosu" suverenizam i globalizam?

- Suverenizam jest, dakako, bio istoznačnica za nacionalizam jer država kao politički oblik vlasti nastaje kao nacionalna država i, ne zaboravimo, nastaje ekonomskim putem, koncentracijom ekonomskih sredstava u rukama suverene vlasti te policijom i vojskom koja ih štiti. Danas, zbog globalizacije u kojoj ekonomizam igra presudnu ulogu, dolazi do rastvaranja država koje više nisu nadležne za ekonomiju koja je odavno probila njihove granice, pa su svjetske multinacionalne kompanije bogatije od ekonomija pojedinih nacionalnih država, a njihove ekspoziture u zasebnim državama bitno utječu ne samo na život (zaposlenost, dohodak, kupovnu moć itd.) nego i na odluke vlada pojedinih, osobito slabije razvijenih zemalja. Smatram da suverenizam nije održiv u većini država jer je globalni kapitalizam u interesu i vladama i državljanima. Vladama jer jamči strane investicije i gospodarski rast koje ne mogu osigurati same, a državljanima (radnicima) radna mjesta koja im ne može ponuditi nacionalna ekonomija. Kritike upućene predsjedniku SAD-a Trumpu koji se, zatvaranjem granica, postroženjem viznog režima, uvođenjem embarga na trgovinu, jačanjem nacionalne ekonomije, ponaša kao nacionalni, neoliberalni suverenist, upućene su upravo iz aspekta kritike suverenizma.

Hrvatski suverenisti nova su politička platforma, koja će zajednički na izbore za Europski parlament. Zanimljivo je međutim da se na suverenizam sad pozivaju i akteri lijevih i desnih političkih opcija. Kako to objasniti?

- Najprije je zanimljivo primijetiti kako u nas rastu ‘platforme‘, ali ne one naftne, nego desne i lijeve. Pod pojmom se ‘platforme‘ nastoji upozoriti na to kako nije riječ o stranci, koja se valjda shvaća anakronom organizacijom, nego o savezu istomišljenika koji nema namjeru osvajanja vlasti (prema definiciji protustranka), nego promjene postojećeg stanja, što često stoji u njihovim programima. Biti političkom strankom zrcali ipak viši stupanj odgovornosti, jer ako stranka postigne loše rezultate, može nestati s političke scene, no ako se to dogodi platformi, pojedini se dijelovi priključuju sutra nekoj novoj platformi. Hrvatski suverenisti koji okupljaju Hrast, Hrvatsku konzervativnu stranku te druge inicijative, poput "Istine o istambulskoj", počivaju na osnaženju nacionalnoga i domovinskoga u okrilju EU-a.

Jedno je sigurno, suverenisti smatraju da zakonodavno tijelo RH i same odluke državljana nisu pravi izraz suverenosti, što samo potvrđuje moju tezu da se suverenost uvijek želi uspostaviti kao moć, a ne kao institucionalizirana vlast koju takva moć često ne priznaje. Ljevica se kreće u specifičnom paradoksu jer je njezin pogled u samoj biti internacionalan i globalan, no kada se shvatilo da internacionalizmom i globalizmom dominira kapitalizam, ljevica je postala spremna i za suverenističke stavove. Treba imati na umu da su i desnici i dijelu ljevice (ako se ondje ubraja SDP) puna usta suverenizma zbog predstojećih europskih, predsjedničkih i parlamentarnih izbora, pa je potrebno pridobiti što više birača za koje suverenistički stavovi dobro zvuče. Suverenizam tako sigurno narušava duh EU-a koji je u izgradnji, a u prilog im ide činjenica sve većeg priljeva migranata kojim opravdavaju svoje stavove o ugrozi ne samo nacionalnog karaktera društva i države nego i ekonomskih razloga održanja takvoga sustava. (D.J.)
IVANA TUCAK

U POTRAZI ZA NOVIM MODELOM

 

Pojam suverenitet i izazovi koji se nalaze pred njim u suvremenom svijetu danas su jedna od najvažnijih tema pravne i političke misli. U nastavku teksta ukratko ću elaborirati status toga pojma nekad i danas.

Suverenitet se uobičajeno definira kao bitno obilježje državne vlasti koje ima svoju unutarnju ("vrhovna prema unutra") i vanjsku dimenziju ("neovisna prema van"). Suverena država je dakle ona koja ima konačnu pravnu i političku vlast unutar svojih granica te je ravnopravna članica međunarodne zajednice. Međutim, svako ozbiljnije istraživanje povijesti koncepta suvereniteta, od 16. stoljeća kada je koncept nastao istodobno s nastankom moderne države do današnjih dana, pokazuje da nikad nije postojalo neko „zlatno doba“ suvereniteta, i na teorijskom planu i u političkoj praksi, suverenitet je uvijek bio ograničen. Stephen Krasner opisuje suverenitet u međunarodnim odnosima kao "organizirano licemjerje", zbog činjenice da su tijekom povijesti moćne države neprestance kršile međunarodne norme koje propisuju suverenitet na štetu slabijih (Sovereignty. Organized Hypocrisy. Princeton. Princeton University Press, 1999.). Isto tako, povijesno istraživanje ukazuje i na to da koncept suvereniteta nije nepromjenjiv ili krut, nego izuzetno fleksibilan. Isprva zamišljen kao atribut monarhove vlasti, danas se prema većini demokratskih ustava nalazi u rukama naroda. Ideja suvereniteta neograničene apsolutne monarhije uskladila se s idejom pravne države, političke vlasti, koja se odvija unutar ustavnih okvira.

SADAŠNJOST
Najveći izazov koji se danas postavlja državnom suverenitetu pojavljuje se u obliku globalizacije. Stručnjaci nam nude brojne definicije i objašnjenja ovog fenomena. Najopćenitije su definicije koje govore o porastu globalne međuovisnosti, propusnosti državnih granica, uključivanju nacionalne ekonomije i kulture u globalne tokove. Povećana međupovezanost traži preoblikovanje dosadašnje uloge države i prirode njezinih dužnosti. Ove su promjene nagnale države na pojačanu suradnju s drugim državama, ali i s nekim nedržavnim čimbenicima. Jedna od najvažnijih promjena u 20. stoljeću nastanak je brojnih međunarodnih organizacija. U vezi je s tim važno naglasiti da tradicionalne međunarodne organizacije imaju samo nadležnosti predviđene osnivačkim ugovorima.

Proces europske integracije otišao je korak dalje. Riječ je o procesu ekonomske, političke i pravne integracije bez presedana. Države članice prenijele su preko osnivačkih ugovora velik dio svojih unutarnjih suverenih ovlasti na Europsku uniju te zbog te činjenice ne mogu proizvoljno regulirati niz pitanja koja su prije potpadala pod isključivu nadležnost država. Granični prijelazi nestali su s unutarnjih granica Europske unije, a stvoreno je i europsko državljanstvo. Europska unija je postupno prošla proces proširenja tijekom kojega je pravilo „prenesenih ovlasti“ praktično nestalo. Osobito je bila važna uloga Europskog suda pravde koji je svojom aktivističkom praksom oblikovao "novi pravni poredak", različit i od međunarodnog prava i od nacionalnih prava država članica, a koji uživa prvenstvo nad nacionalnim pravima. U vezi je s navedenim i činjenica da ustavi država članica sadrže odredbe o izravnoj primjenjivosti europskog prava.

Ovaj je proces stoga otvorio pitanje ima li u Europi danas uopće suverenih država ili je sama suverenost postala toliko fragmentarna da se države više ne mogu ni pretvarati da imaju kontrolu nad svojim temeljnim funkcijama: od ekonomskih do sigurnosnih (J. H. H. Weiler, Ustav Europe, Beograd: Filip Višnjić, 2002.).

Put koji je prošla Republika Hrvatska od svog osamostaljenja do ulaska u Europsku unije s aspekta suvereniteta stoga je izuzetno zanimljiv. Hrvatski Ustav donesen je 22. prosinca 1990., zbog povijesnih okolnosti njegova nastanka razumljivo je da je pojam suvereniteta jedan od njegovih najvažnijih pojmova. Već na samom početku, u preambuli Ustava, ističu se bitne povijesne činjenice koje ukazuju na "tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskog naroda u različitim državnim oblicima, a koja je potvrđena održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskog naroda na punu državnu suverenost". U preambuli se Hrvatska definira kao "nacionalna država hrvatskoga naroda" i država pripadnika dvadeset dvije izričito nabrojene nacionalne manjine te svih ostalih njezinih državljana. U normativnom dijelu Ustava narod kojem pripada vrhovna vlast u Republici Hrvatskoj definira se kao "zajednica slobodnih i ravnopravnih državljana" (čl. 1. st. 2.). Suverenitet Republike određen je kao "neotuđiv" "nedjeljiv" i "neprenosiv" (čl. 2. st. 1.). Riječ je o jednoj vrlo krutoj definiciji. Saveze s drugim državama moguće je prema Ustavu sklopiti uz zadržavanje suverenog prava na samostalno odlučivanje o prenesenim ovlastima te uz pravo slobodnog istupanja iz tih saveza (čl. 2. st. 5.). Jasno se naglašava da prijenos ustavnih ovlasti nije nužno trajan te da država može opozvati svoje članstvo u međunarodnim organizacijama te ponovno vršiti suverene ovlasti koje je na njih prenijela. Ustavnim promjenama, koje su stupile na snagu 16. lipnja 2010., Ustav je prilagođen članstvu u EU-u, ali su spomenute odredbe ostale netaknute.

BUDUĆNOST
Na kraju možemo zaključiti da su države danas upletene u složene međunarodne i regionalne mreže. Njihova međuovisnost vidljiva je na svim područjima: od političkih i vojnih do kulturnih. Kakva je pozicija tradicionalnog državnog suvereniteta u tom kontekstu? Države su i dalje važni akteri, no njihova se uloga mijenja i prilagođava novim okolnostima. Njihov ulazak u međunarodne i regionalne organizacije pokušaj je da održe svoj položaj i reguliraju procese globalizacije kojima smo danas svjedoci. S državom se mijenja i koncept suvereniteta. Kao što to kaže Neil Walker, za suverenitet je kao i za druge pojmove društvenih znanosti svojstvena tzv. "dvostruka hermeneutika", koncept nije samo tumačenje svijeta, nego je i ono postalo i dio svijeta koji tumači (Neil Walker (ur.), Sovereignty in transition, Hart Publishing, 2003.). Preduboko je ukorijenjen u našem poimanju svijeta da bismo ga mogli napustiti. U potrazi smo za novim modelom suvereniteta koji će nam omogućiti opisivanje isprepletenih europskih pravnih sustava, od kojih nisu svi državni.

(Ovaj članak temelji se na dva ranije autoričina teksta: Ivana Tucak, "Globalizacija i državni suverenitet", Hrvatska javna uprava, Vol. 7 (2007), No. 1, str. 139-170.; Ivana Tucak, "Budućnost koncepta suvereniteta u Europi", u Gordana Vukadinović i Agneš Kartag-Odri (ur.) "Evropska zajednica naroda i univerzalne vrednosti" Novosadska asocijacija za teoriju, etiku i filozofiju prava, Novi Sad, 2010, str. 275-287.)

Piše: Ivana TUCAK
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

TEMA TJEDNA: PREDSJEDNIČKI IZBORI (I)

Kocke su bačene, kampanja postaje sve oštrija

2

INTERVJU: KREŠIMIR MACAN

Ako izgubite kompas, izgubili
ste pažnju birača, a time i izbore

3

REPORTAŽA - DIZANJE IZ MOČVARE

Sardinija: Otok u borbi s morem