TvObzor
INTERVJU: ANTONIJA PINTARIĆ

U mjuziklu se pjevanje i gluma savršeno stapaju i u tom se žanru najviše pronalazim
Objavljeno 1. ožujka, 2019.
Tek nakon uloge u mjuziklu “Moje pjesme, moji snovi” počela sam dobivati veće uloge i izazove

Završivši osječku Akademiju za umjetnost i kulturu - smjer gluma i lutkarstvo mlada Osječanka Antonija Pintarić hrabro se uputila u burne glumačke vode, pokazavši već u prvim predstavama, posebice u osječkom HNK-u, svoju ne samo glumačku već i glazbenu vještinu.

U kojim ste ulogama do sada nastupali u osječkom HNK-u?

- Moram priznati da su moje prve tri godine u angažmanu HNK-a Osijek prošle kao zagrijavanje. Uglavnom sam igrala tzv. replikaše. U mnogim sam predstavama imala tek manje glumačke zadatke koje sam ponekad pretvorila u manje uloge tijekom rada s redateljem. Tek nakon uloge u mjuziklu "Moje pjesme, moji snovi" počela sam dobivati veće uloge i izazove. Igrala sam Liesl u spomenutom mjuziklu, Pauline u "Jedan čovjek, dva šefa", Nataliju u " Lukavoj udovici", ulogu Klarchen u opereti "Kod bijelog konja", te moju prvu glavnu ulogu otkad sam u angažmanu, Janu u "Osječkom long, long playu". Veselim se novim ulogama i izazovima.

Privlači me gluma
pred kamerama
Je li vam angažman u HNK-u Osijek pomogao u odabiru: kazalište, film, televizija? Jeste li se već opredijelili za neki žanr kojem ćete posvetiti više pažnje u budućnosti?

- Voljela bih dobiti više prilike igrati u dramskim predstavama jer sam u komedijama dosta igrala, ali vjerujem da će i za to doći vrijeme. Moram priznati kako me gluma pred kamerama jako privlači jer sam se u tome najmanje okušala, međutim i kazalište je zanimljiv medij za glumca i ne mogu reći da me ne zanima rad na "daskama koje život znače".

Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku školovala je mnogo mladih glumaca koji nastupaju po mnogim kazalištima, ali i u televizijskim serijama. Raširili su se diljem Hrvatske. Jeste li imali takvih pokušaja?

- S obzirom na to kako me gluma pred kamerama zanima, naravno da sam imala pokušaja o tom pitanju. Prvi put mi se posrećilo 2008. godine kada sam dobila ulogu Lorene Jandrić u sapunici "Zakon ljubavi". To je za mene bilo jedno jako lijepo iskustvo, iako je kratko trajalo. Od tada povremeno idem na audicije kada mi se javi za njih i kada mi se pruži prilika. Primijetila sam da moraš, da se tako izrazim, "upasti u pravu ekipu" kako bi te casting menadžeri imali na umu i zvali na audicije i castinge. Netko te se mora sjetiti. Sreća je tu ključan faktor.

Jeste li amaterski glumili u školi? Što vas je privuklo glumi?

- Želja za glumom u meni se rodila toliko davno da ne mogu sa sigurnošću reći koji je bio razlog tom odabiru. Voljela sam, još kao dijete, izvoditi kratke igrokaze za naše kućne prijatelje i biti okružena ljudima. Mislim da je ta želja za povezivanjem i želja za igrom bila ključan faktor u odabiru zvanja. U osnovnoj i srednjoj školi sudjelovala sam u raznim igrokazima i školskim predstavama. Sudjelovala sam na Lidranu i raznim školskim natjecanjima. Išla sam redovito i na dramski studio u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića, koji je tada vodila Lidija Helajz, i to razdoblje ostalo mi je u lijepom sjećanju. Sa 16 sam godina sudjelovala u predstavi "Kraljevo" u režiji V. Gerića. To su bili moji prvi koraci na sceni HNK-a Osijek. Sljedeće godine glumila sam u predstavi "Kneja" u režiji Dubravke Carić-Crnojević, koja je bila izvedena na OLJK-u 2003. godine.

Pozitivna radna atmosfera
Jesu li vam predstave tijekom školovanja donijele dovoljno iskustva za nastupe pred brojnim auditorijem ili kamerom?

- Nikada nisam zazirala od javnih nastupa, to mi je bilo u krvi. Sigurno da je prijašnje iskustvo bilo zaslužno za veću sigurnost kada sam se krenula time ozbiljnije baviti. Međutim, nakon upisa na Akademiju počela sam se suočavati s nekim svojim problemima i osvještavati ih. Neki problemi su se na Akademiji osvijestili i riješili, neki su nastali na Akademiji, pa ih rješavam dandanas, ali mi je drago da i dalje imam na čemu raditi.

Mnogi osječki studenti glume sada zauzimaju značajne uloge u kazalištima za djecu, posebice jer je studij uključivao i lutkarstvo. Jeste li i to pokušali?

- Lutkarstvo mi je oduvijek bilo drago i nisam nikada zazirala od njega. No, čini mi se kako me je svemir odveo u drugom smjeru. Jednostavno nisam nabasala na prilike da se time bavim nakon Akademije, a moram priznati da nisam previše navaljivala u tom smjeru. Ponekad treba pustiti nekoj višoj sili da te vodi gdje treba. Kad slušam kako na Akademiji rade na lutkarstvu, uhvatim se da mi lutkarstvo nedostaje. Nedostaje mi rad s lutkama. Stoga, ako mi se pruži prilika sudjelovati u nekoj lutkarskoj predstavi, neću odbiti.

Koje su vam predstave ostale u lijepom sjećanju u kojima ste sudjelovali?

- Posebno mi je draga uloga Cecily Cardew koju sam igrala u svojoj diplomskoj predstavi "Važno je zvati se Ernest" Oscara Wildea. Robert Raponja nas je sve jako lijepo vodio kroz taj proces, pošto je rad na takvoj komediji, koja se temelji na riječi i situaciji više nego na karakteru, za većinu nas bio novo iskustvo. Moram priznati kako mi je ta predstava ostala u jako lijepom sjećanju te ju mogu nazvati jednom od svojih najdražih uloga. Zatim slijedi uloga Liesl u mjuziklu "Moje pjesme, moji snovi", koju sam također obožavala igrati. Radna atmosfera bila je pozitivna. Svi smo bili kao jedna velika obitelj. Djeca koja su mi glumila braću i sestre bila su predivni partneri na sceni; spontani, kreativni, veseli, puni ljubavi prema kazalištu i glazbi. Zatim mi je posebno draga uloga Jane u "Osječkom long, long playu". Rad na predstavi bio je naporan i prepun izazova, ali mi je ostala u lijepom sjećanju jer sam tu dobila priliku najviše naučiti, sazreti i napredovati kao glumica. Kada glumac dobije glavnu ulogu i osjeti kako je to nositi predstavu, dobije novo iskustvo kroz koje raste na poseban način. Mislim da se ta prilika treba dati svakom glumcu jer je takvo iskustvo jako važno za glumački razvoj.

Velika podrška
starijih kolega
Što se može naučiti od iskusnijih glumaca na sceni, ali i na probama? Koliko redatelji sudjeluju u razvoju mladog glumca?

- Imam tu sreću da imam dobar i kvalitetan ansambl u HNK-u Osijek. Čak i kad nisam na sceni, često znam sjediti pokraj inspicijenta i gledati kolege dok glume. Smatram da se od svakog člana ansambla nešto korisno nauči. Ono što najviše volim promatrati kod drugih glumaca je kako se nose s pogreškom i koliko vremena si daju na probi. Mislim da je vrlo važno biti miran, dopustiti si pogrešku i poštovati svoj proces. To je lekcija na kojoj trenutno najviše radim. Dakako da je redatelj ključan faktor u razvojnom putu glumca. Mnogo sam naučila od svakog redatelja s kojim sam radila. U posebno lijepom sjećanju ostao mi je rad s Ninom Kleflin. Ona svojim glumcima potpuno vjeruje i zahvalna sam što mi je dala krila na sceni. Dala mi je slobodu stvaranja, što mi je kao glumici značilo. Bilo mi je lijepo raditi sa Želimirom Mesarićem koji se posveti svakom glumcu i koji je u svom radu iznimno organiziran. Tu bih spomenula i Zlatka Svibena, Sašu Anočića, Damira Zlatara Freya i još mnoge, ali nemam toliko prostora u ovom intervjuu. Drugom prilikom.

Imate li glumicu koja bi vam mogla biti uzor, odnosno čiji biste put voljeli slijediti?

- Nemam neku posebnu glumicu čiji bih put voljela slijediti jer vjerujem da svaki glumac ima svoj put i da ne treba previše oponašati druge. Međutim, voljela bih istaknuti Vlastu Ramljak koja je imala velik utjecaj na mene kao moja profesorica na Akademiji i svoje starije kolegice iz ansambla koje mi često pomognu svojim iskustvom i koje su mi velika podrška.

Darko Kovačević
INTERVJU
Kada glumac dobije glavnu ulogu i osjeti kako je to nositi predstavu, dobije novo iskustvo kroz koje raste na poseban način
JAZZ KAO TERAPIJA
Je li vam pjevanje, posebice jazz, relaksacija, opuštanje, zabava ili se mislite ozbiljnije baviti pjevanjem? Možda vam je razvoj glasa ulaznica za mjuzikle ili operete, kojima uvijek nedostaje dobra gluma?

- Jazz mi zaista dođe kao neka vrsta terapije jer u njemu ima nečeg meditativnog. Sviđa mi se i element improvizacije i to što je u jazzu ključan rad s partnerom, što ga čini sličnim glumi. Trenutno to vidim kao svoj ispusni ventil i jako sam zahvalna što imam priliku pjevati jazz. Međutim, pjevanje mi znači više od relaksacije. Pjevam od malih nogu. Prvi solo pjevački nastup imala sam s osam godina. Sestra Danijela me počela učiti profesionalnom pjevanju kad sam bila tinejdžerica, a zatim sam radila s mnogim profesorima pjevanja na svom glasu, pa mi je ušlo u naviku provesti najmanje sat vremena dnevno na pjevačke vježbe.
Možda ste propustili...

U PARIZU JE PREMINUO VELIKI SKLADATELJ HRVATSKIH KORIJENA NEDOVOLJNO POZNAT U DOMOVINI

Zagonetni Ivo Malec