TvObzor
NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA POIGRAVANJA SA SIMBOLIMA NAŠE NACIONALNE KULTURE

Dora to nije zaslužila
Objavljeno 1. ožujka, 2019.

Pravo je zadovoljstvo ne pratiti program hrvatske državne televizije jer i oni rijetki susreti poput mazohističkog gledanja večernjeg Dnevnika se pretvaraju u noćnu moru. Potrebni su uistinu dobri živci da bi se izdržala sva ta parada udvoričkog novinarstva i nepotrebnih lokalnih reportaža. No, od tog užasa još su gore HRT-ove narcisoidne samohvale i najave nevažnih zabavnih emisija koje na ovoj dalekovidnici smatraju vrhuncem svog poslanja.

Posve je jasno da je određena količina populizma sastavni dio televizijskog posla. Možemo mi voljeti ili mrziti glazbeni kič, ali sudjelovanje na Natjecanju za pjesmu Eurovizije je nešto što spada u djelokrug posla svake javne televizije koja je članica Europske radiodifuzijske unije. Onaj tko ne voli sav taj trash jednostavno toga dana ne pali televizor te večer provede uz kakvu dobru knjigu ili suprugu izvede u kino Uraniju kako bi sjedeći na poderanim stolicama kao da živite u Ravalpindiju ili Karačiju pogledali nekakav film. Ipak, da se sav taj užas događa oko vas, podsjećaju vas sumanute najave s hrvatske dalekovidnice. Umilni glas HRT-ova spikera doslovce je ispalio ovo: “U mjesecu zaljubljenih, Glazbeni dani HRT-a, tri dana glazbene romanse. Simfonijski orkestar HRT-a zavest će vas vrhunskim klasicima, Jazz orkestar HRT-a serendama. Kruna događaja povratak je Natjecanja za pjesmu Eurovizije, u izravnom prijenosu iz Opatije - Dora, izbor hrvatske pjesme za pjesmu Eurovizije…”

Razumljivo je da članovi Simfonijskog orkestra i Jazz orkestra HRT-a moraju zaraditi svoju plaću što uključuje i nastupanje u svakojakim televizijskim produkcijama sumnjiva sjaja. Ipak, reklamirati valentinovski koncert Simfonijskog orkestra HRT-a u Opatiji sveden na izvedbu jeftinih klasičnih evergrina kao vrhunski glazbeni događaj daleko je ispod razine ugleda koji je ovaj orkestar u svojoj prošlosti imao. Isto vrijedi i za HRT-ov Big Band koji vjerojatno vrijedi puno više od izvođenja šlagera ili serenada kako su to zamislili šefovi samozvane Katedrale hrvatskog duha. Naposljetku, skandal svih skandala. Zašto se nešto tako trivijalno i bezveze kao što je Izbor hrvatske pjesme za pjesmu Eurovizije uopće smije nazivati Dora? Znamo li mi tko je uopće bila Dora Pejačević? I kakvu je vrhunaravnu glazbu komponirala? Naravno da ne znamo. Njezinu opusu u ovoj nekulturnoj zemlji ne pridaje se važnost koju ona zaslužuje, niti se njezina djela često javno izvode u koncertnim prostorima ili ne daj Bože na Hrvatskoj televiziji, a o njezinom uvrštavanju u školski uputnik iliti kurikul (koji prvi ljudi ove zemlje nepismeno i bez ikakva stida izgovaraju “kurikulum”) da i ne govorimo. Za razliku od Nijemaca koji su svojim vlastitim novcem našoj Dori Pejačević podigli spomenik, ovdje mislimo na pothvat diskografske kuću cpo (Classic Produktion Osnabrück) u sklopu koga je objavljen njezin gotovo cjelokupni opus, mi se svojoj prvoj skladateljici izrugujemo tako što nekakvo glazbeno smeće nazivamo njezinim imenom. Toliko o natjecanju koje nosi ime po Dori Pejačević. Posrijedi je ljaga i neviđeni primitivizam koji je HRT već godinama čini protiv hrvatske kulture, no to u ovoj zemlji nikoga ne zanima. Naša je glavna dilema da li bi onaj nesretni mladić koji putuje u Tel Aviv o trošku hrvatskih poreznih obveznika trebao poput arkanđela Gabrijela ili možda Drag Queen nositi na sceni ona LBGTQ+ krila ili ne.

Koliko malo kao zajednica držimo do kulture, pravo je čudo da se novcem svih nas koji pod prijetnjom ovrhe odvjetničkog ureda pokojnog Marijana Hanžekovića ropski plaćamo televizijsku pretplatu uopće održavaju na životu takvi pogoni kao što su HRT-ov Simfonijski orkestar i Jazz orkestar. Prvi je osnovan još daleke 1930., četiri godine nakon početka rada Radio stanice Zagreb. Komorni orkestar tijekom Endehazije prerasta u Simfonijski orkestar Hrvatskog krugovala kojim ravnaju Lovro pl. Matačić, Boris Papandopulo i Krešimir Baranović. Poslije rata nastavlja s radom pod vodstvom Antonija Janigra, Milana Horvata, Milana Sachsa i Stjepana Šuleka, a jedno vrijeme nosi naziv Zagrebački simfoničari RTZ-a. Svaka čast klasičnim evergrinima, ali ovaj orkestar je od svog osnutka bio predodređen za velike izvedbe i zadatke. Svoditi Simfonijski orkestar HRT-a na jeftinu zabavu za nekultiviranu publiku jest još jedan kulturni zločin. Slična je priča i s HRT-ovim Big Bandom koji, nota bene, osnivaju komunisti 1946. Naravno, nije njima bilo do jazza, u ono vrijeme bila je puno popularnija slavna koračnica Oskara Danona s genijalnim stihovima Vladimira Nazora (“Uz Tita i Staljina, dva junačka sina”), ali se ovaj orkestar izrodio u pristojan big band koji su vodili Zvonimir Černjul, Milivoj Körbler, Miljenko Prohaska, Silvije Glojnarić i Saša Nestorović. Dati jednom Miri Kadoiću ili Davoru Križiću da sviraju seranade jest uvreda za pamet i samu ideju big banda.

Draško Celing