Promjene imena nisu nimalo ugodne. Konačno, nisu slučajno stari Latini govorili: Nomen est omen! Treba reći da se konstatacija o tome da je ime sve podjednako odnosi i na osobna i na imena država.
Pokušajmo samo zamisliti kako to zvuči kada vam netko kaže da od sutra više niste osoba/država "x", nego da ćete se odazivati na neko novo, vama tuđe ime. Stoga nam mora biti razumljivo da svaka promjena imena može biti bolna, posebice ako te promjene nisu dobrovoljne, ako su rezultat određenih političkih i inih pritisaka. Nedavno smo bili svjedoci jedne tako bolne promjene: Republika Makedonija, sukladno s prošlogodišnjim dogovorom dvaju premijera, Zorana Zaeva i Aleksisa Ciprasa, pristala je promijeniti svoje ustavno ime Republika Makedonija u Republika Sjeverna Makedonija. Samo podsjećamo da je to njezino ustavno ime vrijedilo isključivo za internu uporabu.
Romeo i Julija
U svim drugim, međunarodnim, prilikama RM je bila supstituirana krajnje nakaradnim akronimom, FYROM/Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija. Zvuči i više nego cinično, država Jugoslavija već odavno nije postojala, ali ime te nepostojeće države uspjelo se održati kao dio nespretne (i, dakako, uvredljive) atribucije u imenu makedonske države. A da se uistinu radilo o neprimjerenom cinizmu međunarodne zajednice, svjedoči činjenica da je više od stotinu država svijeta, pa tako i Republika Hrvatska, priznalo Makedoniju pod njezinim ustavnim imenom. No zbog pritiska Grčke, južnog susjeda Makedonije, makedonski političari morali su pristati da u međunarodnoj komunikaciji svoje ustavno ime supstituiraju tim tragikomičnim akronimom.
I sve to, možda, i ne bi bilo toliko traumatično da je problem imena jedne države ostao samo bilateralni problem dviju država, Makedonije i Grčke. Nažalost, problem imena jedne države postao je i problem međunarodne zajednice, jer je Makedoniji zbog grčke politike bilo otežan (čitajte: onemogućen) pristup euroatlantskim integracijama. Makedonija je trebala zajedno s Albanijom i Hrvatskom još 2008. godine postati punopravnom članicom NATO pakta, ali upravo zbog neriješenog problema s imenom države takvo se što nije dogodilo. N, sve to itekako se reflektiralo i na unutrašnje političke odnose u Makedoniji, jer nije bilo realno očekivati da će makedonski Albanci biti na jednak način senzibilizirani glede imena države. Tako je pitanje imena države, u međuvremenu, postalo i političko-sigurnosno pitanje, par excellence.
I sam sam o svemu tome ne samo kao hrvatski diplomat svjedočio nego sam o tom problemu, kao profesor makedonistike, i pisao. Za ovu priliku uputit ću zainteresirane čitatelje na tekst "O imenu i identitetu - na primjeru makedonskog slučaja" (Zlatko Kramarić-Angelina Banović-Markovska, Politika. Kultura. Identitet. /interkulturalni dijalog/, Školska knjiga, Zagreb, 2013., str. 261.-273.), u kojem sam "makedonski slučaj" čitao iz perspektive tragedije W. Shakespearea "Romeo i Julija". U tom sam radu pošao od teze da je spor između Grčke i Makedonije oko imena makedonske države zapravo samo ponavljanje temeljnog zapleta te slavne tragedije W. Shakespearea. U tom kontekstu, pokazalo se da spor oko imena jedne države nije samo političko pitanje, nego da taj spor otvara i niz drugih nepolitičkih, teorijskih pitanja, kao što su pitanje imena, politike identiteta, ideologije... I u tom sam tekstu pokazao da je pitanje imena makedonske države, u podjednakoj mjeri, i pitanje (svjetske i makedonske) politike, i (svjetske i makedonske) književnosti, i teorije (međunarodne) politike, i teorije književnosti. Nadalje, pitanje imena makedonske države otvoreno je početkom 90-ih godina prošloga stoljeća, kao jedan od mnogih derivata ondašnje jugoslavenske političko-ekonomske krize. Bez obzira na to što su u povijesti politički i ini odnosi između Grka i Makedonaca bili relativno korektni (izuzetak su neke epizode iz Balkanskih ratova, na primjer ulazak Jane Sandanskog i njegovih vojnika u Solun, odnosno onaj nesretni Građanski rat u Grčkoj (1948.), koji je između inoga bio i rezultat političkog avanturizma Josipa Broza Tita, njegove nekritičke potpore vojsci generala Markosa, i kao takav bio je jedan od razloga onog slavnog sukoba sa Staljinom, jer je ishod toga rata vrlo lako mogao dovesti u pitanje postignuti sporazum iz Jalte; no, kao i uvijek u životu, takve avanture najskuplje je platila manjina, grčki/egejski Makedonci, koji su nakon toga morali napustiti svoju zemlju. Njih više od pola milijuna tako je otišlo u ondašnju Poljsku, Čehoslovačku, Mađarsku, Rumunjsku, Sovjetski Savez, jedan od mojih najboljih makedonskih prijatelja rodio se u Taškentu/Uzbekistanu...). Grčki političari od samoga su početka raspleta jugoslavenske krize, bez obzira na svoje ideološke orijentacije, dovodili u pitanje elementarno pravo makedonske strane da svojoj "novoj državi" dadne "makedonsko ime"! Oni to čine tako što osporavaju i ne dopuštaju da se u međunarodnim forumima makedonska država legitimira svojim ustavnim imenom, nego inzistiraju da se u takvim situacijamna ta država predstavlja (i odaziva) nekim drugim imenom. A to grčko traženje da se druga država/Makedonija odrekne svog imena nije ništa drugo nego zahtjev za brisanje identiteta tog entiteta, koji je kao takav podjednako i monstruozan i traumatičan i nasilan. "Nemoj spašavati sebe, zapravo, tvoje sopstvo mora biti žrtvovano. To ne znači da oslobađanje predmnijeva pad u more indiferentnosti, nego činjenicu da postojeći identiteti više ne može poslužiti kao sidrište." (Hardt&Negri)
A upravo je ta dimenzija promjene imena sjajno problematizirana u tragediji W. Shakesperaea "Romeo i Julija", jer ta, samo na prvi pogled, ljubavna drama na vrlo plastičan način reflektira i aktualne političke i ine traume ondašnje Italije/Engleske, odnosno današnje Makedonije. Naime, i makedonski političari, i oni s lijevog i oni s desnog političkog spektra, jednako su tako inzistirali na pravu da svojoj državi daju njezino nacionalno ime. No ta razumljiva "tvrdoglavost" nije omogućavala ravnopravno sudjelovanje makedonske države u međunarodnoj politici. I, kako su neki drugi teoretičari, i prije nas, primijetili, to inzistiranje proizvelo je ranjiv (a ne nestabilan, ili "slab", u dobrom poststrukturalističkom smislu) Makedonski Subjekt (K. Kozolova).
I tu ustinu "nemoguću, frustrirajuću situaciju", u svakome pogledu, Z. Zaev, makedonski premijer, želio je promijeniti jer je bio svjestan da više nema prevelikog smisla da se i dalje drži originalne makedonske priče i da pokušava uvjeriti publiku/međunarodnu zajednicu/grčku stranu u njezinu održivost. Nema sumnje da je to odustajanje od "originalne priče" bio vrlo hrabar politički potez. Ali taj "politički ples" ne bi bio moguć da i na drugoj strani nije postojao jednako tako hrabar partner, A. Cipras, grčki premijer. Ako je Z. Zaev maestralno odigrao ulogu Romea u ovoj makedonsko-grčkoj drami, nema nikakve dvojbe da je i A. Cipras bio jednako sjajna Julija. Vjerujemo kako ni jedan ni drugi neće biti u situaciji da nakon svega budu prisiljeni popiti neki (politički) otrov, a eventualni gubitak nekih sljedećih izbora zbog ove i više nego pozitivne odluke neće moći poništiti činjenicu da su, i jedan i drugi, u iznimno teškim političkim okolnostima, donosili, prije svega, dugoročne državničke, a ne pragmatične odluke, čiji vijek trajanja nije duži od jednoga dana u našim životima. Treba biti svjestan da nakon odluke o promjeni imena makedonske države na prostorima jugoistočne Europe/zapadnog Balkana ništa više neće biti isto kao prije te odluke.
Univerzalni principi
Ta je odluka u funkciji dugoročne stabilnosti i mira na ovim političko nemirnim prostorima. Sjeverna Makedonija uskoro će postati punopravnom članicom NATO-a. Crna Gora to je već postala. Situacija na Kosovu više nije tako složena kao što je to bila donedavno, a dobra je vijest da je nakon nedavnih parlamentarnih izbora u BiH iskren i principijelan odnos prema NATO agendi jedan od najvažnijih uvjeta međunarodne zajednice za formiranje vlasti na državnoj razini u BiH! I od te "slatke obveze" nitko u toj zemlji nije izuzet.
Stoga smo i mi skloni poduprijeti nominaciju ovih dvaju premijera za ovogodišnju Nobelovu nagradu za mir, što su predložili čelnici triju političkih skupina u Europskom parlamentu - socijaldemokrati, Zeleni i Ujedinjena europska ljevica. Konačno, ova njihova "žrtva" jednako je vrijedna žrtvi jednoga A. Al-Sadata i M. Begina, ili spremnosti H. Kissingera i Le Duc Thoa (ima takvih primjera još) da se postojeći, naizgled nerješivi, problemi riješe poštovanjem univerzalnih principa: dijalogom, tolerancijom, međusobnim uvažavanjem...
Piše: Zlatko KRAMARIĆ