Klub zastupnika Glasa i HSU-a zatražio je u travnju prošle godine reviziju ugovora sa Svetom Stolicom. Time se nedavno bavio i Hrvatski sabor, odbivši raspravu o tom pitanju, nakon što je Vlada na svojoj sjednici prethodno jasno dala do znanja da neće biti nikakve revizije niti izmjena Vatikanskih ugovora. O toj temi razgovarali smo s dr. sc. Branimirom Vidmarovićem, ekspertom za međunarodne odnose iz Zagreba.

Kako komentirate inicijativu za reviziju Vatikanskih ugovora, zašto se ta tema stalno ponavlja?

- Inicijative za reviziju ugovora sa Svetom Stolicom jedan su od lakših oblika privlačenja pažnje birača određenih političkih i društvenih svjetonazora. Obično je naglasak na novcu, koji je predmet ugovora o gospodarskim pitanjima. Podrazumijeva se da će društvo, školstvo, mediji, obrazovanje i zdravstvo procvjetati ako se oslobode sredstva koja idu na podmirivanje obveza iz ugovora. Kao što postoji desni populizam, ovdje je riječ o lijevom populizmu. Građane najviše brine gospodarstvo, ono je zauzelo gotovo cijeli društveni i politički prostor. Političari znaju da se isplati od jutra do sutra pričati o gospodarskim temama (uskoro će u vrtićima dječica igrati privlačenja investicija) i plasirati javnosti svoje računice ušteda na ovom ili onom području, pa su se i ugovori sa Svetom Stolicom našli na tapeti političkih stranaka. No stvar ide dalje od ekonomske računice. Hrvatsku se predstavlja kao vatikanskog taoca, a sam Vatikan kao zlonamjernu organizaciju koja ubire danak. Samim time, Vatikanski se ugovori prikazuju kao zli, štetni i nepovoljni za Hrvatsku. U svjetlu raznih slučajeva nedoličnog ponašanja i izjava nekih svećenika, vjeroučitelja te globalnih problema Rimokatoličke crkve, argumenti lijevog krila izgledaju sve uvjerljivije.

Dovode li se u pitanje i ugovori koje je RH sklopila sa SPC-om, protestantskim crkvama, islamskom i židovskom ili samo ugovori RKC-a?

- Kritičari, koji iznova i iznova dižu vatikansku temu, ne uzimaju u obzir širi kontekst. Hrvatska, naime, ima slično koncipirane ugovore sa Srpskom pravoslavnom crkvom, Islamskom zajednicom i Koordinacijom židovskim općina. Kao što Katoličkoj Crkvi Hrvatska mjesečno daje iz godišnjeg državnog proračuna "iznos koji odgovara dvjema prosječnim brutoplaćama pomnoženim s brojem župa", tako i Islamskoj zajednici i Srpskoj pravoslavnoj crkvi daje "iznos koji odgovara dvjema brutoosnovicama za izračun plaća javnih i državnih službenika i namještenika" pomnoženim s brojem džemata, odnosno parohija. Samo Židovskoj zajednici država mjesečno, svakoj od deset općina, daje iznos koji odgovara jednoj brutoosnovici. Dakako, Katolička Crkva ima veću financijsku potporu od ostalih vjerskih zajednica. Država financira i tiskanje odgovarajućih udžbenika, postojeće i buduće teološke fakultete, crkvene institute, profesore, odgojitelje i druge djelatnike. Crkva je glavna meta kritičara zbog ove sveobuhvatnosti i širine državnog angažmana.

Ugovor proizlazi iz načela većinskog položaja i klauzule o količini vjernika - postotku građana koji se izjašnjavaju katolicima. Statistika je na strani ugovora (bez obzira na to što je količina aktivno participirajućih u crkvenom životu vjernika manja, kao što sugerira istraživanje renomiranog Pew centra za istraživanje javnog mišljenja). Zato je teško uskratiti financiranje samo Katoličkoj Crkvi. Jedino korektno rješenje je da se, prema načelu ravnopravnosti, proporcionalno količini vjernika i važnosti, revidiraju svi ugovori sa svim vjerskim zajednicama. Ili da se svima ukine sve. U protivnom, inzistiranje na reviziji samo Vatikanskih ugovora može izgledati kao kritika isključivo Katoličke Crkve.

Hrvatska je primjer međureligijske tolerancije, no nameće se pitanje financiranja?

- Treba razumjeti i hrvatsku specifičnu vjersku situaciju. Usprkos povremenim neukusnim ispadima desnih radikala, opća vjerska atmosfera je, prema europskim mjerilima, mirna i relativno tolerantna. Manjinske vjere kod nas još uvijek nesmetano i bez straha vode svoj vjerski život. Nema fizičkih obrana i vjerskih ubojstava. I najvažnije, u Hrvatskoj nema glavnog europskog i globalnom straha - islamskog ekstremizma. Država podupire veliku i snažnu Islamsku zajednicu. Financiranjem se Islamskoj zajednici omogućuje društveni domet, kontinuirani rad i dostojanstvo. Što znači da je opasnost od radikalizacije minimalna, jer muslimanski vjernici, čak i oni iz siromašnih krajeva, imaju konstantnu podršku i dušobrižništvo krovne organizacije. Jednostavno nema radikalnih imama i nema se tko radikalizirati. Uostalom, i građani Hrvatske drugih vjera ugodnije se osjećaju i imaju društveno zdraviji život ako znaju da imaju državnu potporu i da se njihovi vjerski djelatnici neće kazneno goniti bez prethodne obavijesti i razgovora s krovnim organizacijama.

Rekli smo, ako se revidira financiranje Katoličke Crkve, jedino je fer revidirati sve slične ugovore. Ali budimo spremni na mogućnost da će dio financijske praznine kod muslimana popuniti strane države, razni sumnjivi i radikalni učitelji i fondovi s Bliskog istoka - proces koji se nažalost događa u Bosni. Da ne govorim da će vjernici manjinskih vjera osjećati razočaranje u, i bez toga, ne sasvim radosnoj zemlji.

Krši li se Vatikanskim ugovorima načelo sekularnosti zajamčeno Ustavom?

- Koliko god se može učiniti da se ugovorima krši načelo sekularne države, to nije sasvim točno. Ugovori sa Svetom Stolicom, kao i ugovori s drugim vjerskim zajednicama reguliraju tehničke stvari i ne nameću grupi, pojedincu ili društvu ničije svjetonazore ili vjeru. U obrazovnom sustavu, vjeronauci svih vjera izborni su predmeti koji postaju obvezni nakon izbora. Jedino što opravdava kritike proporcionalno su veće mogućnosti koje Katolička Crkva dobiva u obrazovnom sustavu. U skladu s Ugovorom o suradnji na području odgoja i kulture, "mjerodavne crkvene vlasti moći će u dogovoru s nadležnim školskim vlastima organizirati u odgojno-obrazovnim ustanovama druge dopunske djelatnosti u vezi s odgojem i vjerskom kulturom, koristeći se prostorijama i pomoćnim pedagoškim pomagalima tih ustanova". Osim toga, Crkva može u dogovoru s nadležnim tijelima sveučilišta "slobodno priređivati predavanja i poduzimati djelatnosti duhovno-vjerskoga obrazovanja u sveučilišnim ustanovama". Isto tako, ne treba se bojati revidiranja ili vidjeti u tome nešto duboko protuckrveno ili protukršćansko. Španjolska je 1976. mirno revidirala konkordat iz 1953. Španjolski se predsjednik odrekao prava na imenovanje biskupa, a crkva se odrekla prava biskupa da blokiraju optužnice protiv klera.

Kad se sve uzme u obzir, jesu li i u kojim područjima moguće korekcije Ugovora? Dojam je da izostaje konstruktivna rasprava...

- Ako se ide na specifičnu reviziju nekih položaja u ugovoru(ima) sa Svetom Stolicom, onda se problemu treba pristupati delikatno i razumno. Povratak imovine se ne bi trebao dirati ili spominjati. Oduzeto ima pravo na povratak. Crkva ima slobodu moralnog i kršćanskog odabira da se odrekne potraživanja u korist države, nevladinih organizacija, bolnica, škola i sličnog, ali joj taj izbor neukusno nametati. Što se financiranja iz državnog proračuna tiče, Vlada bi mogla uputiti Svetoj Stolici prijedlog o revidiranju nekih uvjeta, odnosno zamoliti Svetu Stolicu da sama pokriva određeni dio ili financijski više participira u djelatnosti Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Vjerujem da bi papa Franjo zbog pogođenosti našeg gospodarstva imao sluha za takvu molbu.

Situacija u obrazovanju također je delikatna. Smatram da sve crkve i vjerske zajednice imaju dobar položaj i svaka može pokriti duhovno-obrazovne potrebe svoje zajednice. Kritičare ljute neprofesionalni ili politički i ideološko previše angažirani odgojitelji i pedagozi koji svojim izjavama kompromitiraju svu Crkvu. Da stvar bude gore, doza pravne zaštićenosti iz Ugovora stvara snažan animozitet prema samim ugovorima. Crkva i teološke obrazovne institucije moraju svakako više paziti na profesionalnu i pedagošku stranu. Što se tiče visokog školstva, tu bi se ugovori mogli revidirati na način da se detaljizira gdje i što točno Crkva može, a što ne. Isto tako, bilo bi korisno i korektno da se provede niz multilateralnih diskusija i konzultacija između Vlade i svih velikih vjerskih zajednica radi utvrđivanja tko, gdje i koliko može osloboditi državni proračun. Kakvi su rizici i strahovi. Treba čuti svačije stanovište. Ako ništa drugo, to će pokazati političku i društvenu zrelost, poštovanje prema vjerskim zajednicama i stvoriti dobar temelj za daljnje razgovore. Jer glasni ultimatumi neće postići ništa osim štete. (D.J.)