Magazin
HRVATSKI JADRANSKI GULAG: TEŠKO PROBAVLJIVA ISTINA

Goli otok: Krv na kamenu, Tito u amenu
Objavljeno 23. veljače, 2019.

U nekim prošlim vremenima u školama su nas učili da su za jugoslavenske komuniste zatvori u monarhističkoj Jugoslaviji bili svojevrsni "crveni univerziteti". O liberalnom karakteru zatvorskog režima u predratnoj Jugoslaviji svjedoče mnoge provjerene činjenice od toga da drugovima u Lepoglavi nitko nije branio da organiziraju marksističke kružoke, a oni učeniji, kao npr. Moša Pijade, mogli su slobodno prevoditi i Marxov "Kapital".

ISTINA NAKON TITOVE SMRTI
No kada su ti isti drugovi, poslije Drugog svjetskog rata, osvojili vlast, jedna od njihovih prvih odluka odnosila se na radikalnu promjenu predratne zatvorske prakse, pa su pošli od premisa da narodni neprijatelji ne zaslužuju nikakvu milost, nego te narodne neprijatelje treba preodgojiti, uvjeriti ih, milom ili silom, da su na "krivom putu/kolosijeku svjetske historije" i da ih samo bezrezervna vjera u jugoslavensku komunističku partiju i nepogrešivog vođu Tita može vratiti na "pravi put".

Slučaj "Goli otok" na najbolji mogući način svjedoči o tome kakve su sve "suptilne" metode korištene kako bi se "neprijatelja" uvjerilo da je na "pogrešnom putu". I kada bismo bili cinični, onda bismo mogli reći da su sve te "suptilne" metode, koje su se pedesetih godina prošloga stoljeća koristile na Golom Otoku, samo neke od logičnih posljedica onih predratnih "crvenih univerziteta" jer nema nikakve dvojbe da neki od učenika propisano gradivo nisu na pravi način usvojili, pa ih je vlast morala poslati na popravne ispite, na dodatno utvrđivanje gradiva. A o svim tim "suptilnim metodama", koje su se koristile na Golom Otoku, napisana je velika literatura. Konačno, moramo biti iskreni i priznati da smo o svim tim nevjerojatnim iskustvima zatvorenika Golog Otoka saznavali upravo iz literarnih tekstova. I to tek u 80-im godinama prošloga stoljeća. Josip Broz Tito morao je umrjeti da bi se o Golom Otoku uopće moglo slobodno govoriti i pisati.

Nekako u to vrijeme, početkom 80-ih godina, u čuvenoj biblioteci HiT, zagrebačke izdavačke kuće Znanje, izišao je roman slovenskog književnika Branka Hofmana "Noć do jutra", potresna priča o jednom strašnom golootočkom logorskom iskustvu. Već kako smo, u to vrijeme, bili prilično naivni, nekoliko nas mlađih asistenata s ondašnjeg Pedagoškog fakulteta, odlučilo je organizirati promociju tog romana i u Osijeku. Naravno da jedna takva literarno-politička provokacija nije mogla proći samo tako.

ANTISTALJINISTIČKI STALJINIZAM
Doduše, treba iskreno reći da su drugovi, u tim vremenima, izbjegavali javno reagirati, ali uvjeren sam da su taj incident, tu literarno-političku provokaciju mladih asistenata, uredno zabilježili. U to vrijeme nisu mene i nas nešto baš previše brinule aktivnosti ondašnjih "higijeničara društvenog sustava", željeli smo vjerovati da upravo takve knjige, koje svjedoče o jednoj nesretnoj i tragičnoj epizodi jugoslavenskog društva, predstavljaju prve znakove nekih novih, boljih, demokratičnijih odnosa u društvu. No ta vjera u "bolju budućnost" nije (pre)dugo trajala, surova ju je stvarnost nemilosrdno demantirala.

A da je stvarnost bila kudikamo surovija nego što smo tada mislili, potvrdila je i priča koju nam je poslije promocije romana ispričao sam književnik. Naime, samo što je roman bio objelodanjen na slovenskom jeziku, njega su popsjetili izvjesni drugovi koje je isključivo zanimalo tko je njemu te priče o Golom otoku ispričao. Njima je bilo poznato da Branko Hofman nije bio "stanovnik Golog otoka", ali sve to što je u romanu napisao bila je "gola i surova istina". Budući da su drugovi bili i više nego uvjerljivi, književnik im je, bez suvišnih pitanja, dao popis od desetak imena. Drugovi su bili i više nego zadovoljni, ali njihovo zadovoljstvo kratko je trajalo, vratili su se nakon nekoliko dana, prilično nervozni i ljuti. Naime, popis koji su onako lako dobili bio je korektan osim jednog detalja, na tom su se popisu nalazili ljudi koji više nisu bili živi! Možemo samo zamisliti bijes drugova, tih čuvara/kerbera naše revolucionarne čistoće.

O svim tim iskustvima možemo čitati i u knjizi "Povijest Golog otoka" Martina Previšića (Fraktura, 2019.), u kojoj je obrađena jedna od najneugodnijih epizoda jugoslavenskog socijalizma, koju ju beogradski filozof Svetozar Stojanović definirao kao "antistaljinistički staljinizam". Moram priznati da je ovom lapidarnom definicijom S. Stojanović, inače jedan od naših slavnih filozofa prakse, a još poznatiji kao srpski Eckermann D. Ćosića, "oca nacije", pogodio bit stvari: jugoslavenski komunisti/staljinisti sa staljiniizmom/Staljinom obračunavali su se na njegov način, represijom, grubo, nemilosrdno, ali zato i više nego maštovito. A o kakvoj se vrsti maštovitosti radi, može nam posvjedočiti mišljenje Milovana Đilasa, koji je Goli otok nazvao "najmračnijom i najsramnijom pojavom u jugoslavenskom komunizmu...".

Piše: Zlatko KRAMARIĆ
Tko je u pravu Staljin ili Tito?
Sukladno naputku urednika neću vam, dragi čitatelji, otkrivati svu maštovitost tih metoda od stalnih pisanja biografija, njihovih nadopuna, pa sve do opisa Petrove rupe, kao i mnogih drugih čari tog “egzotičnog ostrva”, te jugoslavenske inačice “arhipelaga gulaga”, nego ću to zadovoljstvo prepustiti vama. Naime, ovu knjigu uistinu vrijedi pročitati, iako ne mislim da se tek pojavom ove knjige “zastor digao” i da tek sada možemo otkriti svu tragičnost zatočenika Golog otoka. O svemu tome pisano je i prije: Dragoslav Mihailović, “Goli otok”, u pet svezaka; tekstovi Miroslava Popovića, tog “srpskog Šalamova” - “Goni bandu”, “Sudbine”...; Mihailo Simić, “Na Golom otoku”; Dragan Marković, “Istina o Golom otoku”; mnoga svjedočenja Vlade Dapčevića... I velika većina njih (D. Mihailović, M. Popović...) bili su izvjesno vrijeme, ne svojom voljom, “stanovnici Golog otoka”. Njihovi rukopisi na najbolji mogući način svjedoče da su svi napori ondašnje komunističke vlasti bili uzaludni jer njih ni brutalno fizičko i psihičko nasilje, ni teški fizički rad nisu slomili i mnogi od njih umrli su uvjereni da je Staljin, a ne Tito bio u pravu! Doduše, ni ova knjiga nam ne otkriva što je sa svima onima koje uopće nije mučila dilema tko je od ove dvojice u pravu!
Možda ste propustili...

HRVATSKE POETSKE PERSPEKTIVE: IVANA LULIĆ, O SEBI I SVOJOJ KNJIZI PJESAMA..

U danu uvijek pronađem vremena da stanem, da se isključim i osjetim

NATO - 75 GODINA: OBLJETNICA PROSLAVLJENA I U HRVATSKOJ

Temelji sigurnosti jučer, danas i sutra

Najčitanije iz rubrike