Marijana Bijelić: Financijska potraživanja crkve ne moraju se financirati novcem svih građana
Vezani članci
TEMA TJEDNA: REVIZIJA UGOVORA SA SVETOM STOLICOM (I.)
INTERVJU: BRANIMIR VIDMAROVIĆ
Mislim da je dio političara prepoznao Vatikanske ugovore kao problem koji mogu iskoristiti za vlastitu afirmaciju i izgradnju kakvog-takvog vlastitog identiteta na političkoj sceni na kojoj se svi guraju u centar, koji je u proteklih par desetljeća drastično pomaknut udesno. Pri tome sve mainstream političke stranke kod bitnih političkih pitanja uglavnom preuzimaju stavove koji već počinju funkcionirati kao dogme, odnosno okviri koji se ne propituju, nego se uzimaju kao zadani - kaže dr. sc. Marijana Bijelić, s Odsjeka za južnoslavenske jezike i književnosti, Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:
- Primjerice, na planu političke ekonomije svi nude iste odgovore koji idu u smjeru pogodovanja kapitalu, odnosno komodifikaciji javnih servisa i rušenju radničkih prava. Čak i kod pitanja vezanih uz naciju i nacionalizam, odnosno dominantnu identitetsku politiku na kojoj je izgrađena suvremena Hrvatska, i nominalna lažna ljevica i liberali baš se ne usuđuju propitivati zadane nacionalističke mitove, nego ih podupiru u nešto manje ekstremnoj verziji od desnice, pokušavajući im dati neko uljuđeno lice. Slično je donedavno bilo i kod pitanja dominantne religijske identitetske politike, gdje se pripadnost naciji izjednačavala s pripadnošću konfesiji, pa se i prošla Vlada Kukuriku koalicije itekako trudila dodvoravati Crkvi, dok se eto, sada bar tu počinju javljati drukčiji glasovi.
MRAČNE STRANE
Što je sporno (ili ništa nije) kod Vatikanskih ugovora da neki sad ponovo traže njihovu reviziju? Dojam je da se Vatikanski ugovori s vremena na vrijeme nameću kao politička tema?
- Mnogo toga je spornog u vezi s Vatikanskim ugovorima, najopćenitije rečeno, Vatikanski ugovori su u suprotnosti s vrijednostima jednakosti svih građana pred državom i osnovnim principima demokratskog odlučivanja jer se njima daje politička i ekonomska moć klerikalnoj hijerarhiji, a oduzima se običnim građanima, bili oni katolici ili ne. U javnosti se najčešće ističe velika svota novca koju bogata Crkva, temeljem Vatikanskih ugovora, dobiva od naše siromašne države, ali to nikako nije jedini, pa ni glavni problem vezan uz Vatikanske ugovore. To zapravo i nisu pravi ugovori koji bi prema definiciji podrazumijevali proporcionalnost i uzajamnost prava i obaveza obiju ugovornih strana - njima Republika Hrvatska isključivo preuzima obveze, a crkvenoj se hijerarhiji isključivo jamče privilegiji, pa i pravo da klerici budu iznad državnih zakona koji vrijede za sve ostale građane Republike Hrvatske. Npr. Članak 8. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima hrvatskim pravosudnim organima nalažu da "u slučaju sudske istrage o kleriku zbog možebitnih krivičnih djela predviđenih krivičnim zakonikom, sudske će vlasti o tome prethodno obavijestiti nadležne crkvene vlasti". Poseban je problem ulazak Crkve u javne obrazovne i znanstvene institucije, Crkvi su otvorena vrata i javnih zdravstvenih i znanstvenih institucija, pa crkvena visoka učilišta pod pokroviteljstvom državnih dužnosnika i institucija drže konferencije o ginekologiji i opstetriciji, itd. itd.
KLERIKALNA HIJERARHIJA
U jednom svom razgovoru za medije, otprije 2,5 godine, rekli ste, među ostalim, kako Vatikanski ugovori nameću tezu da su crkveni interesi ujedno i interesi građana. Možete li to pojasniti?
- Sva sociološka istraživanja (npr. istraživanje Duška Sekulića "U čije ime govori Katolička crkva", istraživanje Dinke Marinović Jerolimov "Religioznost i stavovi prema seksualnosti i braku odrasle populacije u Hrvatskoj", istraživanje Mladena Labusa "Vrijednosne orijentacije i religioznost") govore da se stavovi većine deklariranih katolika i stavovi klerikalne hijerarhije, koji vrijede kao službeni stavovi Crkve, prema nekim politički i etički bitnim pitanjima drastično razlikuju. Interesi klera ni po čemu nisu isto što i interesi svih katoličkih vjernika - većini vjernika nije u interesu da prisilno financiraju luksuzni život klera i one aspekte djelovanja Crkve s kojima se ne slažu, odnosno da podupiru ekonomsku moć Crkve u rukama klera koja se lako pretvara u političku moć, odnosno moć ideološke kontrole običnih ljudi od strane klerikalne hijerarhije. Običnim vjernicima nije u interesu da se primjerice zločini klerika zataškavaju, nije im u interesu da ne mogu ostvariti optimalnu zdravstvenu skrb u skladu s važećim znanstvenim standardima, da im se otežava pristup kontracepciji, da im se laže o pouzdanosti kontracepcije i sredstava za zaštitu od spolno prenosivih bolesti, da njihova djeca nemaju optimalnu edukaciju o takvim problemima.
Vatikanski ugovori kleru nude polugu za discipliniranje i kontrolu neposlušnog stada, pa čak i onih koji se ne smatraju članovima Katoličke crkve. Kad bi financiranje Crkve bilo dobrovoljno, to ne bi bilo moguće jer bi katolički vjernici mogli uskratiti novac u slučaju da ga klerikalna hijerarhija koristi protivno njihovim interesima i njihovoj volji. Prema definiciji, demokratska bi republika trebala politički jačati građane, a ne omogućavati kontrolu i moć klerikalne hijerarhije (ili bilo kakve druge hijerarhije) nad građanima. Mislite li da posebno ranjive skupine ljudi koji ovise Caritasu, oni koji financijski ovise o Crkvi jer npr. trebaju smještaj u javno financiranom crkvenom studentskom domu ili skrb djeteta u katoličkom dječjem vrtiću ili su pak zaposleni u nekoj od institucija koje kontrolira Crkva, mogu javno govoriti o stvarima s kojima se ne slažu s Crkvom, da mogu odbiti potpisati zahtjev za nekim od referenduma koje organiziraju Crkvi bliske udruge (kad već djeca na u javnim školama na školskom vjeronauku nemaju izbora, nego su prisiljena moliti za uspjeh takvog referenduma)? Već smo imali slučajeve otkaza vjeroučiteljima koji su se ponašali suprotno nekim pravilima koje nalaže klerikalna hijerarhija, a zahvaljujući prebacivanju većeg dijela socijale na Katoličku Crkvu, ona postaje i veliki poslodavac, čiji zaposlenici nemaju prava kao ostali zaposlenici u Hrvatskoj, nego Crkva može kontrolirati i njihove privatne živote pa npr. mogu dobiti otkaz zbog razvoda i stupanja u drugi građanski brak, zbog kritičkih istupa vezanih uz Crkvu, zbog deklariranja vlastite homoseksualnosti, zbog uskraćivanja podrške političkim inicijativama udruga bliskih Katoličkoj crkvi i sl.
O položaju, ionako ranjivih, skupina koje su prisiljene koristiti socijalnu pomoć koju nudi Crkva da ne govorimo. U Protagori smo upoznati sa slučajem čovjeka kojemu je izgorio stan i javne socijalne službe su ga uputile na Crkvu, a u Crkvi su mu pružanje socijalne pomoći uvjetovali krštenjem. Kako onda možemo reći da je takav način prebacivanja socijalne skrbi s države na crkvene institucije u službi ostvarenja bilo kojeg prava hrvatskih građana? Naprotiv, time se ozbiljno ugrožavaju elementarna ljudska prava svih onih koji nisu spremni biti potpuno podložni katoličkoj hijerarhiji. Kako sam rekla, upravo u političkim i etičkim pitanjima, za koje je crkvena hijerarhija jako zainteresirana, postoji drastično neslaganje klera i običnih vjernika i demokratska bi država trebala tu podržati slobodu i katolika i ostalih da djeluju i istupaju suprotno interesima klerikalne hijerarhije, ako oni tako odaberu, a ne davati moć hijerarhiji da disciplinira neposlušne vjernike (i nevjernike), kako to sad čini.
BEZ POLITIČKE VOLJE
Mnogi pravni stručnjaci upozoravaju kako se međunarodni ugovori, pa i VU, moraju poštovati, bez toga država nije vjerodostojna. Vaš komentar?
- Naravno da bi Vatikanske ugovore trebalo prvo temeljito revidirati, a zatim i ukinuti zbog toga što su nespojivi s temeljnim ljudskim pravima i ustavnim načelima Republike Hrvatske, odnosno zato što nisu potpisani u interesu hrvatskih građana, nego u interesu klerikalne i političke elite na štetu većine. Zato su i pregovarani i potpisani zakulisno, daleko od očiju javnosti bez ikakve javne rasprave. Nažalost, naši su političari skloni ugovore tumačiti na način koji maksimalno pogoduje interesima klerikalne hijerarhije, nisu skloni djelovati u smjeru jačanja prava i snage hrvatskih građana i jačanja sekularnosti države dok su Ugovori još na snazi. Npr. političari su skloni na svim razinama - od lokalne do državne - Crkvi davati znatno više novaca od cifre zajamčene Ugovorima, a u samim Vatikanskim ugovorima nigdje ne piše da se financijska potraživanja Crkve moraju financirati novcem svih građana, pa nitko vladajuće ne sprječava da taj teret prebace na katolike, odnosno na one koji žele financirati Crkvu, što bi promijenilo odnose snaga između države i Crkve i natjeralo Crkvu da bude suradljivija oko revizije Vatikanskih ugovora, samo zasad nitko nije pokazao političku volju za takvim nečim. Dobar dio novca, koji se iz proračuna uplaćuju kao za Hrvate u Bosni i Hercegovini, opet otpada na financiranje Katoličke Crkve u toj državi, a za tako nešto nema temelja u Vatikanskim ili bilo kakvim drugim ugovorima. Da postoji politička volja, i tome bi se moglo stati na kraj bez diranja u Vatikanske ugovore. Krajnji cilj svakako bi trebao biti raskid ovakvih, za hrvatske građane, sasvim nepovoljnih ugovora.
(D.J.)
IVICA RAGUŽ
ZEMLJA PROTIV ZRAKA
Ne treba biti previše mudar da bi se shvatilo ono što je danas tako očito: europska, a time i hrvatska politička ljevica jedva još postoji, ili će uskoro nestati. Hrvatska, pak, politička ljevica ne samo da je na izdisaju, nego je i očajna. Taj duboki politički očaj posebice je primjetan u mnogim potpuno promašenim temama koje politička ljevica otvara u današnjem društvu. Primjer očaja političke ljevice, kao i lijevo liberalno orijentiranih intelektualaca, u Hrvatskoj jest rasprava o preoblikovanju ili ukidanju Vatikanskih ugovora. Pokušao bih ovdje kratko skicirati razloge današnjega očaja političke ljevice. Možda im ta skica posluži kao "savjet" kako više ne trebaju djelovati, odnosno kako će izići iz svojega političkog očaja.
Politička ljevica i drugi liberali u posljednjih nekoliko desetljeća nalikuju onomu što bih s Pavlom iz Tarza nazvao zračnim silama (Ef 2, 2). Pavao misli na negativne utjecaje, na đavolske strukture ("Knez zraka") koje imaju svoje prvenstveno mjesto u zraku. One su zračne, a to znači nevidljive, plinovite, tekuće, i na taj način negativno utječu na čovjeka. Te zračne sile protive se svemu što je stabilno, ukorijenjeno, što ima svoju vrijednost, povijest, tradiciju, protive se svemu svetomu i religioznomu, one žele čovjeka prozračiti, učiniti ga zrakom, plinovitim i tekućim, kako bi mogle njime apsolutno vladati. Nažalost, moderni čovjek nije slušao upozorenje Pavla i kršćanske vjere i olako se dao zavesti tim silama, odnosno sama se politička ljevica i liberalna misao zavela njima. Tako je zračna sila političke ljevice gradila svoju moć na zavođenju modernoga čovjeka da se u zračnoj neovisnosti o svemu stabilnom, čvrstom, krije golema sloboda. Politička ljevica velikom se nesnošljivošću obrušila na religiju, jer je ona "re-ligio" "ob-vezivanje" Bogom, stabilnim, nedodirljivim, svetim. Ljevica je također s prijezirom gledala na naciju, patriotizam. Konkretan narod političkoj ljevici nije igrao nikakvu ulogu. Ona je nastojala "rasplinuti" narod u univerzalizam, gdje su se ljevičari predstavljali kao univerzalisti i kozmopoliti. Potom je politička ljevica rušila sve zidove, svaki je zid, ograničenje, smatrala ugrozom svoje zračnosti, plinovitosti, jer su svi ljudi za nju dobri po naravi i prijatelji! Time je zapravo uništila i svaku ideju politike. Naime, ljevičari su prvi prestali biti političari, jer politika počiva na umijeću postavljanja "zidova", razgraničenja, ograničenja. Nadalje, politička ljevica i liberalni mislioci obilno su se služili medijima, zapravo oni su gradili svoju moć na zračnosti, plinovitosti medija, televizije, novina i interneta. Iza njih je stajala velika vojska medijskih djelatnika, novinara i urednika, ta "zračna logistika". Iz "zraka", iz medija, iz virtuale vladali su ljudima, i to u velikom savezništvu s kapitalistima i tehnokratima kojima je jako stalo da čovjek bude zračan, plinovit, zato da bi oni vladali. Iz "zraka" svojih nedodirljivih medijskih kuća, buržujskih fino uređenih stanova i kuća, iz svojih nedodirljivih getoiziranih društava, dakle iz tih "zrakova", vršili su golem utjecaj i pritisak na narod, na Crkvu. No, svemu dođe kraj, pa tako i tim silama. Šteta što im prije nije došao kraj, jer su teolozi zajedno s Pavlom stalno upozoravali na opasnost koja vreba iz zraka.
IGRE MOĆI
No, što se zapravo dogodilo? Dogodilo se nešto vrlo jednostavno. Čovjek je otkrio da je on zapravo, koliko god da ga se tjera u zrak, ipak na koncu zemlja, zemljano biće. Stoga je glavni razlog kraha, rasula i raspada političke ljevice i liberalne misli - pobjeda zemlje. Čovjek je zemljano biće, on je "prah i u prah će se vratiti", on je tijelo, tjelesnost, prostor. Dok pišem ovaj tekst, sjedim u sobi, zatvorenoj u "zidove", jer moj život ima potrebu za prostorom, za ograničenjem, privatnošću, koja je uvjet moje slobode. Čovjek na koncu ne može opstati bez zemlje, bez prostora, kuće, obitelji, bez nacije, bez religije, jednom riječju, bez zemlje kao nečega što predstavlja stabilno, nedodirljivo, božansko, sveto. Bez zemlje koja mu daje čvrstinu, čovjek se osjeća podložnim svim negativnim utjecajima, osobito onim spomenutim zračnim silama. Stoga moderni čovjek s pravom otkriva zemlju. Svjedoci smo tako pobune zemlje protiv zraka, borbe naroda protiv tih zračnih sila ljevice i liberala, pobune nacije protiv zračnoga univerzalizma, političara protiv tehnokrata, borbe naroda protiv zračnih medija, pobune "zidova" protiv razornih igara moći bez granica. Zračne su sile ponižavale narod, obične ljude, ljude od zemlje, ljude koji ne žive u zraku nego se bore sa zemljom: s konkretnim problemima, s konkretnim siromaštvom, s nesigurnošću. Cijeli politički sustav sudstva (vrhovni sud), birokracija, politički lobiji i gotovo svi političari djelovali su često mimo i protiv naroda, na što upozorava osobito Yascha Mounk. Mounk je zbog toga političku ljevicu dobro nazvao "antidemokratskim liberalizmom": politička ljevica i liberalni intelektualci odnarođeni su, antinarodni (kulture, povijesti, religije). Sada pak narod ponovno pronalazi svoje dostojanstvo, svoju povijest, svoju religiju. Narod postavlja u pitanje zračne sile današnjih tradicionalnih medija koji su zapravo također na izdisaju. Narod se počeo služiti medijima, ali na svoj način, mimo uobičajenih tradicionalnih medija i njihovih predstavnika. Narod također zahtijeva politiku koja je umijeće razgraničavanja, razlikovanja dobroga od lošega, prijateljskoga od neprijateljskoga, jer narod zna, jer je zemljan, da je čovjek opasno i zlo biće. Sve u svemu, vidljivo je: zemlja se pobunila protiv zraka.
NEBESKI LJUDI
Da se sada vratimo političkoj ljevici i liberalnim intelektualcima. Sad tek postaje vidljivo koliko je politička ljevica očajna. Politička ljevica, kakva je ona nekoć bila i kakva još želi biti, zračna je, ona pripada prošlosti. Zanimljivo je vidjeti kako tradicionalni mediji očajno pokušavaju agresivno promovirati "svoje", nove i stare političarke i političare, "svoje" nove i stare stranke. Ali, nemaju nikakve šanse, jer te osobe, stranke, opet samo nalikuju tim istim medijima: zračne su i nemaju nikakva kontakta s narodom. Zato nemaju nikakvu političku budućnost. Stoga, želi li politička ljevica, da se vratim svojemu "savjetu", pronaći svoju budućnost, ona se mora vratiti zemlji, a to znači - prestati se očajno obračunavati s religijom, s nacijom, s Vatikanskim ugovorima. To je politički toliko promašeno da se ne mogu načuditi nezrelosti i površnosti političke ljevice i liberalnih intelektualaca. To dakako ne priječi političku ljevicu da bude i dalje kritična prema narodu, Crkvi, religiji - jer je taj korektiv uvijek dobar i poželjan za svako društvo i Crkvu, ali to će efektno i smisleno moći činiti jedino ako se vrati zemlji.
Naravno, za kršćane ni ovaj povratak zemlji nije bez opasnosti. Zemlja da, ali kršćani nisu samo zemljani, oni su nebesnici (ne zračni!), a to znači ljudi koji s Bogom žive ovaj zemaljski život (1 Kor 15, 47-49). Kršćani znaju da može nastati nova ideologija zemlje (egoizma, mržnje, nacionalizma, rasizma, antisemitizma, manipulacije, politizacije religije), da i "zemaljski" narod može biti jako opasan (i narod može štovati zlatno tele!). Zato uvijek s oprezom i zabrinutošću žive i politički djeluju u ovom svijetu, i spram zraka i i spram zemlje, kao nebeski ljudi.
Piše: Ivica RAGUŽ
IVICA ŠOLA
PLAĆANJE STANARINE
Demokratsko pravo svakoga je i dovoditi u pitanje bilo što. Šef partije, sljednice Komunističke partije Hrvatske, SDP-ovac Bernardić, zvan Sekretar, radio bi reviziju Vatikanskih ugovora i pitanja financiranja Katoličke Crkve od strane države. I išao na referendum. Tomu se pridružuje šef HSS-a liberal Krešo Beljak, zvan Pajser, kao i Anka Mrak Taritaš, kodnog imena Gunja.
Prvo pitanje koje se nameće jest želi li ova ekipa dokinuti novac samo Katoličkoj Crkvi, budući da su upravo zahvaljujući Vatikanskim ugovorima slične ugovore potpisale sve vjerske zajednice, uključujući i Srpsku pravoslavnu Crkvu, čiji je značajan dio članova, pa i episkopa, devedesetih huškao na okupaciju RH. Prema onome što izjavljuju, oni idu samo na eliminaciju Katoličke Crkve iz proračuna. Legitimno, svatko ima pravo mrziti bilo koga skrivajući se iza sekularnosti, kako Sekretar, tako Pajser, pa onda i Gunja.
OTETE MILIJARDE
Na stranu sada što je država milijardu i pol kuna na raznim razinama davala i daje tzv. nevladinim udrugama koje su nerijetko parapolitičke podružnice SDP-a, poput GONG-a, i koje su, neke od njih, radile o glavi ovoj državi u slučaju Gotovina i mnoštvu drugih. Na stranu sada što država financira srpske Novosti koje zauzvrat hračkaju po istoj državi i njezinim simbolima.
Na stranu sada što Sekretarovu prethodniku, gospodinu Milanoviću, to nije padalo na pamet izjavivši, znajući za sve navedeno, da država financira koješta, pa ne vidi problem zašto ne bi i instituciju koja je dala i daje nemjerljiv doprinos kulturi, identitetu i razvoju ovog naroda (Sveučilište, Akademija.), skoro kao Documenta ili GOLJP Zorana Pusića. Na stranu sada što golema većina civiliziranih, sekularnih zemalja Europske unije, na koje se inače pozivaju Pajser, Gunja i Sekretar, imaju slične ili identične ugovore i vjeronauk u školi. Na stranu sada što je ideja o referendumu čisto huškanje naroda na Crkvu i totalna pravna glupost, jer se radi o međunarodnim ugovorima, pa je takav referendum besmislen. Na stranu još mnogo toga.
Ključna je stvar koju treba jasno izgovoriti da Pajser, Gunja i Sekretar u populističkoj demagogiji zapravo zamjenjuju teze, iliti narodski, lažu. Država uopće ne financira Katoličku Crkvu, nego restituira ono što je Komunistička partija, koje je sljednik SDP-a, ukrala Crkvi. Jedan slikovit primjer: cijeli Novi Zagreb sagrađen je na crkvenom zemljištu koje su Titove pljačkaške horde otele.
Riječ je ukupno o 19 milijuna kvadratnih metara (građevinskog) zemljišta vrijednog milijarde eura. I sada, vidi paradoksa, Katoličkoj Crkvi se ne da graditi crkvu na njezinu zemljištu, u Novom Zagrebu!? Većina imovine, od Vukovara do Dubrovnika, Crkvi nije vraćena, a riječ je o desecima milijardi eura. Ono što država isplaćuje Crkvi zapravo su samo kamate, odnosno nadoknada za ono što je prethodnica SDP-a, SKH, opljačkala, ne samo Crkvi, nego i mnoštvu drugih fizičkih i pravnih osoba, uključujući i Židove.
ISPLATITE PA UKINITE
Tako Joža Manolić, zvan Mladoženja, kao jedan od desetaka tisuća, živi u elitnom dijelu Zagreba u kući koja je oteta. Susjed mu je bio zloglasni Titov kiler, udbaš Stevo Krajačić. Dakle, Sekretar i društvo ne problematiziraju pljačku i zločine nakon četrdeset pete, nego Vatikanske ugovore koji tu nepravdu ispravljaju. Stoga, molim lijepo, neka SDP, kao sljednik SKH, umjesto Republike Hrvatske, isplati svim fizičkim i pravnim osobama, uključujući i Katoličku Crkvu, naknadu za imovinu koju je KP, uz usputne fizičke likvidacije, opljačkala i, naravno, izbacila vjeronauk iz škola. Bernardić, šef Partije sljednice SKH, zadnji je koji ima pravo drviti o novcu koji Crkva "dobiva". Ne, Crkva zapravo ništa ne dobiva, dapače, njezinom nevraćenom imovinom, još od Jugoslavije, koriste se baš (i) osobe koje bi - dokidale financiranje Crkve!?
Stoga, u redu, gospon Sekretar i Pajser, gospođo Gunja, isplatite, na čelu sa SDP-om, sve fizičke i pravne osobe - žrtve Titovih pljačkaških hordi, ne samo Katoličku Crkvu, i odmah možemo ukinuti Vatikanske ugovore. Molim, isplatite i moga oca koji je iz BiH s četvero djece i dva kofera došao u Slavoniju, jer su nam komunisti oteli zemlju, protjerali nas, a otac je završio na baušteli, jer u SRH za "ustaše" (otac mi je imao sedam godina kad je počeo rat), nije bilo posla, i slao Titu svaki mjesec devize koje je Jugobanka pljačkala i mijenjala prema smiješnom tečaju. Platite i traume nama djeci koja smo kao "ustaška" djeca i vjernici prolazili u bivšem režimu baš zbog vjeronauka ili slavljenja blagdana. Zar opet?
Vatikanski ugovori nisu tabu-tema. Dapače. Ali onda tabu-tema ne smiju biti ni stotine tisuća Židova, Hrvata, Nijemaca, Srba, pravoslavaca, muslimana, koje je prethodnica Bernardićeve partije opljačkala i(li) pobila. Još od 1945. godine do danas svojom imovinom Crkva financira komuniste i njihove sljednike. A to što oni nazivaju "Vatikanskim ugovorima" u narodu se zove - plaćanje stanarine!
Na kraju ponavljam: Zašto nitko ne dovodi u pitanje iste ugovore koje je na temelju Vatikanskih sklopila, recimo, SPC, protestantske zajednice, ili islamska zajednica? Zašto samo RKC? Prozirno!
Piše: Ivica ŠOLA