Kao i mnoge stvari koje u životu radimo a da nismo sigurni zašto, primjerice navijamo za nogometni klub iz druge države i pritom gubimo živce kada gubi, a ja kao rođeni mazohist - rekao bi Petar Markov Jakovljević - odabrao sam isključivo voljeti vječne luzere, gledanje dodjele Oscara jednostavno nema smisla. Mnoštvo je razloga zbog čega bismo trebali preskočiti izravni prijenos tog bala glamura i kiča. Primjerice, bez obzira na to koliko je ponedjeljak plav (Blue Monday, New Order) ili maničan (Manic Monday, The Bangles) dan u tjednu, a nekad zna biti i sumoran (Gloomy Monday Morning, The Black Hollies), teško je objasniti kolegama i nadređenima na poslu zašto ste se odlučili na modni izričaj koji možda najbolje opisuje izraz heroinski zombi chic. Zatim, tu je i nezdrava količina kave kojom pokušavate ostati budni i pribrani, no svejedeno vaš duh povremeno odluta (no budimo iskreni i nazovimo stvari kako jesu - odspava nad tipkovnicom) u svijet kamo je Alisa znala odlaziti nekoliko puta.
Prekaljeni insomničar
Kao prekaljeni insomničar, iza mene su desetljeća sjedenja pred ekranom dok normalan svijet spava. Mogao sam, shvatio sam to istina prekasno, dodatno zarađivati kao noćni čuvar, pa sam umjesto u metlicama godišnje odmore ljeti mogao provoditi na Balatonu. Tih noći, a bilo ih je mnoštvo, gledalo se svakakvih uradaka, dobrih i loših, inspirativnih i inovativnih, uznemirujućih i pitomih, srceparajućih i očaravajućih, no previše toga zapravo je bilo - smeće. A dodjela Oscara ulazi u istu kategoriju. Uvijek je i ulazila, no posljednjih petnaestak godina postao je nagrada koja, osim glamura za tu jednu noć, zapravo ne donosi aposlutno ništa. Osim možda mogućnosti nagrađenim glumcima i redateljima da sljedećih godinu-dvije neće biti nezaposleni. Evo nekoliko primjera. Koliko je vas gledalo Umjetnika Michela Hazanaviciusa, Moonlight Barryja Jenkinsa ili Birdmana Alejandra Gonzáleza Iñárritua. Ako ste ih počeli gledati, koliko ih je vas odgledalo do kraja? Svi nabrojeni naslovi proglašeni su najboljim filmovima u ovom desetljeću. U krugu ljudi koje poznajem, a koji sebe smatraju ljubiteljima sedme umjetnosti, što znači da ne gledaju isključivo crtane filmove za odrasle (Marvel, DC, Disney), ova tri filma su dosadna, sentimentalna i pretenciozna. I vjerojatno su u pravu.
Naravno, uvijek postoje fanatici, poput potpisnika ovih redova, koji vole pogledati sve filmove. Australske revizionističke vesterne (Sweet Country, Warwick Thornton), korejske uznemirujuće lamentacije o bitku (Burning, Lee Chang-dong) ili poljske fantazije o sirenama s pjevanjem (Corki dancingu, Agnieszka Smoczynska). Ili svaki put kada na nekom od brojnih fillmskih kanala naiđe na Kuma Francisa Forda Coppola ili bilo koji nastavak Kill Billa Quentina Tarantina, jednostavno se uključi i pogleda ih do kraja. Unatoč činjenici kako ih je gledao bar deset puta.
Utješne nagrade
za životno djelo
Zatim nikako ne smijete zaboraviti kako je ovo dodjela američkih nagrada - ne svjetskih, a njihovo gledanje na život i umjetnost uvelike se razlikuje od ostatka civilizacije. Stoga nemojte (po)misliti kako je svaki film koji je nagrađen Oscarom - dobar. Neki od najvećih i najoriginalnijih redatelja i redateljica nikada nisu nagrađeni za svoj doprinos američkom filmu. David Lynch, Akira Kurosawa, Stanley Kubrick, Quentin Tarantino, Agnès Varda, Howard Hawks, Michael Mann, David Fincher, Lucrecia Martel, Chan-wook Park, Claire Denis, Sam Peckinpah, Jean-Luc Godard, Sergio Leone, Paul Thomas Anderson, Robert Altman, Wong Kar-wai, Alfred Hitchcock samo su neka od imena koja su mi pala na pamet. Iako su neki dobili “utješnu” nagradu, onu za životno djelo, možda će najbolje opisati riječi Roberta Altmana kada je nagrađen 2006. godine. “Gledam na ovu nagradu kao naklon za sve moje filmove. Kao da sam snimio jedan dugačak film. Neki su vam se segmenti svidjeli, a drugi... baš i nisu. Hvala puno, iako mislim, odnosno znam, da ste mi je uručili prerano.” Rekao je tada 81-godišnji Altman.
Dakle, dodjela Oscara održava se 24. veljače u 17 sati prema lokalnom vremenu u Los Angelesu. Za nas koji se nalazimo u srednjoeuropskoj vremenskoj zoni to je gluvo doba noći, no ako imate volje, želje i htijenja, možete ju gledati na prvom programu HRT-a od 00.30, a kao uvod prikazuju već spomenutog Birdmana. Repriza dodjele je istog dana u 20 sati na HRT-u 2.
Prije nego što se pozabavimo ovogodišnjim nominiranim naslovima, nekoliko savjeta za sve koji su odlučili gledati izravni prijenos, a nikada prije nisu u pola tri ujutro podgrijavali nedjeljni ručak, te se gostili juhom, kuhanim, sosom, krumpirom, pečenim, salatom i kolačem. Najteže je dočekati monolog voditelja. Jer bez obzira na to pratili vi modu ili ne, pa vas oduševljevaju kreacije Arnolda Scasija, Diora, Vere Wang, Elie Saab ili pak Givenchyja, najveći problem fanaticima poput mene, a kojima je ponedjeljak radni dan, bio je ostati budan dok se zvijezde prošetavaju prije same dodjele i baljezgaju o haljinama, smokinzima, leptir-mašnama i labudovima koje su odjenuli za najvažniji događaj u godini. Činjenica da sam ponedjeljcima prije svih, normalnih i naspavanih ljudi, znao sve o selfiju koji je srušio Twitter, suzama Julije Roberts, Benignijevu hodanju po stolicama, uplašenoj Anni Paquin ili životnoj filozofiji Matthewa McConaugheyja (Alright alright alright), nije bila pretjerana utjeha s obzirom na neispavanost i nervozu koja čovjeka čini depresivnim i razdržljivim. A to vodi prema... pitajte svoga liječnika opće prakse.
Ne baš tako davno jednu sam dodjelu Oscara odlučio preskočiti i ujutro naspavan uz kavu pogledao sažetak. Koje otkriće. Ravno izumu tiskarskog stroja ili kotača. No, to me nije spriječilo u drugoj vrsti ludila zvanoj “moram pogledati sve nominirane filmove”. Potrudio sam se i ove godine, nakon što su objavljene nominacije, slobodno vrijeme odlučio sam provesti pred televizorom ili u kinu gledajući filmove koje sam prekočio, a koje je Akademija filmskih umjetnosti i znanosti nominirala u raznim kategorijama. Osim kratkometražnih i dokumentarnih.
Dvadeset
odličnih naslova
Evo popisa: Crna pantera - Ryan Coogler; Crni član KKKlana - Spike Lee, Bohemian Rhapsody - Bryan Singer, Miljenica - Yorgos Lanthimos, Zelena knjiga: Vodič za život - Peter Farrelly, Roma - Alfonso Cuarón, Zvijezda je rođena - Bradley Cooper, Čovjek iz sjene - Adam McKay, At Eternity’s Gate - Julian Schnabel, The Wife - Björn Runge, Can You Ever Forgive Me? - Marielle Heller, If Beale Street Could Talk - Barry Jenkins, Hladni rat - Paweł Pawlikowski, Izbavitelji 2 - Brad Bird, Pseći otok - Wes Anderson, Ralph ruši internet: Krš i lom 2 - Rich Moore & Phil Johnston, The Ballad of Buster Scruggs - Ethan & Joel Coen, First Reformed - Paul Schrader i Obiteljske veze - Hirokazu Kore-eda.
Svi nabrojeni filmovi vrijedni su vaše pažnje. Neke - nećemo ih imenovati - morate gledati kako biste se uvjerili da su kritičari u krivu, a druge da vidite u kojem smjeru ide sedma umjetnost. SPOILER ALERT!!! Ima nade za film. Jedni su ušećerene verzije surovog života, drugi su pak (pre)gorke priče o svakodnevnim problemima. Neki su urnebesno zabavni, iako su likovi koji se pojavljuju u njima bezosjećajni tirani, a imate i onaj film s Lady Gagom.
Za kraj evo mojih osobnih favorita u najvažnijim kategorijama. Ako od osam pogodim dva, smatrat ću to svojom osobnom pobjedom. Najbolji film:
Miljenica. Najbolji redatelj:
Paweł Pawlikowski. Najbolji glumac:
Willem Dafoe (samo da ne bude Rami Malek, samo da ne bude Rami Malek, samo da ne bude Rami Malek). Najbolja glumica:
Olivia Colman (‘ajde, može i
Glen Close, red je, brate mili). Sporedni glumac:
Richard E Grant. Sporedna glumica:
Emma Stone ili
Rachel Weisz. Animirani film:
Pseći otok. Strani film:
Hladni rat.
Piše: Nikola KUČAR