Nakon više od pola stoljeća na scenu se osječkoga HNK vraća Othello (Othelo, the Moor of Venice) Williama Shakespearea. Posljednje je uprizorenje ove veličanstvene tragedije, u prosincu 1967., režirao Anton Marti. Nakon 52 godine, kao druga ovosezonska dramska premijera, u rukama je Damira Zlatara Freya, koji i ovaj puta, osim režije, potpisuje i scenografiju, koreografiju i izbor glazbe. Prijevod potpisuje Mate Maras, a oblikovatelj svjetla Tomislav Kobia. Premijera je planirana u petak, 22. veljače, s početkom u 20 sati.

Shakespeare je jedan od klasika, književnih i kazališnih. Što to Vama kao redatelju znači?

- O ovoj se predstavi sada mnogo nagađa, što bi to i kako moglo biti, jer je to suvremena inačica Shakespeareova klasičnog komada. Kada se čovjek odluči raditi ovakav komad, uvijek je u pitanju neka vrsta prijevoda, prijevoda u vremenu. Kako prevesti djelo koje je staro 400-tinjak godina, kao Othello, ili više, u neko novo vrijeme? Kako to napraviti a da još uvijek bude prepoznat klasik, da još uvijek bude prepoznat autor? Nekog autora stavljamo na scenu da bismo uprizorili, govorili ono o čemu on piše, a ne da bismo nekim autorskim iskazom promijenili autorov kod i poruku, što se često događa u suvremenom teatru.

Jeste li Vi uspjeli doskočiti tomu?

- Kada bih želio raditi svoju dramu i mijenjati autorske kodove, napisao bih svoj tekst. Potrudio bih se, sjeo i osamio na neko vrijeme i napisao nekoga novog Othella. Ovdje nam je bila želja doista uprizoriti Shakespearea u novom vremenu. Kako se to radi, kako se dolazi do novoga prijevoda, do novog čitanja u vremenu kada slika dominira, kada ljudi žive brže, misle brže, ali nam sve brže i dosadi, brže gubimo koncentraciju na jedan predmet, temu? Dolazimo do pitanja: Koje sve alate trebamo upotrijebiti da bi to zaživjelo?

Premda svevremen, klasik, abeceda teatra, Othello nije često na pozornicama?!

- Othello se na kazališne daske ne postavlja baš često, jer ima jako mnogo zamki, pa ga izbjegavaju i redatelji i kazališne kuće. Izbjegavaju ga i jer je tragedija, jedna od najtežih, a taj žanr nije baš poželjan u ovo naše tragično vrijeme u kojem živimo. Pokušavaju ga i konceptualno zaobići, pa i financijski, jer je produkcijski velik i zahtjevan, a to znači i skup. Zahvaljujući izuzetno preciznoj dramaturgiji koju je napravio Rok Andres, mladi dramaturg iz Slovenije, koji s osječkim HNK prvi put surađuje, dobili smo mogućnost dalje se probijati kroz te rečenice, stih u novom vremenu. Mogao bih satima pričati što je danas stih, kako ga igrati...

Spomenuli ste zamke.

- Nailazili smo na bezbroj pitanja radeći i pripremajući predstavu. Bilo je mnogo komponenti kroz koje je trebalo proći. Raditi Shakespearea, a ne uzeti stih? Koliko sam mogao, nastojao sam na nov način skinuti prašinu, sivilo i crninu sa starih naslaga. Dok smo radili predstavu, osjećao sam se kao da restauriram neku staru fresku. Kako u novo vrijeme prenijeti sav bljesak ove fantastične drame, iz opusa od tri najveće i najbolje tragedije ikada napisane.

Tako da se "ne naljuti" ni Shakespeare, ali i da se jasno čita Vaš autorski rukopis, ali i rukopis ostatka autorske i glumačke ekipe?

- Da je autor pošteno tretiran i preveden u novo vrijeme, što mi je jako važno. Iako taj termin ne susrećemo prečesto, kada je riječ o klasicima i kada ih idem gledati, uvijek me zanima kako je tekst preveden u vrijeme u kojem ja živim, tiče li me se ili je ostao negdje iza zidova vremena i ne dopire do mene.

Veći "dio" autorske ekipe činite Vi: redatelj, scenograf, koreograf, izbor glazbe.

- Nije to kod mene nikakva novost. Uglavnom volim raditi sve sam i bogu sam zahvalan za te vrste talenata koje imam. Kod ove bi predstave bilo dosta teško, jer je projekt ogroman. Kod komornih je mnogo lakše, ali ne i ovakvih, gdje treba odjenuti 40 ljudi. Usto, ne bih se usudio ni zbog stila, pa sam se odlučio za suradnju s kostimografkinjom Ivanom Bakal, koja je svoj posao odradila gotovo genijalno. U kostimima se osjeća naša želja da prevedemo to što je Shakespeare rekao.

Što renesansa znači današnjem čovjeku, koje su dodirne točke?

- Što bi to moglo biti danas? Osim onoga što poznajemo kroz umjetnost, školovanje. Pitanje je: Ostati na razini lektire ili izvući neke elemente i ponuditi ih? Ne bih htio ništa otkrivati. No svako jutro čitamo u novinama kako je neki muž negdje zadavio ženu ili je žena nožem ubila muža. Nije se mnogo toga u ovih 400 godina promijenilo. Ili smo postali još neumoljiviji? Mislim da suvremeno kazalište mora naći odgovore, mora ponuditi izuzetno žive teme za suvremeni dijalog, koji počinje onog trenutka kada smo napustili kazališnu dvoranu. Ako se predstava nastanila u nama, ako počnemo razmišljati i imamo potrebu s nekim podijeliti svoje misli, tada je predstava obavila svoje poslanstvo.

Nakon Lorcinih Krvavih svatova, čija estetika nikoga nije ostavila ravnodušnim, sigurna sam da osječka publika mnogo očekuje od Vas.

- I ja od nje! To je uvijek dvosmjeran odnos. Svaka nova predstava koja podigne letvicu obvezuje autora, no ja sam na to naučen. Ja nisam u tom društvenom miru kao ljudi koji rade za plaću, jer ja živim od onoga što i kako napravim. Tako sam se naučio boriti i odgovorno ponašati, jer svaki novi projekt meni omogućava preživljavanje. U autorskom iskazu čovjek je ponekad toliko tvrd i neumoljiv, jer je to njegov stav i ne može ga prodati za plaću. Ponekad je to teško jer nikad ne izražavam stav kazališne kuće ili politike koja drži kazališe koje je omogućilo da ja dođem i ostvarim kontakt s publikom. Nije to tako dramatično kao što se čini.

Osijek Vas voli, vjeruje Vam.

- Ova je suradnja dogovorena, još dok smo radili Krvave svatove. Izuzetno sam zahvalan što sam zdrav fizički, mentalno i emocionalno da sam mogao doći u Osijek i napraviti predstavu koja je bila teška i za mene i za cijeli ansambl. Ogroman je to izazov, no svima nam je ponekad teže, ponekad lakše. Mislim da mogu u svoje i u ime ansambla puna srca reći da smo napravili izuzetno vrijednu i važnu predstavu.

Ovo Vam je prvi Othello kojeg režirate?

- Prvi, a nadam se i posljednji, ali ne jer ga ne želim raditi, nego i zbog godina. Othello se postavlja svakih desetak godina. To je doista repertoarni biser.

Upisat ćete se u povijest osječkog teatra!

- Mislim da sam se već upisao Krvavim svatovima! Moram taj upis još samo potvrditi.